PISjournal – Libanski ministar unutrašnjih poslova naredio je uklanjanje bilborda s likovima iranskog šehidskog vođe i njegovog nasljednika s ulica Bejruta.
Ovaj potez može izgledati kao rutinska administrativna mjera upravljanja javnim prostorom. Međutim, u političkoj klimi Libana, odluka se odmah pretvorila u žarište sukoba između dvije suprotstavljene vizije budućnosti zemlje.
Sve je počelo kada je ministar unutrašnjih poslova Ahmad Hadžar, koji djeluje u vladi predsjednika Džozefa Auna, naredio uklanjanje transparenata koje su pristalice Hezbollaha, u znak podrške pokojnom vođi Islamske revolucije i njegovom nasljedniku, postavile duž puta koji vodi ka Aerodromu Rafik Hariri.
Na bilbordima je stajao natpis kao javni izraz zahvalnosti za čvrstu podršku koju je Iran pružao Bejrutu tokom početne faze sporazuma o prekidu izraelske agresije na južni Liban, postignutog uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država.
Libanski ministar unutrašnjih poslova opravdao je ovu odluku, koja je izazvala ogorčenje širom Bejruta, kao rutinsku mjeru regulacije javnog prostora i poštivanja vladavine prava. Njegovo ministarstvo je čak predložilo da se uklonjeni bilbordi zamijene promotivnim turističkim reklamama za Liban.
Međutim, politički posmatrači su od samog početka ovu odluku smatrali politički motivisanom. Dok Hezbollah prekid vatre nametnut Izraelu vidi kao pobjedu ostvarenu zahvaljujući vlastitom naoružanju i podršci Irana, libanska vlada pokušava prikazati kako će upravo njena inicijativa za trilateralne pregovore u Vašingtonu osigurati suverenitet i teritorijalni integritet Libana.
Borba za kontrolu narativa tu nije završila. Samo dva dana nakon uklanjanja bilborda, pod izgovorom turističke kampanje, općinske vlasti Bejruta postavile su nove plakate na kojima je pisalo: „Liban na prvom mjestu“ i „Liban nas ujedinjuje“.
Dok vlada ovim bilbordima pokušava predstaviti nedavno potpisani sporazum s izraelskim režimom kao uspjeh, Hezbollah i pokret Amal kategorično su odbacili sporazum, smatrajući da on podrazumijeva ustupke izraelskoj okupaciji, dok Tel Aviv nije obavezan da se povuče s okupiranih libanskih teritorija.
Izraelski zvaničnici dodatno su potvrdili takvo tumačenje, jasno stavljajući do znanja da sporazum o prekidu vatre ne sadrži obavezujući rok za povlačenje izraelskih snaga. Premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da će Izrael ostati u južnoj sigurnosnoj zoni koliko god bude potrebno, dok je ministar odbrane Israel Katz dodatno naglasio da se izraelske trupe neće povući, čak ni pod pritiskom Sjedinjenih Država.
Ono što se zapravo odvija iza ovog sukoba oko bilborda jeste mnogo dublji politički sukob. Simbolika je posebno osjetljiva jer put prema aerodromu u Bejrutu prolazi kroz južna predgrađa i četvrti u kojima Hezbollah uživa ogromnu podršku, a koja su posljednjih godina često bila poprište političkih sukoba i simboličkih protesta.
Za protivnike Hezbollaha, ovaj potez predstavlja dugo očekivano ponovno uspostavljanje državnog autoriteta i pokušaj smanjenja prevelikog simboličkog prisustva stranih aktera. Po njihovom mišljenju, država mora biti jedini donosilac odluka o javnom prostoru i političkoj simbolici, a ova odluka se u potpunosti uklapa u taj cilj.
S druge strane, za veliki broj pristalica Hezbollaha i stanovnika šiitskih područja, pravo pitanje nije zašto su bilbordi uklonjeni, već zašto libanska vlada nije pokazala istu odlučnost i hitnost kada su u pitanju problemi koji direktno utiču na živote građana nakon rata.
Za mnoge u tim zajednicama, ova odluka poslala je jasnu poruku: vlada može djelovati brzo i odlučno kada su u pitanju simbolički gestovi, ali ostaje bolno spora ili ravnodušna kada se radi o osnovnim životnim potrebama i obnovi razorenih naselja.
Važno je napomenuti da veliki dijelovi južnog Libana, južna predgrađa Bejruta poput Dahije, kao i dijelovi doline Bekaa, još uvijek leže u ruševinama nakon intenzivnog izraelskog bombardovanja. Infrastruktura je uništena, domovi razoreni, a proces obnove napreduje veoma sporo.
U tom kontekstu, sve veći broj građana postavlja direktno pitanje: da li bi prioritet vlade zaista trebao biti uklanjanje političkih simbola ili pomoć ratom raseljenim porodicama, nadoknada štete i obnova normalnog života u razorenim područjima?
Politički gledano, ovo pitanje prijeti dodatnim produbljivanjem jaza između države i biračke baze Hezbollaha. Na posljednjim lokalnim izborima, održanim u maju 2025. godine i koje su mnogi smatrali svojevrsnim referendumom o otporu, Hezbollah i njegovi saveznici ostvarili su uvjerljivu pobjedu. Iz njihove perspektive, računica je jednostavna: vlada koja nije uspjela ili nije željela zaustaviti izraelske napade, zbrinuti raseljene osobe, od kojih su većinom šiiti, niti ubrzati obnovu, ali koja vrlo brzo uklanja simbole povezane s osovinom otpora, rizikuje ozbiljan gubitak kredibiliteta među velikim dijelom stanovništva.
Bez obzira na to koliko je takva percepcija opravdana, ona bi mogla ozbiljno narušiti politički legitimitet vlade u tim zajednicama.
U svojoj suštini, spor oko bilborda samo je simptom mnogo dubljeg raskola: duboke podjele oko toga šta bi zapravo trebali biti prioriteti poslijeratnog Libana.
Jedna strana insistira na jačanju državnog suvereniteta i smanjenju utjecaja regionalnih aktera kao glavnom prioritetu. Druga strana smatra da će insistiranje na simboličkim pitanjima, prije nego što se obnove razorena područja, pomogne žrtvama i osigura stvarna sigurnost građana, samo povećati nezadovoljstvo i produbiti društvene podjele.
Na kraju, nastavak ovog jaza više će zavisiti od sposobnosti vlade da obnovi razorena područja, nadoknadi štetu i pomogne raseljenim građanima nego od sudbine samih bilborda.
Ako vlada ne uspije pružiti ove usluge svojim građanima, svaki simbolički potez mogao bi biti shvaćen kao dokaz da se vlast udaljava od stvarnih potreba društva, što bi moglo dovesti do još dubljih podjela između različitih društvenih grupa i državnih institucija.
Ekskluzivno PISjournal
