Elvin Delić
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
PISjournal – Otkako je počela posljednja u nizu brutalnih cionističkih agresija nad palestinskim narodom, koja traje već gotovo dvijen godine, sve više država se odlučuje na službeno priznavanje Države Palestine i palestinskog naroda, ne samo kao političkog subjekta na međunarodnoj političkoj sceni, već i naroda-objekta nad kojim se otvoreno provodi genocid i koji je, uzročno, svojom tragedijom i žrtvom “zaslužio” da mu se “pokloni” život.
Najava Francuske, ali i Velike Britanije o priznavanju Palestine , pokrenula je niz lavina, te domino efekt i među državama članicama Europske Unije. Deset članica EU-a, u ime kojih najčešće nastupa Švedska, također traže da cijela EU prizna Palestinu, čime bi se, kako oni kažu, dodatno pojačao pritisak na SAD da odustane od podrške cionističkom režimu, te da u konačnici bude primoran da prizna nezavisnu palestinsku državu.
Iako naivni i lakovjerni mozgovi zaista smatraju da je ovaj potez britansko-francusko-europskog priznanja Palestine “pokajnički poriv zbog užasa u Gazi”, te da podsjeća na empatičnost svjetskih lidera koji su zbog stradanja u Drugom svjetskom ratu poklonili državu židovskom narodu, realnost je ipak mnogo mračnija.
Kako je skoro objavio “bakljonoša” europske slobode, bratstva i jednakosti, Emmanuel Macron, koji danas predstavlja glavnog lobistu za priznanje Palestine u Uniji, rješenje situacije je takozvano “dvopatritno” (two-state solution), a da bi Francuska zajedno sa cijelom EU priznala Palestinu, uvjeti su da Hamas mora položiti oružje, da ne smije biti uključen u palestinsku vladu, te da nova palestinska država mora priznati izraelsku državu.
Međutim, što ovo znači u realnosti? Poučeni povijesnim iskustvom kolonijalističkih europskih sila, svaki puta kada se govori o takozvanom “dvopatritnom rješenju” palestinskog pitanja, to podrazumijeva da se u svakom mogućem smislu i pod svaku moguću cijenu mora legitimizirati, legalizirati i međunarodno zaštititi cionistički režim, te da se genocid mora zaustaviti, ali nekažnjeno. Druga strana, palestinska, mora se povinovati pravu Židova na okupirani dio palestinske zemlje i to je za europske kolonijaliste “crvena linija” oko koje se ne pregovara.
Da bi se to “rješenje” implementiralo, potrebno je neutralizirati svaki mogući oblik otpora s palestinske strane, te se prema tomu mora instalirati servilna i poslušna vlast koja će razoružati vlastiti narod, ugušiti svaki vid pobune, ukloniti svaku političku opciju iz vlasti koja na to ne pristaje, kako bi u miru isporučili više od pola teritorija direktno u židovske ruke.
Ostatak ostataka te nove međunarodno priznate palestinske države bi priznao izralesku državu i time praktično priznao i suverenitet izraelske države, ali i legitimnost agresije i počinjenih zločina, čime je sva stogodišnja palestinska borba ideološki uništena i potpuno obesmišljena. Osim toga, židovski ilegalni doseljenici na Zapadnoj Obali bi postali punopravni građani Palestine, čime bi se ne samo priznala njihova oteta imovina, već bi im se i omogućilo da legalno i legitimno politički participiraju u svim državnim institucijama “nove Palestine”.
Drugim riječima, dojučerašnji vojnici i oficiri cionističke vojske koji su počinili genocid nad palestinskim narodom, bili bi legalno izabrani zastupnici, odbornici i konstituenti u palestinskom parlamentu, te bi kao ilegalni doseljenici bili potpuno priznati i ravnopravni po riječi i slovu Ustava i zakona.
I to ništa nije začuđujuće, obzirom da je taj “kulinarski recept” zapadnih kolonijalista aktualan već zadnja dva stoljeća na svakom mjestu na kojem su se dotični pojavili, i baš slučajno, na mjestima gdje su muslimani bili većinski narod. Dvopartitni recept je oproban i u Egiptu, skuhan i implementiran u Siriji, Iraku, Libanonu i Bosni, a sada se priprema i za Palestinu, a u konačnici i za njihov glavni trn u oku – Iran.
Diplomatske floskule kao taktika distrakcije
Također, ova najavljena priznanja koja dolaze doslovce iz ničega, ili što bi u narodu rekli “kao baba iz bolesti”, naravno da nisu slučajna, niti su pala sa nebesa. Jedna od već prozirnih, ofirnih i providnih taktika europskih diplomatskih šarlatana koji glume “dobrog policajca”, jeste distrakcija diplomatskim floskulama i besmislenim političkim rješenjima iza kojih se uvijek krije otvorena priprema vojnog napada i agresije. Sjetimo se “uskrsavanja” nuklearnih pregovora s Iranom, za koje se od samog početka znalo da ne vode nikuda, a iza kojih je odmah uslijedila vojna agresija i napad cionističkog režima.
Sjetimo se i diplomatskih priča o razoružavanju Hezbollaha u Libanonu, iza kojih je gotovo munjevitom brzinom uslijedila agresija na južni Libanon. Sjetimo se i nesretne i jadne Sirije, koja je odmah nakon usiljene diplomacije i priče o normalizaciji odnosa sa Izraelom, obasuta raketama i granatama, te ostala bez teritorija skoro do predgrađa Damaska.
Tako i ove pompozne diplomatske verbalne akrobatike iza sebe imaju pripremljen vojni plan koji uključuje ponovni nastavak agresije na snage Otpora u Gazi, sirijizaciju i jordanizaciju Palestine, te sveobuhvatni napad na Irak i drugu u nizu agresiju na Islamsku Republiku Iran. Zato, dok se upravo priča o najavljenom priznanju Palestine i konačnom okončanu rata koji bi donio konfete, torte i radost svih, okultna kabalistička oligarhija uz pomoć briselskih tehnokrata u drugom i arapskih beduinskih poslušnika u trećem ešalonu, produbljuju destabilizaciju unutar Libanona, spremaju kurdske separatiste na sjeveru Iraka, tekfiridžijske elemente u Siriji i korumpirane dijelove iračke vlade za izazivanje općeg sukoba i kaosa u Iraku, s ciljem uništenja Narodnih mobilizacijskih snaga (Hashd al- Sha’abi) i pripreme terena za dvostruku invaziju na Iran iz pravca iračkog dijela Kurdistana i Azerbejdžana.
Da bi se taj plan ponovno aktualizirao, u jeki i buci koju stvaraju diplomatski praznoglavi kokošari i šibicari s briselskih bazara, ovih dana probuđeni su antidržavni elementi u Iranu; prvo ISILove strukture na istoku u provincijama Sistan i Balučistan, a koordinirano s time i u Tabrizu, Zandžanu i Sanandadžu gdje pojedine organizacije povezane s terorističkom organizacijom Mojahedin-e-Khalq (MEK) maskirane u “obične” duboko zabrinute građane, organiziraju antivladine proteste zbog, kako kažu, “nestašice struje i vode” te “rezidencijalnih problema”.
Iako su palestinskom narodu sloboda i mir danas najpotrebniji, poznato je da tko s Đavolom tikve sadi, iste mu se o glavu odbijaju. Prihvaćanje bilo kakvog mira samo mira radi, često je sa sobom donosilo nemir, rat i daljnje stradanje, a u primjerima Sirije i Libije, potpuni gubitak države i pretvaranje iste u vojni poligon cionističkog Zla, koje neće prihvatiti ništa osim granice na Eufratu i povratak u Babilon – simbol biblijskog ovosvjetovnog Zla, za kojeg je i sam Jahve rekao da u njemu više nitko nikada neće živjeti.
Ekskluzivno PISjournal
