PISjournal – Turska vladajuća Stranka pravde i razvoja i predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošli su strašne mjesece. Zemlja je međunarodno izolirana, njezina ekonomija i dalje propada, a postoje sumnje u Erdoğanovo zdravlje. Prema anketama, Recep Tayyip Erdoğan i Stranka pravde ne kotiraju dobro. Za mnoge promatrače i protivnike na pomolu je gušenje AKP-a.                                                                                                                 mandat

Republikanska narodna stranka je u dobroj poziciji, a druge stranke su toliko uvjerene u sebe da zagovaraju prijevremene izbore i planiraju svrgnuti Erdoğana i vratiti Tursku u kombinirani parlamentarno-predsjednički sistem. Možda je ovo preuranjena prosudba, ali općenito, uprkos željeznom zakonu AKP-a da nikada ne smijete potcijeniti Erdoğana, pozicija predsjednika i njegove stranke nije dobra.

Od svih problema Turske, pogoršanje ekonomske situacije je najozbiljnija nevolja turskog čelnika. Kao rezultat Erdoğanovog lošeg upravljanja, lira je tokom protekle decenije izgubila oko 75% svoje vrijednosti u odnosu na dolar. Prošle godine lira je pala 45%, a samo u utorak pala je za 15%. Naravno, istina je da je Turska u 2020. godini uprkos globalnoj epidemiji povećala svoju ekonomiju za 1,8%. Međutim, nezaposlenost u zemlji porasla je za 14%, a svjedočimo i povećanju jaza između bogatih i siromašnih. Kao odgovor na pad lire, brojne velike turske banke zatvorile su svoje online aktivnosti, a ljudi su izašli na ulice u dijelovima Ankare i Istanbula kako bi prosvjedovali, a predviđaju se i moguće veće demonstracije.

Jedan od načina na koji ga je Erdoğan nedavno pokušao iskoristiti za povećanje svog političkog bogatstva jeste poboljšanje odnosa Ankare sa susjedima. U tom smislu, Erdoğan je promijenio svoju vanjsku politiku i preispitao svoj agresivni pristup, posebno u regiji Istočnog Mediterana. Ankara je nakon izlaska iz izolacije imala uspjeha. Bilateralni odnosi ove zemlje sa Saudijskom Arabijom i UAE su poboljšani kroz nekoliko telefonskih razgovora i diplomatskih susreta, premda se čini da još uvijek odnosi Turske i dvije zemlje Perzijskog zaljeva nisu potpuno prijateljski.

Turci su, također, tražili bolje odnose s Izraelom, ali Tel Aviv nije bio baš prijateljski nastrojen. Dužnosnici Tel Aviva imaju vrlo malo razloga vjerovati Erdoğanu. Prije svega, tu je slučaj dvojice izraelskih turista koji su nedavno uhapšeni i optuženi za špijunažu zbog fotografiranja palače Dolmabahçe, a turski turistički dužnosnici to često koriste u svojoj propagandi. Na kraju su pušteni, ali se činilo da je hapšenje bilo osmišljeno kako bi potaknulo antiizraelsko i antisemitsko raspoloženje u Turskoj i u političke svrhe. Također, krajem oktobra je turski lider rekao svom francuskom kolegi da Turska neće sudjelovati na pariškom summitu o Libiji 11. novembra ako Izrael (i Grčka i Republika Cipar) budu prisutni. Izraelci neće sudjelovati na ovome summitu, ali će biti prisutni dužnosnici Grčke i Cipra.

Ono što Erdoğan i AKP nisu shvatili je da je Izrael u prošlosti imao dobre odnose s Turskom, uprkos naporima Ankare da izbaci Izraelce s važnih međunarodnih sastanaka, odnosima Turske s Hamasom i Erdoğanovoj često mrskoj retorici u slučaju Izraela i Izraelaca, ali se taj proces nije nastavio. Zatim se moramo pozabaviti tursko-egipatskim odnosima. Tokom proljeća i ljeta turska štampa i provladine pristalice, koji su zapravo jedno, povremeno su govorili o normalizaciji odnosa između Turske i Egipta. Teza Ankare je bila ta da će Egipćani iskoristiti priliku i da će poboljšanje odnosa Ankare sa Egiptom donijeti pritisak vladama Grčke, Cipra i Izraela. Uprkos tome, Egipćani nisu bili voljni normalizirati odnose na šta su računali turski dužnosnici, jer turski dužnosnici smatraju pogrešnim važnost koju egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi pridaje odnosima njegove zemlje s Grčkom i Ciprom, što doprinosi egipatskoj stvari u vijećima EU.

Što se tiče Evrope, da nije bilo napora njemačke kancelarke Angele Merkel, Evropljani bi Tursku mogli sankcionirati za razne prekršaje, uključujući vojne operacije u Siriji, istraživanje plina u blizini Cipra i prijetnje usmjeravanjem migranata u Grčku. Više od bilo čega drugog, pitanje imigranata temelj je napetih odnosa između EU-a i Turske. Evropska unija je 2016. godine počela isplaćivati novac Ankari kako bi zadržala očajne Sirijce u Turskoj i spriječila ih da odu u Evropu. Uprkos dogovoru, Turci povremeno prijete da će dopustiti Sirijcima i drugima da iz ove zemlje uđu u evropske zemlje. Ovo pitanje izaziva novu migrantsku krizu i eventualnu nestabilnost. Turski sudovi također krše presude Evropskog suda za ljudska prava, koji je donio odluku da je nastavak pritvora turskog humaniste Osmana Kavale, koji je lažno optužen za podržavanje terorizma, nepravedan i da ga treba pustiti. To bi moglo dovesti do suspenzije glasačkih prava Turske u Vijeću Evrope ili njenog izbacivanja iz Vijeća.

Kada je riječ o Sjedinjenim Državama, treba napomenuti da je turska vlada napravila veliki dogovor tokom bilateralnog susreta Erdoğana i američkog predsjednika Joea Bidena na summitu G20 u oktobru, no malo se toga promijenilo u odnosima. Kupovina i raspoređivanje ruskog sistema protuzračne obrane S-400 od strane Turske ostalo je neriješeno, Washington i Ankara se ne slažu oko američke potpore jedinicama narodne odbrane u Siriji, a turska vlada je ljuta što su tri američke vlade odbile izručiti Fethullaha Gülena. U ovoj situaciji Turci su zatražili 40 novih aviona F-16 i nadograđenih kompleta. Tursko vođstvo samo je sebe uvjerilo da će doći do ove avio transakcije, no čini se da Bidenova vlada nije previše oduševljena time.

Predsjednik Sjedinjenih Država izričito je izjavio da postoji proces za takve transakcije. Ovo je bila jedna pristojna izjava jer Kongres koji se ranije usprotivio ovome sporazumu mora iskazati pozitivan stav o ovome.

Nejasno je kako će bilo kakvo poboljšanje međunarodnog položaja Turske pomoći turskoj ekonomiji, pogotovo s obzirom na to da Erdoğan ne pokazuje nikakve naznake preispitivanja ekonomskih problema koje je sam izazvao. Erdoğan je godinama planirao stranu zavjeru koja je uključivala lobije kamatnih stopa, CIA-u, cioniste, Zapad i humanog milijardera Georgea Soroša, govoreći da oni žele srušiti Tursku.

Ali jedino objašnjenje za ekonomske probleme koje imaju Turci je loš menadžment Erdoğana. Konkretno, turski je lider gotovo stalnim političkim pritiskom potkopao neovisnost Centralne banke. Maltretirao je Centralne banke Turske, suprotno ekonomskom poimanju, kako bi zadržale niske kamatne stope. Rezultat svega, veliki pad vrijednosti lire koji je doveo do poskupljenja i koji je urušio bilanse turskih kompanija koje trebaju vraćati kredite u dolarima. Naravno, jeftina lira pomaže turskom izvozu, ali su njeni socijalni troškovi veoma visoki.

mandat mandat mandat mandat mandat mandat mandat 

Ekskluzivno PISjournal