Timothy Less
Dok vanjska skela koja podržava ujedinjenu Bosnu propada, srpske prijetnje otcjepljenjem nikada nisu izgledale tako realno.
Bosna i Hercegovina ide prema svom drugom raspadu, tri decenije nakon što se nezavisna država prvi put raspadala, u trenutku svoga rođenja.
Okidač je presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prema kojoj poljoprivredno zemljište u javnom vlasništvu RS-a jeste vlasništvo bosanske države, a ne same RS, odluka koja potkopava zahtjev Srba za njihovu teritoriju. Presuda je uslijedila nakon žalbe bošnjačkih parlamentaraca, koja je usvojena uz podršku nesrpskih članova vijeća koje broji devet sudaca, uključujući tri stranca.
Srbi su tvrdili da je odluka politička i kao odgovor na nju je lider bosanskih Srba Milorad Dodik, potpomognut parlamentom Republike Srpske, Srpskom pravoslavnom crkvom i većim dijelom biračkog tela, dao ultimatum Bošnjacima: da pristanu na uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda u roku od 60 dana ili će RS jednostrano obnoviti svoju punu autonomiju i pokrenuti referendum o neovisnosti. U međuvremenu, parlament RS-a pozvao je bosanske Srbe da ne učestvuju u državnim institucijama, smatrajući ih neefikasnima.
To je lako odbaciti kao još jednu praznu prijetnju u nizu retoričkih zahtjeva Dodika za neovisnost Republike Srpske, koji potiču iz sredine 2000-ih. Umjesto da ignorira presudu Ustavnog suda, što je komotno mogao učiniti, Dodik odvraća bosanske Srbe od njihovih ekonomskih teškoća proizvodnjom krize, kako bi poentirao na lokalnim izborima u oktobru.
Međutim, ova analiza propušta širu stratešku sliku – a onda pokazuje da su vanjske skele koje podržavaju bosansku državu gotovo uz kolapsu, stvarajući okolnosti u kojima se RS može odvojiti od Bosne.
Sukob volja koji je počeo u Daytonu:
Zajedno sa drugim secesionističkim skupinama, bosanski Srbi sebe vide kao zasebnu političku zajednicu čiji su interesi nepomirljivi sa interesima većinske grupe, Bošnjaka. Početkom 1990-ih vodili su rat da ne budu dio nove neovisne države Bosne i u njoj su ostali samo zato što nisu uspjeli pobijediti u ovom ratu. Umjesto toga, sukob je završio nevoljnim kompromisom, Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, u kojem su bosanski Srbi stekli široku autonomiju, ali unutar formalno ujedinjene bosanske države.
To je pokrenulo kratkotrajni žestok spor između srpskih tvrdolinijaša koji su odbacili Dayton jer sadrži previše ustupaka i umjerenjaka koji su prihvatali Dayton jer je bosanskim Srbima de facto dao neovisnost. Prevladao je drugi tabor, koji je predvodio Dodik koji je tvrdio da bosanski Srbi trebaju pristati na bosansku državu pod uvjetima utvrđenim u Daytonu.
Međutim, nagodba je bila neprihvatljiva za većinu Bošnjaka koji su odbijali prepustiti kontrolu nad teritorijom koju su smatrali sastavnim dijelom svoje domovine i na kojoj su živjeli u velikom broju sve dok nisu brutalno protjerani tokom rata.
S vremenom se i Zapad ohladio prema Dejtonsko rješenju jer je njime definirana višeslojnost vlasti dovela do ozbiljnih neučinkovitosti, a složen sistem provjera i ravnoteže, uključujući etničke kvorume i nacionalna prava veta, dozvolio je grupama sa različitim interesima da blokiraju donošenje odluka u zajedničkim institucijama.
To je postalo nepremostivom preprekom integraciji Bosne u EU i NATO, i izlaznoj strategiji Evropljana i Amerikanaca. Kao posljedica toga, krajem devedesetih Zapad je dodijelio sebi ovlasti za reformu državnih institucija, prenoseći nadležnosti sa nižih nivoa vlasti na središnje institucije i ograničavajući pravo nacionalnih grupa na blokiranje zakonodavstva.
Međutim, Srbi nikada nisu prihvatili te reforme koje su nametnute pod prisilom. Kad je Zapad konačno digao ruke od Bosne 2006., a politika postala pretežno domaća, Dodik je počeo zahtijevati obnovu ranijeg rješenja, podupirući ga prijetnjama o otcjepljenju.
Iznenađujuće, Bošnjaci su to odbili i umjesto toga koristili sva raspoloživa politička, pravna i diplomatska sredstva za nastavak procesa centralizacije, koji je započeo Zapad. Srbi su se zauzvrat odupirali tome, što je dovelo do mučne bitke volje koja je usporavala politički, socijalni i ekonomski razvoj Bosne.
Bošnjaci ne mogu pobijediti u ovoj bitci jer osnovna ravnoteža snaga na terenu pogoduje onima koji žele srušiti bosansku državu, a ne onima koji je žele napraviti. Cilj bošnjačke nacionalnosti, uspostavljanje demokratskog, multietničkog društva, zahtijeva aktivnu saradnju Srba i Hrvata, a obje se skupine tome opiru.
Ali Srbima nije potrebna saradnja Bošnjaka za njihove planove. Ako Bošnjaci odbijaju obnovu izvornog dejtonskog rješenja, Srbi imaju mogućnost jednostrano odvojiti svoj teritorij od Bosne i sjediniti ga sa svojom matičnom državom preko granice. Dodik je u nekom trenutku zaključio da Srbi moraju otići ako ne mogu živjeti u Bosni pod uvjetima utvrđenim u Daytonu.
Glavna prepreka Srbima su stranci, a ne Bošnjaci:
Nasuprot drugim secesionističkim sporovima, glavno ograničenje eventualnog poteza srpske secesije nije bilo protivljenje većinske skupine, jer su Bošnjaci preslabi i podijeljeni da bi silom držali bosansku državu, već protivljenje autsajdera, čiji akcije su omogućile neovisnost RS-a gotovo pa i nemogućom.
Sjedinjene Države, krajnji jamac sigurnosti na Balkanu, zadržale su implicitnu prijetnju Srbima, uključujući i fizički napad, ako se pokušaju odvojiti.
Rusija, tradicionalno glavni spoljni sponzor Srba, protivila se bilo kakvom raspadu Bosne, u početku zbog želje za dobrim odnosima sa Zapadom, a kasnije i zato što je htjela da bosanski Srbi ostanu tu gdje jesu i blokiraju članstvo u NATO-u za cijelu zemlju.
U međuvremenu, Europljani su balkanskim zemljama ponudili šansu da postanu članice EU, uz sve prednosti koje je to podrazumijevalo – stabilnost, dobro upravljanje, prosperitet i nacionalno ujedinjenje unutar unije bez granica – u zamjenu za napuštanje nacionalizma i usvajanje zapadnog političkog i ekonomskog modela.
Ponuda EU imala je mali utjecaj u Bosni, gdje je politika i dalje bila usredotočena na primarna pitanja stanovništva, granica i suvereniteta. Međutim, prvo su Hrvatska, a potom i Srbija prihvatile prijedlog Bruxellesa, da bi potom odbacile secesionističke ambicije svojih sunarodnjaka u Bosni.
To je predstavljalo nepremostivu prepreku ciljevima bosanskih Srba i Hrvata, jer su se oslanjali na njihove matične države kako bi ih podržali, politički, finansijski i, ako je potrebno, vojno nakon bilo kakvog raskola sa ostatkom Bosne.
U daljnjoj komplikaciji za Srbe, i sama Srbija je prošlo desetljeće bila prisiljena na borbu sa SAD-om i drugima da zadrži svoj suverenitet nad bivšom pokrajinom Kosovo koja je proglasila neovisnost 2008. Načelno, Beograd se nije mogao istovremeno suprotstavljati podjeli Srbije na nacionalnoj osnovi i podržavati podjelu u Bosni. Niti je Srbija mogla priuštiti otuđenje SAD-a, koji je u konačnici imao ključ budućnosti Kosova, dovodeći u pitanje projekt Washingtona, projekt izgradnje države u Bosni.
Otvorena mogućnost za Srbe:
Međutim, položaj ovih različitih vanjskih aktera presudno se promijenio u drugoj polovici prošlog desetljeća, stvorivši Srbima priliku.
Ono što je najvažnije, SAD su učinile tri ključne inovacije u svojoj politici. Prvo je trebalo okončati prijetnju fizičkim napadom na Srbe, mada je, istina, taj pomak dugo dolazio. Rizik za RS dramatično je opao povlačenjem američkih snaga iz Bosne 2006. godine. U vrijeme mandatsa predsjednika Baracka Obame, odbojnost prema prekomorskim vojnim intervencijama značila je da je prijetnja uglavnom bila teorijska.
Međutim, rizik je bio posve eliminiran izborom Donalda Trumpa i njegovim odbacivanjem “glupih ratova” u perifernim regijama poput Balkana. Upitan o članstvu Crne Gore u NATO-u, Trump je pitao zašto bi rasporedio američke snage u „sićušnu zemlju“ sa „vrlo agresivnim“ ljudima.
Teoretski bi SAD još uvijek mogle odrediti manju kaznu RS-u, poput sankcija. No, Washington je Dodiku već donio zabranu putovanja i zamrzavanje imovine, ali malo je vjerojatno da će Bijela kuća zagovarati ekonomske sankcije stanovništvu koje djeluje mirno i ne predstavlja nikakvu izravnu prijetnju za SAD.
Druga inovacija američke politike je njezina odluka da se bori protiv “novog hladnog rata” na Balkanu, nakon eskalacije napetosti s Rusijom, koju SAD sada vide kao primarnu prijetnju stabilnosti regije. Nakon uspjeha u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, SAD se sada fokusiraju na neutralizaciju ruskog utjecaja u Srbiji, priznavanjem Kosova i rješavanjem pitanja koje Rusiji daje moć utjecaja na srpsku vanjsku politiku.
To je dovelo do treće inovacije – prestanka obveze Washingtona da se zalaže za multietničnost na Balkanu, nakon što je pristao na podjelu Kosova. Djelomično je to stvar praktičnosti: Washington sada prihvaća da će, ako Srbija prizna Kosovo, trebati nešto zauzvrat, poput sjevera države sa dominacijom Srba. To je također stvar ideologije: Trump je kao nacionalist malo zainteresiran za multikulturalizam i, kao razarač, ne mari ništa za očuvanje ugleda dužnosnika State Departmenta koji založenog za uspjeh multietničke Bosne.
U međuvremenu, u Europi je EU povukla svoju raniju ponudu članstva za Balkan zbog rastućeg otpora moćnih članica EU integraciji ove regije.
Francuska je glavni protivnik jer vjeruje da proširenje na istok slabi EU ali i položaj Francuske u njoj, te narušava osjetljivu ravnotežu snaga između Francuske i Njemačke koja bi na proširenju najviše profitirala. Značajno je da Francuska za svoj stav ima demokratski mandat, jer se većina europskih građana protivi integraciji Balkana zbog povezanosti s imigracijom, organiziranim kriminalom i političkom nestabilnošću.
Do 2018. godine Pariz je nastavio liniju EU o proširenju kako bi izbjegao spor s Njemačkom i Velikom Britanijom, obje pristalice politike proširenja. Međutim, s politički paraliziranom Njemačkom i odlazećom Britanijom, francuski predsjednik Emmanuel Macron je sada slobodan blokirati širenje EU-a na B Formalno, Macron nije nametnuo apsolutno veto na proširenje i vjerojatno će omogućiti da se proces odvija u birokratskom smislu na temelju nove, strože metodologije. Međutim, Macronov niz javnih komentara posljednjih tjedana jasno daje do znanja da Francuska ne želi Balkan da se pridruži EU, a nova metodologija omogućit će Parizu da ograniči proces pridruživanja u nedogled.
Ti međunarodni događaji neizbježno su imali posljedice za regionalnu politiku Srbije. Odluka Washingtona da neutralizira ruski utjecaj u zemlji značajno je ojačala poziciju Belgrada jer je na srcu Srbije da odluči hoće li prekinuti svoj odnos s Rusijom i, produžetak, hoće li američka politika uspjeti ili ne. U međuvremenu, Francuska i drugi uklonili su glavni poticaj Srbiji da odustane od nacionalizma u potrazi za alternativnom budućnošću unutar Europske unije.
Predvidljivo, Beograd je odgovorio oživljavanjem svog povijesnog cilja uspostave srpske nacionalne države. Ako nestane članstvo u EU, Srbija nema što izgubiti preusmjeravajući energiju prema nedovršenom poslu iz 1990-ih. Istodobno, Srbija je u stanju utjecati na to da SAD podržavaju njegove planove, tako što je ovo uvjet za podršku Srbije vlastitim planovima Washingtona.
To je već prisililo SAD da pristane na zahtjev Beograda za podjelom Kosova po nacionalnim linijama. Međutim, to malo vjerovatno može biti jedina stavka na listi želja Srbije, jer većina Srba izvan Srbije živi u Bosni.
Beograd se za sada suzdržava od izričitih zahtjeva na RS. Ne želi još uvijek otvoriti bosansko pitanje jer joj je potrebna pomoć Washingtona u podjeli Kosova. Međutim, u nekom će trenutku to pitanje postati neizbježno jer će beogradska vlada morati dobiti suglasnost srpskog naroda za priznavanje Kosova i tražit će odštetu u naravi, a to će morati biti RS.
Što se tiče Rusije, njena posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je u ravnoteži. Njegova želja da zaustavi napredovanje NATO-a još uvijek favorizira politiku protivljenja neovisnosti RS-a. Međutim, položaj Moskve na Balkanu nije dovoljno jak da utvrdi političke ishode, već samo da okrene razvoj događaja u svoju korist.
U skladu s tim, ako Srbi s obje strane rijeke Drine jasno izraze svoju namjeru ujedinjavanja, Rusija će morati iskoristiti tu novu stvarnost i preusmjeriti svoju politiku prema Srbima. To znači samo jedno; osiguravajući da, ako treba proširiti Srbiju, da je Rusija glavni vanjski sponzor države, kako bi se spriječilo da uđe u NATO.
U pozadini svega toga je Hrvatska koja je sada zauzela revizionistički stav prema Bosni i u otvorenom je sporu s Bošnjacima. Glavno pitanje je zabrinutost Hrvatske da se položaj bosanskih Hrvata ozbiljno pogoršava, uz male šanse za spas u obliku članstva Bosne u EU.
To je natjeralo zagrebačke političare da potisnu ideju o hrvatskom entitetu u Bosni kao sredstvu da tamošnji Hrvati vode normalan život, pod vlastitim vođama, a ne onima koje su za njih izabrali Bošnjaci. Iznenađujuće, Bošnjaci su se odgurnuli protiv jasnog ugrožavanja integriteta države, što je dovelo do eskalacije tenzija između Zagreba i Sarajeva.
To do sada nije dovelo Hrvatsku da podrži raspad Bosne, jer se Zagreb boji posljedica nestabilnosti na njenoj granici. U tu svrhu, protivio se prijetnjama RS-a da će se odvojiti. Ključno je pitanje, međutim, što bi Hrvatska učinila ako neovisnost RS-a postane stvarna stvar i hoće li Hrvatska, u uvjetima zategnutih odnosa, podržati Bošnjake u sporu sa Srbima.
U trenutnim okolnostima to se čini malo vjerojatnim. Umjesto toga, vjerojatnost je da će Hrvatska ignorirati Srbe i usredotočiti se na zaštitu Hrvata od slijedećih političkih neslaganja neformalno odvajajući njihov teritorij od ostatka Bosne – kao što je novi predsjednik Hrvatske predložio u procurjelim komentarima još 2016. godine.
Sve skupa, promjena položaja tih vanjskih sila ostavlja Bosnu bez ikakvog vanjskog potpornja, omogućavajući Srbima ponovnu kandidaturu za neovisnost.
Za razliku od ostalih secesionističkih sporova, ne treba je niko prepoznati (iako bi to neke države mogle) jer će se, formalno ili neformalno, RS pripojiti Srbiji. Sve što je potrebno je da Srbija prihvati ponudu dodatnog teritorija kao nadoknadu za gubitak Kosova – a Velike sile da se tome ne odupru. Nakon što RS napusti, Hrvatska će tada zapadnu Hercegovinu integrirati u Hrvatsku. Ostat će nova bošnjačka nacionalna država, utemeljena na Sarajevu, koja će obuhvaćati teritorij veličine Slovenije.
SAD se suočavaju s teškim izborom:
Međutim, malo je vjerojatno da će SAD, koje su ponovno potvrdile svoju vodeću ulogu na Balkanu, pasivno promatrati proces koji bi lako mogao isplivati izvan kontrole. Zbog toga je pred Washingtonom težak izbor.
Iskušenje će biti da još jednim poduhvatom euroatlantske integracije, obnovljenim obećanjima novca i molbama za pomirenje i reforme poveže Bosnu. Međutim, događaji su se pomaknuli daleko izvan točke u kojoj bi pristup „probaj pa šta bude“ imao ikakvu snagu. Srbi su u fazi rješavanja svog nacionalnog pitanja i neće ga napustiti zbog nekoliko stotina milijuna eura i praznih obećanja o članstvu u EU.
To dovodi do druge mogućnosti, u kojoj SAD pokušavaju nametnuti Bosni novo rješenje, dizajnirano za očuvanje države duže vrijeme. Da bi se za to rješenje pridobili Srbi, ono bi moralo ispuniti njihov temeljni zahtjev za obnavljanjem izvornog Daytonskog sporazuma u kojem su Srbi uživali virtualnu neovisnost, s otvorenom granicom i višestrukim vezama između RS-a i Srbije. Isto bi bilo i za Hrvate u odnosu na Hrvatsku.
Međutim, ovaj ishod ne bi riješio srpsko nacionalno pitanje, već bi jednostavno preusmjerio težište s Kosova na Bosnu i produžio ovisnost Srbije o Rusiji. Ako Washington želi da Beograd prekine svoju vezu s Moskvom, morat će odustati od protivljenja srpskom nacionalnom ujedinjenju i prilagoditi zahtjeve Srbije prema RS-u.
To ostavlja treću opciju, a to je prihvatiti raspad Bosne i nastanak srpske nacionalne države i usmjeriti taj razvoj prema željenim ciljevima Washingtona, vjerojatno kao dio šireg preuređenja Balkana, što uključuje spajanje Albanije i Kosova – proces koji je u tijeku.
Zauzvrat, SAD bi mogle inzistirati da nova, proširena Srbija odustane od protivljenja NATO-u i pridruži se američkom kampu. Kao što bi i liberali i nacionalisti mogli prihvatiti, to bi imalo široku podršku Srba koji bi lako odustali od idile s Moskvom ako bi zauzvrat dobili srpsku nacionalnu državu, integriranu sa Zapadom, uz historijsku izdaju ruskih interesa u regiji.
To bi predstavljalo definitivnu pobjedu SAD-a na balkanskom frontu, na zadovoljstvo zagovornika „Novovg Hladnog rata“ u Washingtonu – ali cijena bi bila raspad multietničke bosanske države. Kako natjecanje s Rusijom za kontrolu Balkana prisiljava SAD da pogoduju jačanju snaga srpskog nacionalizma, i kako se Europljani povlače s mjesta nesreće, tako se bliži sigurno drugi i posljednji kolaps u Bosni.
