PISjournal – U martu 2020. francuski časopis Le Monde Diplomatique najavio je da se desni blok u Latinskoj Americi našao u slijepoj ulici, gubi svoju popularnost i suočava se s krizom iz koje se neće moći skoro izvući.
U to vrijeme, položaj konzervativaca u Argentini, Ekvadoru, Čileu, Kolumbiji i Boliviji, nedugo nakon što su preuzeli vlast, bio je ugrožen od strane urbane srednje klase, suočavao se s krizama i zauzvrat posezao za represijom protiv protivnika. Činilo se da će zvijezda ovih lidera uskoro početi blijedjeti; međutim, ova se predviđanja nisu obistinila, te se pet godina kasnije situacija razvila tako da su se ljevičari, koji su sebe smatrali pokretačima napretka u Latinskoj Americi, pred konzervativcima i povremeno ekstremnom desnicom našli u poziciji predaje.
Historijski korijeni
Skretanje prema desnici, pa čak i ekstremnoj desnici, u Latinskoj Americi ima duboke historijske korijene. Između 1810. i 1825. godine, u razdoblju nakon sticanja nezavisnosti, gotovo sve zemlje ovog područja bile su pod uticajem konzervativaca – zemljoposjednika bliskih Katoličkoj crkvi. Nasuprot njima stajali su liberali koji su zagovarali slobodno tržište, odvajanje države od Crkve i smanjenje moći vojske, ali su patili od nedostatka šire podrške. Nakon kratkog razdoblja procvata republikanaca, od 1930. do sredine 1980-ih, desničarski vojni diktatori preuzeli su gotovo potpunu vlast u većini latinoameričkih zemalja.
Latinska Amerika je tako više od 55 godina proživljavala svoje najkrvavije i najorganiziranije razdoblje pod vlašću desničara. Ovo razdoblje započelo je državnim udarom Getúlija Vargasa u Brazilu i raspuštanjem Kongresa. On je, oslanjajući se na Crkvu, započeo borbu protiv ljevice, zabranio političke stranke i osnovao tajnu policiju za progon, represiju i torturu protivnika – što dotad u Brazilu nije postojalo. Istovremeno, u Argentini je general José Félix Uriburu svrgnuo demokratsku vladu državnim udarom i otvorio razdoblje koje je kasnije nazvano „sramotno desetljeće“. Gušenje stranaka i opozicije, stalna hapšenja i progon kritičara te uspostava kvazi-fašističkog režima po uzoru na Benita Mussolinija bili su među potezima Uriburua.
Između 1931. i 1944. u Salvadoru, Maximiliano Hernández Martínez, nakon masakra nad 30.000 domorodaca, ponosno je izjavio da je „ubiti komunista vrijednije nego ubiti muhu“. U drugom valu pojave desničarskih diktatora, koji je započeo u Boliviji i Brazilu, Čile i Argentina posebno su se istaknule. U Čileu je vojni puč protiv ljevičara Salvadora Allendea, izveden uz podršku SAD-a 11. septembra 1973., doveo do diktature Augusta Pinocheta, koja je rezultirala smrću i nestankom hiljada ljudi. Puč, koji je započeo granatiranjem Allendeove rezidencije, završio je ubistvom ili nestankom između tri i četiri hiljade ljudi, torturom više od 40.000 osoba i egzilom više od 200.000. U Argentini, između 1976. i 1983., nestalo je oko 30.000 ljudi, a zločini tog relativno kratkog razdoblja i dalje su svježi u kolektivnom sjećanju.
Ekonomski i kulturni korijeni
Od kraja 2022. pojavili su se znakovi novog zaokreta stanovništva latinoameričkih zemalja prema konzervativcima. U zemljama poput Argentine, Ekvadora i Bolivije, reakcija na dugotrajnu recesiju, rastuću inflaciju, povećanu nejednakost i neučinkovitost politika raspodjele bogatstva manifestirala se kao pomak s ljevice prema desnici. Ekonomski neuspjesi u državama poput Brazila ili Meksika (koji je danas pogođen nemirima) naveli su pojedine ljevičarske lidere da pokažu sklonost fiskalnoj stezi i udaljavanje od početnih ideala; ali u drugim slučajevima takva tendencija nije postojala.
Novi i relativno mladi lideri Latinske Amerike, skloni desnici, oslanjaju se na tradicionalne vrijednosti. Suprotstavljaju se zahtjevima ljevice u pitanjima poput priznavanja prava na pobačaj, prava seksualnih manjina i ravnopravnosti žena, tvrdeći da su ti zahtjevi u suprotnosti s interesima porodice i građana. Istovremeno se predstavljaju kao borci protiv kriminala koji pogađa mnoge zemlje ovog područja.
Nedavni primjeri
Nova desnica Latinske Amerike ne želi zaostajati za Donaldom Trumpom, predsjednikom SAD-a. U pravljenju buke, bombastičnim sloganima, potrebi za medijskom vidljivošću te stavovima prema migrantima, ženama i pravima manjina, oni oponašaju Trumpa. Prema Economistu, novi val desničarskog uspona započeo je iznenađujućom pobjedom Bolsonara u Brazilu 2018., a zatim Bukelea 2019.
U Čileu je Kast, osnivač nove republikanske desničarske stranke, osvojio 44 posto glasova na predsjedničkim izborima 2021., njegova je stranka pobijedila na izborima za Ustavno vijeće 2023., a na izborima 2025. desnica je bila rame uz rame s ljevicom, pa su izbori otišli u drugi krug. Glavni simboli novog vala desnice u Latinskoj Americi su Nayib Bukele, 44-godišnji salvadorski predsjednik palestinskog porijekla i saveznik Donalda Trumpa, te Javier Milei, 55-godišnji predsjednik Argentine.
Bukele, koji je dramatično smanjio stopu kriminala u Salvadoru, doveo je stanje do toga da je dvoje od svakih sto građana završilo u zatvoru. Optužuje ga se da krši ustav, uskraćuje društvene slobode stanovnicima Salvadora te ne sprječava mučenje i druge oblike zlostavljanja zatvorenika. Bolsonaro, uz podršku Marca Rubija, godinama predsjednik Brazila, odlazi u zatvor pod optužbom za pokušaj planiranja i izvođenja državnog udara, iako je bio jedan od prvih novih desničarskih političara koji je privukao snažnu medijsku pažnju.
Nakon njega, Bukele, zaljubljenik u selfije, gel za kosu i rat protiv kriminalaca, te Javier Milei s motornom pilom u ruci, postali su najistaknutije figure Latinske Amerike. Iako su postigli određene uspjehe u poboljšanju ekonomije ili borbi protiv kriminala, opsjednuti su kamerama, saradnjom s Donaldom Trumpom i društvenim mrežama, te se ne ustručavaju od zatvaranja prostora slobode i suprotstavljanja ravnopravnosti.
Ekskluzivno PISjournal
