Osman Softić
Državni udar u Tunisu: Predsjednik Tunisa Kais Saied (Su’ajjed) 25. jula raspustio je parlament, smijenio premijera i najavio da će privremeno vladati ukazom. Okuražen vojnim i sigurnosnim zvaničnicima, Saied je također ukinuo parlamentarni imunitet demokratski izabranim poslanicima, zaprijetivši da će navodno korumpirane parlamentarce podvrgnuti slovu zakona „uprkos njihovom bogatstvu i pozicijama“.
Dan kasnije, 26. jula, predsjednik je otišao korak dalje i uveo je policijski sat za period od 30 dana. Bolji poznavaoci prilika u Tunisu vjeruju da ovakav vid demonstracije sile od strane predsjednika republike predstavlja do danas najozbiljniji izazov za mladu demokraciju Tunisa, puno ozbiljniji od protesta 2013.koji su umalo zaustavili tranziciju Tunisa iz diktature u politicki pluralizam i demokraciju.
Tunis se smatra jedinom pravom modernom arapskom parlamentarnom demokracijom, tako da najnovija kriza u ovoj najistočnijoj zemlji arapskog magreba, predstavlja stanoviti udarac projektu demokracije općenito u arapskom svijetu i njenim budućim šansama, a posebno je razočarenje umjerenim islamski-orijentiranim demokratskim pokretima koji su bili glavni nosioci arapskog buđenja koje je i krenulo iz Tunisa 2011., da bi potom, zahvatilo široko područje sjeverne Afrike i Levanta, sve do juga arapskog poluotoka u Jemenu. Od toga kako će domaća i međunarodna javnost reagirati na ovaj svojevrsni puč iznutra u vrhu Tunisa, ovisit da li će Tunis ostati jedina arapska demokracija ili će pasti na ispitu kao žrtva antidemokratske reakcionarne intervencije koju neki politikolozi nazivaju “samo-pučem” ili privremenim preuzimanjem vlasti.
Svaki put kad se desi puč koji ide na štetu onih demokratskih snaga koje nisu u bliskoj vezi sa vodećim zapadnim silama i centrima moći na zapadu ili su trn u oku regionalnim autokracijama, analitičari i akademski akrobati uspiju pronaći terminologiju kojom pokušavaju obezvrijediti, minimizirati ili relativizirati opasnost od puča za demokratske procese i društvo u cjelini.
Uprkos tranziciji iz diktature u demokraciju, nakon usvajanja novog ustava koji reflektira progresivne ideje i vrijednosti a koji je postignut širokim konsenzusom, Tunis je od demokratske revolucije 2011. teško pogođen dubokom ekonomskom krizom, široko rasprostranjenom korupcijom i rastućim nezadovoljstvom običnih građana lošim performansama političkih stranaka i vladajućeg establišmenta u cjelini. Ekonomska kriza i trend nezadovoljstva političkim prilikama u zemlji zaslužni su bili za politički uspon predsjednika Kaisa Saieda na kormilo države. Saied profesor ustavnog prava, politički je autsajder ali je uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima održanim 2019. Unatoč njegovoj popularnosti u masama, ustav Tunisa iz 2014. ograničio je ustavna ovlaštenja novoizabranog predsjednika republike, ustanovivši polupredsjednički sistem u kojem je predsjednik Saied dijelio vlast s premijerom koji legitimitet crpi iz demokratski izabranog parlamenta koji ga bira.
Analitičari vjeruju da je ovaj dualitet vlasti, i razvodnjeni i podijeljeni sistem paralizirao političke procese u Tunisu i još više doveo do njegove stagnacije.
Ovako uspostavljen sistem vlasti uzrokovao je situaciju da su se predsjednik Saied, premijer Hišam Mešiši i predsjednik parlamenta Rašid Ganuši, tokom proteklih godina više puta ozbiljno sukobili oko svojih ovlasti. Navodno su ove podjele proizvele i blokadu rada državnih institucija, što se posebno negativno odrazilo na podijele u pristupu rješavanju krize izazvane pandemijom korona virusa, koja je dodatno pogoršala ekonomsku i političku situaciju u Tunisu.
U ovakvoj situaciji ima segmenata stanovništva koji vjeruju u opravdanost moći koju je za sebe protuzakonito priskrbio predsjednik republike, na štetu premijera i predsjednika parlamenta, nadajući se da bi veće predsjeničke ovlasti mogle pomoći u deblokadi politickih institucija kako bi zemlja što prije mogla da izađe iz krize, ali su takvi u manjini.
Za predsjednika, ograničenja ovlasti u ustavu donesenom 2014. predstavljaju prepreku u donošenju nekih važnih odluka koje su nužne za izlazak zemlje iz krize i za efikasnu borbu protiv korupcije koja je uzela maha. Ipak, u ozbiljnim demokratskim sistemima o ustavnim reformama se pregovara u okviru političkog sistema kako bi se došlo do najboljih rješenja. U Turskoj je, npr. promijenjen kompletan system, iz parlamentarnog u predsjenički, ali je to učinjeno demokratskim procesima, legalno, legitimno, i uz odobrenje građana koji su se o tome izjašnjavali na referendumu. Međutim, umjesto da pregovara o ustavnoj reviziji, predsjednik Tunisa odlučio se za uzurpaciju vlasti, i poput nekog apsolutističkog monarha ili južnoameričkog diktatora preuzeo vlast, raspustio parlament a premijera smjenio dekretom.
Rašid Ganuši, predsjednik parlamenta i vođa najpopularnije političke organizacije u Tunisu, islamski orijentirane partije Ennahda (Partija Renesanse) opravdano je kršenje ustava od strane predjednika Saida okarakterizirao “pučem protiv revolucije i ustava”.
Četiri najveće politicke stranke u parlamentu Tunisa, islamistička Ennahda i koalicija Kerama, te sekularna stranka Qalb Tunis i Demokratski front, podjednako su osudile uzurpaciju vlasti i kršenje ustava koje je izvršio predsjednik republike, proglasivši njegove postupke neustavnim.
Zanimljivo je da su prije otprilike dva mjeseca neki analitičari anticipirali da bi predsjednik Tunisa Kais Saied mogao preuzeti vlast u ovoj zemlji vanzakonskim sredstvima, pogaziti ustav i onemogućiti rad parlamenta. O tome je vrlo eksplicitno pisao David Hearst, urednik Middle East Eye-a (MEE), vodećeg i veoma uticajnog medijskog portala koji pokriva političke prilike na Bliskom istoku. Hearst je, nakon što je tu mogućnot najavio u maju, optužen za širenje političkih fantazama projektovanih u krugovima njegovih islamističkih prijatelja. Međutim, Hearst tvrdi da su njegovi izvori iz sekularnih krugova i to upravo iz predsjedništva Tunisa.
Od 2011. kad je iz Tunisa krenuo val arapskih protesta protiv autokratske vlasti, koji je kasnije nazvan arapskim proljećem, zahvatio veći dio arapskog svijeta, Tunis prolazi kroz učestale krize, iako je u ovoj zemlji izbjegnut oružani sukob koji se desio u Siriji i Libiji. Pored brojnih teškoća, Tunis je uspio održati mir i neku vrstu kompromisa imeđu dominantnih i umjerenih islamista okupljenih oko Ennahde i sekularnih političkih grupacija.
Tunis se inače smatra bastionom umjerene islamske demokracije i to prije svega zahvaljujući političkom pragmatizmu Rašida Ganušija, lidera Ennahde i aktuelnog predsjednika parlamenta, čiji je rad predsjednik Tunisa upravo suspendovao. Ganuši je ovaj potez predsjednika proglasio državnim udarom.
Politička kriza u Tunisu u simboličkom smislu ima veliki značaj, obzirom da je u pitanju jedina arapska demokracija koja je preživjela Arapsko proljeće i uspjela konsolidirati demokraciju zahvaljujući spremnosti većinskih islamista na kompomis sa sekularistima, unatoč dominantnoj pobjedi i demokratskom legitimitetu islamista.
Najnoviji mehki državni udar u Tunisu, kako se saznaje iz dokumenta koji je objavio MEE, pažljivo su pripremili savjetnici predsjednika, a po tom planu Hišam Mešiši i predsjednik parlamenta Rašid Ganuši trebali su biti maknuti, a za ministra sigurnosti je trebao biti imenovan general Halid Jahjavi. Upravo se to i desilo prošlog ponedjeljka.
Novoimenovani ministar, armijski je general, ima zadatak da provede čistku političara i novinara. Da se zaista radi o puču svjedoči i činjenica da se predsjednik Saied samoimenovao za državnog pravobranioca. Naravno, predsjednik to opravdava alarmantnom situacijom koju je izazvala pandemija korona virusa, iako u vrijeme kad se pripremao prevrat, situacija u vezi pandemije i nije bila toliko alarmantna kao što je danas i koristi se kao izgovor za nasilno preuzimanje vlasti.
Saveznici predsjednika Saieda opravdavaju njegove poteze nazivajući ih ustavnim ali i historijski značajnim za Tunis, navodeći kako ih je predsjednik trebao povuči znantno ranije. Prema izvještaju Middle East Eya objavljenom prije dva mjeseca, čiji je urednik došao u posjed dokumenta u predsjedništvu Tunisa, a koji se vodio kao državna tajna, plan je otvoreno nazvan “ustavnim pučem”, Stoga se može s pravom govoriti o uvođenju diktature na mala vrata.
Prema tunižanskom ustavu, predsjednik u iznimnim situacijama ima pravo posegnuti za vanrednim mjerama, ali se u tome mora savjetovati sa predsjednikom parlamenta, i pomenut mjere ne predviđaju obustavu rada parlamenta koji u takvoj situaciji treba kontinuirano da zasjeda, stoga je obustava rada parlamenta neustavna.
Ono što je predsjednik Saied učinio je raspuštanje parlamenta i onemogućavanje njegovim poslanicima da rade. Predsjednik je takođe parlamentu onemogućio izbor članova vrhovnog suda koji prakticno ne postoji, iako parlament bira samo četiri njegova člana.
Da se radi o državnom udaru potvrdio je i najpoznatiji tunižanski ekspert ustavnog prava Ajad bin Ašur koji je imao vodeću ulogu u pripremi ustava za vrijeme procesa tranzicije Tunisa iz diktature u demokraciju protekle decenije. Radi se o sekularisti a ne islamisti, tako da to eliminira svaku pomisao da su u pitanju neutemeljene optužbe nezadovoljnih islamista protiv izvršne vlasti Tunisa. Isto to je potvrdio i predsjednik izborne komisije Nabil Bafun, koji je izjavio da je šokiran najnovijim dešavanjima. Praktično, mnogi rezultati postignuti mukotrpnim radom i zahvaljujući kompromisu nakon svrgavanja Ben Alijeve diktature 2011. nekolicinom poteza predsjednika republike palo je u vodu.
Sve demokratski orijenirane snage u Tunisu, kako islamisti tako i sekularno-orijenirani demokrati naprosto su ogorčeni potezima predsjednika republike. Poredak koji su Tunižani gradili čitavu deceniju nakon svoje revolucije sada je srušen. Na sličan način je svrgnut i predsjednik Muhamed Mursi u Egiptu 2013., a slično je bilo planirano pokušajem svrgavanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana 2016. od strane terorističke organizacije FETO.
Predsjednik Tunisa Saied kad se kandidirao za najvišu funkciju u državi iza sebe nije imao političku stranku koja bi ga podržala. Izabran je najviše zaslugom Rašida Ganušija koji se kao lider najmoćnije i najpopularnije islamski orijentirane Ennahda partije odlučio na politički kompromis i nije se kandidirao za predsjednika, što je osobina koja do tada nikad nije viđena u arapskom svijetu. Očito, poučen iskustvom Mursija u Egiptu, Rašid Ganuši, iako najpopularniji i najveći borac za demokraciju i slobodu, i jedna od najvećih žrtava totalitarne vlasti, žrtvovao je svoju vlastititu političku stranku i vlastitu karijeru, kako bi spasio zemlju, budući da bi, da je postupio drukčije, Tunis vjerovatno krenuo putem nasilja, kao i Libija, ili bi njegova islamska partija bila svrgnuta sa vlasti nasilnim metodama uz podršku izvana.
Umjesto toga, ovaj mudri lider odlučio se za politički kompromis. Za razliku od Ganušija predsjednik Saied je drukčiji profil političara a neki od njegovih studenata smatraju da on ima ozbiljne rezerve prema demokraciji i preferira vladavinu čvrste ruke, što je danas i praktično demonstrirao. Said je takođe apologeta kada je u pitanju kritički stav prema kolonijalnoj fancuskoj upravi u Tunisu.
Poznate su njegove izjave o tome kako se Francuzi nemaju radi čega izvinjavati narodu Tunisa, te da je Tunis bio pod francuskom zaštitom a ne kolonijalnom vlašću, iako je poznata brutalnost, broj ubijenih i silovanih žena u Tunisu od strane Francuza.
Nema sumnje da je za takve izjave potrebna velika količina arogancije i bezobzirnosti, te ignorantan odnos prema povjesti vlastite zemlje, ali se iz takvih izjava takođe nazire odakle crpi podršku za uzurpaciju vlasti.
Dopustiti takvom lideru uzurpaciju vlasti za narod Tunisa značilo bi samoubojstvo i gaženje vlastitog ponosa i časti. Najnoviji puč u Tunisu još jednom potvrđuje da postupci koje tunižanski demokrati vide kao velikodušnost, kompromis i mudrost islamista, kojim je narod dao demokratski legitimitet, za uzurpatore vlasti ne znači ama baš ništa.
Poklanjajući svoj demokratski narodni mandat marionetama duboke države kojom i danas upravljaju nekadasnji kolonijalni vladari, tunižanski islamisti rade u korist vlastite štete, te zbog tog možda i nezaslužuju vlast koju im je narod povjerio.
