PISjournal – Svjetska banka je prošlog mjeseca izračunala da su bogate i razvijene zemlje zaradile više od 1,4 biliona dolara (1,15 biliona funti) od kredita koje su im otplaćivale zemlje u razvoju 2023. godine, s tim da će sume vjerovatno premašiti dvije milijarde dolara godišnje do 2030. godine.
Bogate zemlje su zapravo postale svjetski bankari koji posluju na plećima dužnika na Globalnom jugu. Siromašnije zemlje su prisiljene da se zadužuju u valutama bogatog svijeta kako bi platile energente i hranu, dok se njihov izvoz sastoji uglavnom od robe niske vrijednosti u poređenju sa onim što uvoze.
Kolonijalni obrasci izvlačenja očigledno nisu nestali povlačenjem trupa, zastava i birokrata. Da li će doći do dužničke krize u zemljama u razvoju zavisi od odluka koje su van njegove kontrole. Rizik se povećava ako SAD povećaju kamatne stope i ako izvoz siromašnih zemalja – često po cijeni koju određuju špekulanti roba ili bogati svjetski kupci – ne uspije da stvori dovoljno rezervi dolara da stabilizuje njihove devizne kurseve.
Zemlje u razvoju se bore da izađu iz trgovinskog i finansijskog sistema koji je okrenut protiv njih jer ekonomski rast globalnog sjevera i dalje zavisi od eksploatacije njihovih resursa i radne snage. Studija iz 2022. izračunala je da su od 1990. do 2015. bogatije zemlje “iscijedile” siromašni svijet za 242 biliona dolara (u cijenama iz 2010.), što vrijedi otprilike četvrtinu prihoda globalnog sjevera. Autori su tvrdili da se ova promjena odvija suptilno i gotovo nevidljivo, bez otvorene prisile kolonijalnog aparata i stoga bez izazivanja moralnog bijesa. Međutim, iza globalne nejednakosti, neravnomjernog razvoja i ekološke degradacije stoji „nejednaka razmjena“.
Sve više, siromašne nacije prozivaju takve grube nejednakosti. Fidži, pacifička država od 300 ostrva, veoma je ranjiva na klimatsku krizu. Prošlog mjeseca njen ministar finansija upozorio je da postaje nemoguće voditi privredu s globalnim otopljenjem koje dovodi do katastrofalnih vremenskih pojava. Biman Prasad je na međunarodnoj konferenciji rekao da “ni u jednom trenutku izvan rata ekonomije nisu bile suočene sa kontrakcijom od 30% do 70%” – ali da su se Fidži, Vanuatu i Tonga suočili s tim unutar decenije nakon jednog ciklona. Napomenuo je da se “većina razvojnih resursa za izgradnju kapaciteta troši na izgradnju donatorskih kapaciteta – ne naših vlastitih”. Nije iznenađujuće, rekao je da je vrijeme za “dekolonizaciju međunarodnog razvoja”.
Prošlogodišnji izvještaj UN-a o trgovini i razvoju pozvao je siromašne zemlje da preusmjere fokus sa proizvodnje na rast vođen uslugama, navodeći spore trgovinske trendove i napredak digitalne tehnologije. Ipak, kao što Jostein Hauge sa Univerziteta Cambridge tvrdi u svojoj knjizi Budućnosti tvornice, industrijska proizvodnja ostaje vitalna za ekonomski rast. E-usluge i automatizacija ne mogu zamijeniti proizvodnju kao pokretač inovacija i razvoja.
Knjiga dr Haugea opisuje kako globalni sjever i njegove moćne korporacije blokiraju pravičan pristup tržištu za Globalni jug dok izbjegavaju odgovornost za ekološku štetu. On naglašava da zemlje sa niskim dohotkom čine samo 1% globalne “suvišne upotrebe resursa”, ali su pod pritiskom da na brzinu usvoje zelenu politiku, često uz malu podršku, dok Globalni sjever nastavlja svoju neodrživu praksu. Bogati svijet, piše dr. Hauge, “kolonizirao je zajednička ekološka dobra planete, a prioritet broj 1 bi trebala biti dekolonizacija”.
Sa tim nema rasprave. Šta se mora učiniti? Mogli bismo početi sa sveobuhvatnim otpuštanjem duga, pravičnim finansiranjem klimatskih promjena i reformisanim pravilima globalne trgovine kako bismo osnažili zemlje u razvoju resursima i autonomijom potrebnim za rast usklađen sa klimom – stimulirajući pravednu i produktivnu globalnu potražnju.