PISjournal – Istovremeno s sastankom potpredsjednice Venecuele Delcy Rodríguez i indijskog premijera Narendre Modija te objavljivanjem vijesti o proširenju energetske saradnje između dvije zemlje, pojedini narativi prisutni u iranskom medijskom prostoru ovaj razvoj događaja uglavnom tumače kroz prizmu krize u Hormuškom moreuzu, kao da se New Delhi okreće venecuelanskoj nafti kako bi smanjio svoju zavisnost od Perzijskog zaljeva.
Međutim, može li takvo tumačenje zaista objasniti logiku ovog procesa?
Iako nedavna regionalna dešavanja utiču na kalkulacije zemalja uvoznica nafte, svoditi ovaj razvoj isključivo na krizu u Hormuškom moreuzu predstavlja jednu od najčešćih grešaka u analizi energetske geopolitike. Energetski odnosi između Indije i Venecuele uspostavljeni su mnogo ranije i zasnovani su na dugoročnim strateškim interesima obje države. Ovo pitanje može se analizirati na tri nivoa: mjesto energetske sigurnosti u strategiji Indije, historijat energetskih odnosa između New Delhija i Caracasa te uticaj najnovijih regionalnih događaja. Upravo ova tri nivoa pokazuju da aktuelni događaji ne stvaraju energetske strategije, već samo utiču na brzinu njihove realizacije.
Energetska sigurnost kao temelj indijske strategije
Indija je treći najveći potrošač i uvoznik nafte u svijetu, a više od 85 posto svojih potreba za naftom podmiruje iz uvoza. Zbog toga energetska sigurnost predstavlja sastavni dio nacionalne sigurnosti i vanjske politike ove zemlje. Indijska energetska strategija zasniva se na modelu 4A (Availability, Accessibility, Affordability i Acceptability/Sustainability), odnosno dostupnosti, pristupačnosti, ekonomičnosti i održivosti. Cilj ovog pristupa jeste smanjenje ranjivosti, povećanje otpornosti te diverzifikacija izvora i pravaca snabdijevanja energijom.
U skladu s tim, Indija je tokom protekle dvije decenije raspodijelila svoj uvoz nafte između Rusije, Iraka, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sjedinjenih Američkih Država, afričkih zemalja i država Latinske Amerike. Saradnja s Venecuelom stoga predstavlja dio dugoročne strategije energetske sigurnosti Indije, a ne reakciju na neku privremenu krizu.
Venecuela kao dugogodišnji partner Indije
Odnosi između Indije i Venecuele nikada nisu bili ograničeni samo na kupovinu nafte. Tokom 2000-ih i 2010-ih godina Indija je bila jedan od najvećih kupaca venecuelanske nafte, u pojedinim periodima uvozeći više od 400.000 barela dnevno. Istovremeno, kompanija ONGC Videsh investirala je u naftna polja San Cristóbal i Carabobo-1, dok su i druge indijske kompanije bile prisutne u lancu vrijednosti venecuelanske naftne industrije.
Teška venecuelanska nafta kompatibilna je s mnogim indijskim rafinerijama, zbog čega ova saradnja nije samo komercijalnog karaktera, već ima i značajan tehnički, ekonomski i strateški značaj. Američke sankcije uvedene 2019. godine dovele su do smanjenja indijskog uvoza venecuelanske nafte, ali je taj pad bio posljedica sankcija, a ne promjene dugoročne energetske strategije New Delhija.
Hormuški moreuz kao faktor ubrzanja, a ne uzrok strategije
Nedavna dešavanja u Perzijskom zaljevu dodatno su naglasila važnost diverzifikacije izvora snabdijevanja naftom. Oporavak venecuelanske naftne industrije mogao bi ponovo učiniti ovu zemlju jednim od važnijih dobavljača za Indiju. Međutim, tumačiti nedavni sastanak indijskih i venecuelanskih zvaničnika isključivo kroz prizmu krize u Hormuškom moreuzu znači zanemariti više od dvije decenije energetske saradnje između dvije države.
New Delhi je još prije mnogo godina Venecuelu smatrao jednim od ključnih stubova svoje strategije diverzifikacije uvoza energije. Obnavljanje ovih odnosa stoga treba posmatrati kao nastavak iste dugoročne strategije, a ne kao reakciju na najnovija regionalna dešavanja.
Strateški zaključak
Najvažnija pouka ovog razvoja događaja jeste da se u energetskoj geopolitici ne smiju poistovjećivati „faktor ubrzanja“ i „uzrok nastanka“. Geopolitičke krize mogu ubrzati već postojeće procese, ali rijetko predstavljaju izvor dugoročnih energetskih strategija.
Energetski odnosi između Indije i Venecuele izgrađeni su na osnovama energetske sigurnosti, energetske diplomatije, zajedničkih investicija i diverzifikacije izvora uvoza nafte, dok su nedavna dešavanja samo ubrzala već postojeći trend. Analiza energetskih procesa bez uvažavanja dugoročnih trendova vodi pojednostavljenom razumijevanju složenih geopolitičkih fenomena.
Iz tog razloga, nedavni susret zvaničnika dvije zemlje prije svega predstavlja nastavak jednog dugoročnog strateškog partnerstva u oblasti energetike, a ne pokušaj Indije da „zaobiđe Hormuški moreuz“. Ta saradnja i dalje ostaje sastavni dio dugoročnih kalkulacija indijske energetske sigurnosti.
Najveća greška brzopletih analiza jeste zamjena dugoročnih trendova kratkoročnim krizama, iako se strategije u pravilu oblikuju mnogo prije izbijanja kriza, dok krize uglavnom utiču samo na brzinu ili način njihove provedbe.
Ekskluzivno PISjournal
