PISjournal – Decenijama je Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) funkcionisala kao mnogo više od naftnog kartela. Za svoje članice iz Perzijskog zaljeva, organizacija je utjelovljivala oblik kolektivnog suvereniteta nad svojim primarnim resursom: sposobnost arapskih država proizvođača da zajedno utiču na globalnu ekonomiju, brane zajedničku rentu i koordinirano se obraćaju zapadnim potrošačima. Ta institucionalna fikcija se upravo raspala.
Kada su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) objavili svoje povlačenje iz OPEC-a i proširene koalicije poznate kao OPEC+, s učinkom od 1. maja 2026. godine, neposredni refleks je bio posezanje za tehničkim objašnjenjem. Ministar energetike Suhail Al Mazrouei pažljivo je odluku objasnio jezikom energetske politike: fleksibilnost, proizvodni kapacitet, dugoročni nacionalni interes. Tržišta su primijetila da će tajming, s djelimično zatvorenim Hormuškim moreuzom, ograničiti neposredni uticaj na cijene. Analitičari su ukazali na dugogodišnju napetost s kvotama nametnutim ambiciji Nacionalne naftne kompanije Abu Dhabija (ADNOC) da dostigne pet miliona barela dnevno.
Sve je to stvarno. Ali fokusiranje na ove tehničke dimenzije znači propuštanje onoga što je važno. Odlazak UAE je, prije svega, vidljivi znak dubokog regionalnog raskola između Rijada i Abu Dhabija, ali i između dvije nekompatibilne vizije o tome kako bi zaljevski poredak trebao izgledati.
Rivalstvo koje je prestalo biti diskretno
Saudijsko-emiratski raskol nije nov, ali je prešao kvalitativni prag krajem 2025. godine. 29. decembra, saudijski zračni napadi usmjereni su na emiratski konvoj oružja u luci Mukalla u Jemenu, čin bez presedana između dva nominalna saveznika. Rijad je potom javno zahtijevao povlačenje svih snaga UAE s jemenske teritorije, a početkom 2026. godine na taj poziv je odgovoreno raspuštanjem Južnog prijelaznog vijeća (STC), glavnog zastupnika Abu Dhabija u zemlji.
Ovo nije taktički spor. To je izraz duboke strateške kontradikcije. Saudijska Arabija nastoji očuvati teritorijalni integritet arapskih država i pozicionirati se kao regionalna stabilizirajuća sila. UAE je od 2015. godine izgradio doktrinu zasnovanu na projekciji sile putem nedržavnih aktera u Libiji, Sudanu, Somaliji i Jemenu. Rijad sada tu doktrinu ne shvata kao partnersku politiku, već kao strukturnu prijetnju vlastitom sigurnosnom okruženju.
Ostanak unutar OPEC-a pod arhitekturom koju efektivno kontroliše Rijad značio bi prihvatanje institucionalne podređenosti u tačnom trenutku kada su bilateralni odnosi prerastali u otvoreno rivalstvo. Izlazak je ujedno i čin suverenog odustajanja od tog tutorstva.
Razlika koju treba napraviti
Neki će ovaj odlazak uporediti s katarskim iz 2019. To bi bila analitička greška. Doha je napustila OPEC kao marginalni proizvođač nafte čiji se energetski identitet odavno pomjerio prema tečnom prirodnom gasu. Izlazak Katara bio je sektorska preorijentacija, a ne politički raskid. UAE su bili treći najveći proizvođač organizacije, čineći otprilike 12 posto njene ukupne proizvodnje. Njihov odlazak je amputacija. To signalizira da čak i najcentralniji članovi kartela sada mogu izračunati da su njihovi interesi bolje zadovoljeni izvan organizacije nego unutar nje.
Šta ovaj izlazak otkriva o OPEC-u
Organizacija se suočava s internom krizom legitimnosti koju ovaj odlazak brutalno čini vidljivom. Od invazije na Ukrajinu, OPEC+ se u Washingtonu doživljava kao instrument koji služi cjenovnoj disciplini koja se objektivno poklapa s ruskim interesima, održavajući prihode od nafte za finansiranje rata. Trumpova administracija je to eksplicitno rekla, povezujući američku vojnu podršku u Zaljevu s cijenama nafte. Odabirom slobode proizvodnje, Abu Dhabi šalje signal distanciranja od te arhitekture, čija je geopolitička vrijednost u Washingtonu odmah čitljiva.
Time UAE pravi izbor koji ide daleko izvan energetske politike. Oni kupuju američku stratešku dobru volju bačvama, upravo u trenutku kada se njihov regionalni savezni okvir urušava i kada im je potrebna zamjenska sigurnosna garancija. Washington više nije preferirani partner. Postao je neophodnost.
Pravi gubitnik
Pravi gubitnik nije Saudijska Arabija, čija ekonomija može apsorbirati šok. Pravi gubitnik je sama ideja o kolektivnom kapacitetu arapskih država proizvođača goriva da oblikuju globalni energetski poredak. Svaki odlazak, Katar juče, UAE danas, svodi organizaciju na sve nereprezentativniji instrument, koji se sve više identificira isključivo sa saudijskim interesima.
Pitanje koje se sada postavlja nije hoće li i druge članice slijediti taj primjer. Pitanje je hoće li OPEC, lišen svog trećeg najvećeg proizvođača u kontekstu regionalnog rata i preraspodjele saveza, i dalje vjerodostojno tvrditi da ispunjava svoju historijsku funkciju.
Za sada, odgovor izgleda kao ne.
