Rijad Ahmetović
PISjournal – Postoji izreka da su SAD „najveća demokratska država na svijetu“. Međutim, koliko je zapravo to tačno?
Prema istraživanjima iz 2021. godine, SAD nisu ni u prvih deset prema Indeksu ljudskih sloboda čiji su parametri: vladavina zakona, sigurnost, mobilnost, religija, udruženje, skupštine i civilno društvo, izrazi i informacije, identitet i odnosi,veličina vlade, pravni sistem i imovinska prava, pristup dobrom novcu, sloboda međunarodne trgovine i regulativa.
Prema istom indeksu, top deset država gdje je najveća zastupljenost ljudskih sloboda su: Švicarska, Novi Zeland, Danska, Estonija, Irska, Kanada, Finska, Australija, Švedska i Luksemburg. Dakle gdje je samoprozvana najveća demokratija svijeta i najslobodnija država?
Prema socijalnoj mobilnosti, SAD zauzimaju 27. mjesto, dok je njihova politička mobilnost prema trenutnom stanju jedna od najelitnijih na svijetu. Najbogatiji 1 posto populacije SAD posjeduje je gotovo dvije trećine svog novog bogatstva vrijednog 42 biliona dolara stvorenog od 2020. godine, što je skoro dvostruko više novca od najnižih 99 posto svjetske populacije, otkriva novi izvještaj Oxfama. Dvostranački politički sistem stvara dodatne probleme u demokratskom poretku zemlje. Naime, riječ je o Demokratima i Republikancima (liberalci i konzervativci), koji predstavljaju dva suprotna idološka pola bez relevatnosti ikakve alternativne opcije,odnosno to je što je.
Same stranke rade na izuzetno tajnovite načine, bez stranačkih centrala i konkretnih članstava. Sama kandidatura ispred jedne od dvije opcije ne ovisi od volje pojedinca, već elita iz stranaka. Voditi nezavisnu kampanju je teoretski moguće, ali de jure je gubitak novca, resursa i vremena zbog monopola dvije navedene stranke.
Za države poput Rusije, politička mobilnost je više pristupačnija upravo kroz manjak elitizma i zastupljenost pluralizma političkih stranka. Pojedinac ima više opcija da bira kada su u pitanju stranke, može se učlaniti u opciju koja se njemu dopada, postati kandidat ispred te političke opcije i može se „penjati“ uz ljestvicu političke hijerarhije – što je u SAD-u za prosječnu osobu skoro pa nemoguće. Prosto rečeno, biti političar i milioner u SAD-u ide rame uz rame, te bez najmanje milion dolara u džepu, veća politička funkcija postaje nedostižna.
Kritičari ističu da američki izborni sistem ima svoje nedostatke, kao što su nejednakosti u pristupu glasanju, pristranost granica izbornih okruga (tzv. “gerrymandering”), krucijalna uloga novca u politici, i kompleksnost sistema glasovanja (kao npr. Elektorski koledž) koja može dovesti do poteškoća u brojanju glasova.
Raspravlja se o pitanjima kao što su zahtjevi za identifikaciju na biračkim mjestima koji, prema kritičarima, mogu suzbiti glasačko sudjelovanje određenih manjinskih grupa i siromašnih građana – sistem implementiran od strane države koja ima političku tradiciju nemara prema siromašnima i beskućnicima u sklopu svoje populacije (čak su implementirali mjere da otežaju ovom dijelu populacije npr. Izgradnja šiljaka na mjestima gdje bi beskućnici spavali).
Kritičari često ističu da SAD, unatoč zagovaranju demokracije u svijetu, često podržava ili surađuje s nedemokratskim režimima iz pragmatičnih ili strateških razloga kao i agresrskim režimima i terorističkim grupama. Najbolji primjer ovoga je američka politika konstantne podrške Izraelu kao aparthejd tvorevini i aktivnim nemarom i ignorisanjem izraelske agresije nad Palestincima i palestinskim teritorijama. SAD je bio sponzor bezbroj proksija, terorističkih grupa, financirali su mnoge državne udare kao i pokušaje državnih udara i sarađivali su sa sumnjivim grupama poput fašista u periodu hladnog rata u Italiji (kao jedan primjer u moru nemorala američke vanjske politike). Pokušaji i implementacije strateških ubistava, ratova, postavljanje vlada koji su podobni Vašingtonu i i slično.
SAD su također promovisali, implemetirali i inforsirali druge nedemokratske fakotore poput: sistematskom rasizma, islamofobije, ksenofobije, agresije ka drugim državama, policijska brutalnost, neefikasan i subjektivan pravni sistem (onaj koji je fleksibilniji prema bogatašima, poznatim ličnostima i pripadnicima američke elite), nadzor i manjak privatnosti na javnim mjestima, ograničena sloboda medija i dominacija velikih medijskih kuća, moć i uticaj privatnih firmi, nametanje političkih misli (npr. Uticaj tkz. „woke politike“ u javnosti, ustanovama i medijskom prostoru), politika identiteta i bezbroj drugih primjera i problema.
Problem SAD je što je sami ideološki-filozofski kao i društveno-politički temelj države i društva osnovan na prihvatanju kolektivne laži, koja se manifestirala u „istinu“ kroz vijekove organizovanog djelovanja institucija koji su promovisali Ameriku kao najveću demokratiju svijeta u svojoj retorici. „Slobodan svijet“ SAD naizgled jeste slobodan, ali detaljna analiza određenih faktora nam pokazuje suprotno. Temelji američkog političkog sistema su elitistički, a sami sistemi su kvazidemokratski u odreženim segmentima, te zbog toga titula „najveće demokratije svijeta“ je ništa više sem lažnog marketinga u svrhu stvaranja iluzije sigurnosti i ponosa među njenim stanovništvom.
Ekskluzivno PISjournal
