PISjournal – Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i njegov ruski kolega Vladimir Putin sastali su se krajem prošlog mjeseca u Sočiju. Nakon sastanka, dvojica lidera odstupili su od uobičajene prakse održavanja zajedničke konferencije ili davanja izjava za medije. I Erdoğan i Putin su unaprijed dali signale da će se sastanak održati u četiri oka. Ovo upozorenje jasno je signaliziralo da će sadržaj rasprave uključivati teme koje ne žele podijeliti s javnošću.
Yasar Yakis
Bilo je mnogo špekulacija o tome o čemu se moglo razgovarati tokom zatvorene sjednice uključujući teme poput turske kupovine novog sistema PVO S-400 od Rusije, izgradnju dvije dodatne nuklearne elektrane, saradnju u odbrambenoj industriji i ratnoj avijaciji, podmornicama i svemirskoj industriji i mnoge druge teme. O ovim temama ne treba raspravljati iza zatvorenih vrata. Naprotiv, moraju se objaviti kako bi se pokazao nivo saradnje između dvije zemlje.
Najvjerovatniji razlog ove povjerljivosti je bio dogovor o kritičnom razvoju događaja u sjeverozapadnoj sirijskoj provinciji Idlib, gdje je sirijska vojska pojačala napade na terorističku organizaciju Hayat Tahrir al-Sham. Turska ima više od 30 vojnih odreda razasutih po raznim mjestima po ovoj provinciji. Radikalne opozicione frakcije naseljavaju se u područjima blizu ovih turskih odreda jer vjeruju da sirijska vojska želi izbjeći nepotreban sukob s turskom vojskom. Međutim, ovo izlaže tursko prisustvo rizicima i tri turska vojnika su ubijena prošlog mjeseca.
Najvažniji razlog vojnog prisustva Turske u Idlibu je prekid kurdskog koridora koji bi išao sve od Irana do Mediterana. Rusija je sklona tolerirati privremeno tursko vojno prisustvo u pokrajini, ali ne želi da to bude ugrađeno u Siriju, jer Moskva smatra Damask budućim klijentom.
Dogovor je postignut 2018. godine u glavnom gradu Kazahstana Astani (sada preimenovan u Nur-Sultan) između Turske, Rusije i Irana, što je rezultiralo prekidom vatre i stvaranjem zone dekonflikcije u Idlibu. I Turska i Rusija u određenoj mjeri ne ispunjavaju svoje obaveze dekonflikta. Ankara se pokazala presporom u razoružavanju radikalnih frakcija, dok je Moskva napala pripadnike oružane opozicije ne obraćajući mnogo pažnje na činjenicu da su na udaru bili i civili.
Na povratku iz Sočija, Erdoğan je rekao novinarima da Turska ostaje privržena svakoj odluci donesenoj s Rusijom o Siriji i da nema odstupanja. U međuvremenu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je prošle sedmice da “ove terorističke grupe treba ukloniti iz Idliba u bilo kojem obliku, i što prije to bude učinjeno, to bolje”. Budući da obje strane tvrde da su ispunile svoja obećanja, to znači da nema potpunog dogovora.
Naslovnu izjavu o samitu dao je Aleksandar Dugin, bliski Putinov savjetnik i jedan od najboljih ruskih stručnjaka za geopolitiku. Dan nakon samita dao je izjavu koja je privukla više pažnje nego sam sastanak. On je na turskom TV kanalu Ulusal Kanal i u dva lista na turskom jeziku, Aydinlik i Turkiye, rekao da dvojica lidera izrađuju novu mapu puta za regiju. Rekao je da je Erdoğan shvatio važnost Krima za Rusiju, a Putin primijetio važnost koju Turska pridaje rješenju kiparskog problema. On je nagovijestio da bi, ako bi Turska promijenila svoj stav o Krimu, Rusija mogla priznati turski suverenitet nad sjevernim Kiprom.
Ruski državni običaji ne dopuštaju baš tako lahko predsjedničkom savjetniku da otkrije svoje lično mišljenje, a da ga prethodno ne razjasni državna birokratija. Stoga, ako Dugin iznese Putinovo gledište ovom izjavom, to bi mogao biti tektonski potez za regiju.
Turska snažno podržava rješenje dvije države za Kipar, s tim da vlada koju podržava Ankara kontrolira sjever otoka, a da država kiparskih Grka bude na jugu. Ako bi ovo rješenje podržala Rusija, to bi moglo otvoriti put priznanju sjevernog Kipra od strane drugih zemalja. Da je, naprotiv, Moskva podržala ponovno ujedinjenje ostrva, ovaj ujedinjeni Kipar automatski bi postao član EU, a možda i dugoročno član NATO-a.
Da se o takvom sporazumu zapravo pregovaralo na samitu Erdoğan – Putin, to bi imalo dalekosežne posljedice na unutrašnju politiku Turske. S obzirom na stalno opadajuću političku podršku Erdoğanu, takav dogovor mogao bi izazvati dramatičan porast u njegovu korist.
Zbog povjerljivosti samita, ne znamo da li su donesene bilo kakve odluke o Idlibu ili Kipru, ili čak oboje. Ako je tako, definitivno zaslužuje takvu povjerljivost, jer bi ovi potezi mogli ponovo iscrtati geostratešku kartu Mediterana i Bliskog istoka.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournal-a.
