Nakon još jedne neuspjele eskalacije u Siriji, turski predsjednik je sve izoliraniji u inozemstvu i pod budnim nadzorom kod kuće.
Čini se da će posljednja igra turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u građanskom ratu u Siriji za njega imati ršav ishod – duplo golo.
Umjesto da zaustavi opsadu Vlade u Damasku na posljednju pobunjeničku pokrajinu Idlib, Turska je odustala, a Erdoganov najnoviji sirijski debakl podstiče rastući domaći otpor moćnom autokrati.
Kriza je počela 25. februara, kada su antivladini pobunjenici, otvoreno potpomognuti turskim trupama, artiljerijom i oklopom, napali sirijsku vojsku na strateškom Saraqebu, spoju autocesta 4 i 5 koje povezuju Aleppo s Damaskom i Sredozemljem. Istog dana su ruske ratne avione u južnom Idlibu gađali MANPADS (prijenosni raketni sitem protivzračne odbrane), protivavionsko naoružanje iz turskih vojnih ispostava. Rusku zračnu bazu u Khmeimimu napali su i MANPADS i naoružani turski dronovi.
Još je nejasno šta se dogodilo nakon toga. Prema Ankari, kolonu turskih trupa na putu da dopremi zalihe turskim posmatračkim ispostavama u Idlibu napali su sirijski ratni avioni i artiljerija, pri čemu je poginulo 34, a ranjeno više od 70 vojnika. Neki izvori navode mnogo više poginulih.
Ali prema Al Monoru, općenito pouzdanom mrežnom izdanju, kolona je bila mehanizirana pešadijska bojna od oko 400 vojnika, a štetu nisu napravili sirijski ratni avioni, već ruski Su-34 koji nose KAB-1500L, laserski vođene bombe koji je laserski vodio bombe s bojevim glavama od 2400 funti. U napad su doist bili uključeni i sirijski borbeni avioni Su-22, ali očigledno samo da bi turske vojnike namamili u zaklon – u nekoliko velikih zgrada. Tada su nastupili (ruski) Su-34 i srušili te zgrade na Turke.
Rusi negiraju da su njihovi avioni bili umiješani, a Turci su za to okrivili Damask. Ali kada je u pitanju Sirija, stara izreka da je istina prva žrtva rata poprilično se obistinila.
Erdogan se u početku isprsio i zaprijetio da će započeti invaziju na Idlib – koja je, ionako, već bilo u toku. Ali onda je, nakoon početne šutnje, progovorio i ruski kontraadmiral Oleg Žuravlev kazavši da Rusija “ne može garantovati sigurnost letova za turske avione iznad Sirije” u slučaju otvorenog sukoba.
Turski predsjednik jeste tvrdoglav, ali ne i glup. Vojska, oklop i artiljerija bez zračne podrške bili bi kao glineni golubovi. Dakle, Turci su se povukli, Sirijci su se doselili, a sada je Saraqeb okupirala ruska vojna policija. Rusija je, također, uz sirijsku obalu rasporedila dvije fregate naoružane krstarećim projektilima.
Rat kod kuće
Ali rdoganiu počinje goriti kod kuće.
Još prije aktuelne krize, opoziciona Republikanska narodna stranka (CHP) tražila je da Erdogan izvijesti parlament o situaciji u Idlibu, ali predsjednikova Stranka pravde i razvoja (AKP) glasala je protiv tog zahtjeva. i desničarska, nacionalistička Dobra stranka (IYI) – saveznik CHP-a – postavila je slične zahtjeve, koji su takođe stavljeni u stranu.
Sve opozicijske stranke pozvale su na neposredne pregovore s Assadovom vladom.
Zabrinjava činjenica da Turska kreće u pravcu rata sa Sirijom bez ikakve uloge parlamenta. 12. februara Erdogan se sastao sa poslanicima AKP-a i rekao im: ako turski vojnici pretrpe još više žrtava – u trenutku kada je smrtno stradalo 14, a ranjeno 45 vojnika – onda će Turska „gađati bilo gdje“ u Siriji. Opoziciji je to zvučalo grozno – kao prijetnja objavom rata.
Engin Altay, zamjenik predsjednika CHP-a, rekao je: „Predsjednik mora izvijestiti parlament. Idlib nije interna stvar za AKP. ” Altay je također osporio Erdoganovo obećanje da će Tursku odvojiti od ekstremističkih pobunjenika poput Hayat Tahrir al-Sham, podružnice al-Qaede. “Da li je to čak moguće?” upitao je, “Ne postoji način da razlučite jedne od drugih.”
Turska je 2018. sklopila sporazum s Rusijom prema kome je Turska mogla postaviti promatračke položaje u Idlibu akuz obavezu da neće podržavati ekstremiste poput Tahrira al-Shama, ali je Ankara olakšavala ulazak takvih skupina u Siriju još od početka rata, nudeći im slobodan prolaz i opskrbljujući ih ogromnim količinama municije. U svakom slučaju, ekstremisti su eliminirali sve takozvane „umjerene“ opozicione grupe prije više godina.
„Turska je rekla da će razdvojiti umjerene elemente od radikala,“ kaže Ahmet Kamil Erozan iz Dobre stranke, „ali to nije mogla učiniti“.
Kurdski parlamentarac iz progrevine Narodne demokratske stranke (HDP) Necdet Ipekyuz optužio je da je “Idlib postao gnijezdo za sve džihadiste. Pretvorio se u problematično mjesto za Tursku i svijet. A ko štiti ove džihadiste? Ko ih štiti? ”
Erdogan je mnoge članove parlamenta iz HDP-a poslao u zatvor, a kandidati AKP-a zamijenili su HDP-ove gradonačelnike. Desetine hiljada ljudi zatvoreno je, a desetine hiljada otpušteno sa posla. Mediji su u velikoj mjeri ušutkavani izravnom represijom ili činjenicom da pripadaju pro-Erdoganovim privrednicima – Turska je zatvorila više novinara nego bilo koja zemlja na svijetu.
Ali lijesovi s tijelima počinju se vraćati kući iz rata što mnoštvu Turaka izgleda kao kaljuža. Rat je skup u vrijeme ozbiljnih problema koje ima turska ekonomija. Nezaposlenost je tvrdoglavo visoka, a lira i dalje opada.
Ankete pokazuju da se većina Turaka – 57 posto – više brine za ekonomiju nego za terorizam. Dok su se Turci okupljali oko vojnika, prije nedavnog incidenta više od pola stanovništva se protivilo bilo kakvoj eskalaciji rata.
Nevolje sa susjedima
U međuvremenu, Turska izgleda sve izoliranija. Erdogan je sazvao hitnu sjednicu NATO-a 28. februara, ali je dobio malo više od „moralne“ podrške. NATO ne želi ništa sa Sirijom i sigurno ne želi sukob s Rusijom, pogotovo zato što mnogim članicama saveza nije prijatno s intervencijom Turske u Siriju. U svakom slučaju, Turska nije napadnuta, već njeni vojnici koji krše međunarodno pravo okupirajući dijelove Sirije.
Amerikanci su, također, isključili uspostavljanje zone zabrane letenja iznad Idliba.
Erdogana ne pritiska samo opozicija, već i Stranka nacionalističkog pokreta (MHP) u okviru vlastite vladajuće koalicije. MHP, ili “Sivi vukovi”, dugo su predstavljali ekstremnu desnicu Turske. „Turska nacija mora kročiti u Damask zajedno sa turskom vojskom,“ kaže Devlet Bahceli, vođa MHP-a.
Erdogan nema namjeru marširati na glavni grad Sirije, čak i kad bi mogao to izvesti. Predsjednik želi da Turska bude regionalni igrač, a okupacija dijelova Sirije drži Ankaru u igri. Ali taj je obrazac sada pod pritiskom.
Turski saveznici u sirijskom građanskom ratu su neučinkoviti ako ih turska vojska ne vodi i ne podržava. Ali bez zračne podrške, turska vojska je ozbiljno ograničena u onome što može učiniti, a Rusi gube strpljenje. Moskva bi željela da se rat u Siriji okonča i da donese dio svog vojnog ešalona doma, a Erdogan to otežava.
Rusiju i Tursku usko povezuje i energija, a uz američke sankcije koje blokiraju iransku naftu i plin, Ankara je sve više ovisna o ruskim izvorima energije. Rusija je upravo izgradila novi plinovod Turski tok preko Crnog mora i gradi nuklearnu elektranu za Tursku.
Zaustavljen u Siriji i pod pritiskom kod kuće, Erdogan nema mnogo izbora. Možda će pokušati pojačati tursku uključenost u Siriju, ali rizici za to su veliki. Oslobodio je izbjeglice prema Europi, ali nije ih mnogo, a Europa ih brutalno blokira. Možda će se odlučiti za raspisivanje prijevremenih izbora prije nego što njegova domaća podrška dodatno splasne, ali možda će te izbore jednostavno izgubiti, posebno sad kad je AKP podijeljena na dvije struje. Nedavna anketa utvrdila je da 50 posto Turaka kaže da neće glasati za Erdogana.
Ili bi se mogao vratiti svojoj uspješnoj politici od prije desetak godina „bez problema sa susjedima“.
