PISjournal-Strateška saradnja između Rusije, Kine i Irana, koju zapadne sile često označavaju kao „osovina preokreta“, pojavila se kao kritična protivteža zapadnom uticaju, posebno onom Sjedinjenih Država. Ovo neformalno, ali ključno partnerstvo zasniva se na zajedničkim ciljevima: suprotstavljanju američkoj unipolarnosti, očuvanju nacionalnog suvereniteta i širenju uticaja na strateške regije.
Zahvaljujući svojoj strateškoj lokaciji i ogromnim energetskim resursima, Iran predstavlja ključnu tačku unutar ove osovine, djelujući kao vitalni saveznik Rusije i kao ključni energetski i tranzitni centar za Kinu. I Rusija i Kina zagovarale su integraciju Irana u okvire kao što su Šangajska organizacija za saradnju (SCO) i BRICS, gledajući na to kao na bedem protiv zapadnih sankcija. Dakle, ukoliko Iran bude uvučen u ratnu krizu ili se suoči sa pojačanim vanjskim prijetnjama, posebno od strane Zapada ili kroz regionalne sukobe, to bi moglo ozbiljno narušiti globalnu i regionalnu ravnotežu moći, sa dubokim posljedicama po Rusiju i Kinu.
Pekingov nesiguran zaokret
Ratna kriza ili pojačane vanjske prijetnje Iranu predstavljale bi značajne rizike za ekonomske i strateške interese Kine. Uprkos svojim dubokim ekonomskim vezama sa Zapadom i Izraelom, Kina daje prednost diplomatskoj i političkoj podršci Iranu, umjesto direktnom vojnom angažmanu.
Iran je ključan za energetsku sigurnost Kine, isporučujući otprilike 90% svog izvoza sirove nafte u Kinu, u prosjeku od 1,4 do 1,7 miliona barela dnevno u 2025. godini, dostižući vrhunac od 1,8 miliona barela dnevno u junu 2025. Ove isporuke po sniženim cijenama, koje su nusproizvod zapadnih sankcija, od ključne su važnosti za Kinu, najvećeg svjetskog uvoznika nafte. Kriza u Iranu poremetila bi ovaj ključni lanac snabdijevanja, prisiljavajući Kinu da traži skuplje ili manje pouzdane alternative, što bi moglo usporiti ekonomski rast. Osim toga, trgovina između Irana i Kine, koja ne uključuje naftne proizvode, procijenjena na 32,3 milijarde dolara 2024. godine, suočila bi se sa ozbiljnim ograničenjima.
Iran je „ključna kapija“ za kinesku Inicijativu Pojas i put (BRI), omogućavajući veze sa evropskim i zapadnoazijskim tržištima. Ratna kriza ili vanjske prijetnje koje ometaju iranske transportne i energetske koridore ugrozile bi velike infrastrukturne projekte Kine i kritične logističke rute prema Zapadu.
Događaji poput izraelskih napada na iranska vojna i nuklearna postrojenja u junu 2025. mogli bi dodatno ugroziti strateške projekte kao što je Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC). „Srednji koridor“ (Trans-kaspijska međunarodna transportna ruta), alternativa rutama kroz Iran ili Rusiju, pati od infrastrukturnih ograničenja, uključujući ograničeni transportni kapacitet, što ga čini neadekvatnom zamjenom za ulogu Irana u kineskim ciljevima BRI.
Geopolitički, kriza u Iranu bi narušila diplomatski kredibilitet Kine, posebno nakon njenog uspješnog posredovanja u zbližavanju Irana i Saudijske Arabije u martu 2023.
To bi također ugrozilo kinesku stratešku autonomiju u osiguravanju energetskih i logističkih ruta, povećavajući ranjivost na vanjske pritiske, naročito u ključnim tačkama poput Malajskog moreuza, koji je i dalje pod značajnim američkim utjecajem. To bi umanjilo regionalni i globalni uticaj Kine, otvarajući prostor Zapadu da ojača svoju poziciju i potencijalno usmjeri fokus ka direktnom suprotstavljanju Kini.
Moskvin promjenjivi strateški pravac
Za Rusiju bi ratna kriza ili vanjske prijetnje Iranu imale dalekosežne posljedice, koje bi uticale na njen geopolitički uticaj, ekonomsku stabilnost i bezbjedonosne interese.
Kriza u Iranu oslabila bi sposobnost Rusije da održi svoje regionalno uporište, potencijalno stvarajući vakuum moći koji mogu iskoristiti suparnički akteri poput Turske ili Saudijske Arabije. U najgorem scenariju, kao što je ozbiljna eskalacija sukoba, povećana nestabilnost, etničke tenzije ili izbjeglička kriza mogli bi se preliti na Centralnu Aziju i Kavkaz, povećavajući rizik od terorizma, migracija i antiruskog raspoloženja u ovim kritičnim regijama.
Ekonomski gledano, iako bi Rusija, kao veliki izvoznik nafte, mogla privremeno profitirati od rasta globalnih cijena nafte usljed poremećaja u iranskoj ponudi, dugoročna tržišna nestabilnost potkopala bi saradnju unutar OPEC+-a u pogledu proizvodnje nafte i stabilizacije cijena. Također se vjeruje da je Iran tržište za rusko oružje, a kriza bi vjerovatno smanjila potražnju za ruskim izvozom odbrane, što bi uticalo na njegovu odbrambenu industriju. Pored toga, Iran je ključan za ruski pristup azijskim tržištima, posebno Indiji, putem transportnih koridora.
Međunarodni transportni koridor Sjever–Jug (INSTC), koji povezuje Rusiju, Iran i Indiju, predstavlja temelj ruske strategije za diverzifikaciju trgovinskih ruta i smanjenje oslanjanja na prolaze koje kontroliše Zapad.
Kriza u Iranu ugrozila bi održivost INSTC-a, ometajući pristup Rusije južnoazijskim tržištima, pogoršavajući izazove koje predastavljaju sankcije vezane za sukob u Ukrajini. Direktan sukob koji bi uključivao Iran dodatno bi ugrozio sigurnost ovih ruta, onemogućavajući ruski izvoz.
Politički, Iran služi kao geopolitički tampon protiv pritiska Zapada, posebno u kontekstu sukoba u Ukrajini. Kriza u Iranu bi ohrabrila Zapad, potencijalno intenzivirajući izolaciju Rusije i slabeći njen narativ protiv zapadnog imperijalizma.
U zaključku, ratna kriza ili pojačane vanjske prijetnje Iranu bi imale duboke i višestruke posljedice i za Kinu i za Rusiju. Gubitak ključnog strateškog partnera narušio bi njihov regionalni uticaj i geopolitičku moć u suprotstavljanju Zapadu. Ključne energetske i tranzitne rute bile bi ugrožene, susjedne regije suočile bi se s povećanom nestabilnošću, a obje zemlje našle bi se pred ozbiljnim izazovima po svoje ekonomske i bezbjednosne interese.
Osovina bi bila ozbiljno potkopana, što bi stvorilo prilike za Zapad da proširi svoj uticaj. Ukoliko Sjedinjene Američke Države uspješno prevaziđu izazov koji predstavlja Iran, mogle bi preusmjeriti resurse ka direktnijem suprotstavljanju Kini i Rusiji, pri čemu bi se Rusija suočila s dodatnom prijetnjom u vidu pojačanog pritiska NATO-a, naročito u kontekstu obnovljene zapadne podrške Ukrajini. Ovaj scenario bi primorao obje zemlje da preispitaju svoje geopolitičke i ekonomske strategije, suočavajući se sa značajnim preprekama u očuvanju strateške ravnoteže i globalnog uticaja.
