Rastresene vođe nisu se uspjeli dogovoriti kako olakšati breme izloženim državama
Rečeno je da je to trenutak kada je Evropska unija izgubila svoju političku nevinost. Prije gotovo četiri godine, u martu 2016. godine, lideri EU potpisali su sporazum s Turskom čiji je cilj sprečavanje azilanata da putuju u Evropu.
Pakt su „proslavili ljudi koji plešu na grobu zaštite izbjeglica“, rekao je evropski šef Amnesty Internationala. Ali realpolitika je djelovala: broj ljudi koji su stizali na grčke otoke iz Turske drastično je opao sa 7000 dnevno na nekoliko stotina, iako su se brojke ponovo počele povećavati 2019. godine.
Sada kada Recep Tayyip Erdoğan, turski predsjednik, tvrdi da je otvorio kapije prema Evropi, neuspjeh EU da usaglasi zajedničku migrantsku politiku tokom četverogodišnje intervencije prijeti da bude otkriven.
Briselski zvaničnici kažu da se EU nalazi u mnogo jačem položaju nego što je bila 2015. godine kada je milion ljudi krenulo na opasno putovanje čamcima ili se naguravalo kroz praznine ograda. Izvještaj Evropske komisije iz oktobra 2019. godine, kaže da EU ima „jače sisteme za kontrolu svojih granica i sada može brzo dovesti potrebnu finansijsku i operativnu podršku državama članicama pod pritiskom“.
EU uspostavlja evropsku graničnu i obalnu stražu, za koju se predviđa da će do 2027. godine imati 10.000 službenika. Dužnosnici tvrde da su ispunili dogovor s Erdoğanom. EU je raspodijelila gotovo sav obećani fond od 6 milijardi eura za sirijske izbjeglice u Turskoj, iako je samo 3,2 milijarde eura potrošeno za projekte, koji uključuju izgradnju škola i domova zdravlja.
Turska kaže kako je novac neodgovarajući i tvrdi da je potrošila više od 30 milijardi dolara pomažući 3,6 miliona sirijskih izbjeglica koji žive na njenom području. Ujedno je sklonište za 360.000 drugih ljudi koji su pobjegli od represije i rata, većinom iz Afganistana, Iraka i Irana.
U suštini sporazum EU-Turska bio je ponuda jedan za jedan: sirijska izbjeglica na grčkim otocima bit će vraćena u Tursku, dok će druga sirijska izbjeglica u Turskoj naći dom u Evropi. Grčke vlasti, pod višegodišnjim pritiskom rezova u javnom sektoru , uspjele su poslati 1.908 azilanata nazad u Tursku – politika koju žestoko kritiziraju borci za ljudska prava koji tvrde da Turska nije sigurna zemlja za povratak.
EU je našla dom za oko 25.000 Sirijaca koji su bili u Turskoj, ali to je daleko ispod gornje granice od 72.000 u prvobitnom sporazumu i 108.000 za koje su međunarodne agencije za pomoć rekle da bi bio pošten doprinos nekih od najbogatijih zemalja svijeta. (EU kaže da je od 2015. godine sa Bliskog Istoka i Afrike primila ukupno 63 000 izbeglica.)
Kako je EU proglasila migrantsku krizu, grčki otoci postali su okupljalište za tražitelje azila koji su bili izolirani u prljavim kampovima poput Moria na Lezbosu ili prihvatnog centra Vathy na Samosu. Vathy je prošlog oktobra imala osam puta više stanovnika nego što je bilo namijenjeno. Izbjeglice su ostavljene da se nose sa slomljenim toaletima i tuševima, neodgovarajućom pitkom vodom i štakorima koji se hrane hrpama smeća.
S migracijom iza kulisa, igra okrivljavanja se nastavila. Briselski zvaničnici žalili su se da se grčke vlasti čine nesposobnim trošiti sredstva EU za poboljšanje uslova za tražitelje azila. Grčka vlada okrivila je ostatak EU za ignorisanje njihove svakodnevne humanitarne krize.
Rastrojeni Brexitom, oduženim procesom izbora novih čelnika EU i dogovaranjem dugoročnog budžeta, lideri EU su nastavili dalje. Vlade se nisu uspjele dogovoriti o novom sistemu azila koji bi olakšao teret zemljama na udaru – Grčkoj, ali i Italiji i Španiji.
Prije evropskih izbora 2019. godine, odgođene su izmjene evropskih pravila o azilu – sedam zakona – zbog dubokih podjela oko trajnog sistema koji bi raspodijelio teret podrške azilantima.
Nova predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen tek treba otkriti kako planira riješiti to pitanje. Četiri godine od potpisivanja sporazuma EU-Turska, EU se čini još udaljenijom od novog sistema azila.
