PISjournal – Turska vanjska politika pod više od dvije decenije vladavine Erdoğana i njegove stranke bila je svjedok brojnih iznenađujućih pomaka motiviranih statusom međunarodnog sistema, unutrašnjim, regionalnim i međunarodnim razvojem, te pristupom lidera zemlje unapređenju nacionalnih interesa. između
Ovakav pristup regulaciji vanjske politike poznat je kao “hodanje po žici” usred rastuće konkurencije između Zapada i Istoka, gdje strateški važan položaj Turske omogućava Erdoğanu i njegovim stratezima da uživaju interese i sa Istokom i sa Zapadom, a da pritom ne narušavaju odnose sa svakim od njih. Zapravo, od kasnih 2010-ih Turska je sistemski vodila politiku da se predstavi kao sila koja je revnosna za stratešku nezavisnost u međunarodnim poslovima i, drugim riječima, tražila je više manevarskog prostora u svojim odnosima sa velikim silama.
Skup faktora je igrao ulogu u ovom trendu. S jedne strane, Turska je doživjela krizu eurozone i političku i ekonomsku nestabilnost u srednjoj i istočnoj Evropi, a s druge strane suočila se s političkim i geopolitičkim posljedicama ustanaka u arapskom svijetu. Istovremeno, odnos snaga među neregionalnim akterima u regionu je također počeo da se mijenja. SAD su se više fokusirale na obuzdavanje Kine u azijsko-pacifičkom regionu, dok se Evropska unija distancirala od razvoja događaja na Bliskom istoku zbog svojih problema.S druge strane porasla je spremnost Rusije da se uključi u razvoj događaja na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, a Kina se također sve više fokusirala na ove regije kako bi ojačala svoj utjecaj i pokrenula Inicijativu Pojas i put (BRI), infrastrukturni projekat svjetskih razmjera koji je predstavila 2013. godine.
Sada, kako neki posmatrači smatraju, ukrajinski rat je promijenio okolnosti, čineći sve više naglašenim linije polarizacije Istok-Zapad. Ali ova situacija čini uslove veoma teškim za one koji,kako smo ranije rekli,hodaju po žici. Dokazi ukazuju da se odnosi sa Zapadom kreću ka poboljšanju s početkom novog petogodišnjeg mandata Erdoğanovog predsjedavanja. Upravo suprotno njegovim verbalnim napadima na zapadnjake tokom predizborne kampanje, tokom proteklih nekoliko sedmica Erdoğan je ublažio svoj ton i krenuo je proširivati saradnju sa Zapadom.
S tim u vezi, od posebnog je značaja prošlosedmični samit NATO-a u Litvaniji. U danima koji su prethodili samitu, Ankara je simboličnim gestom kojim je pokazala svoju pripadnost NATO-u predala ukrajinske komandante Azova Kijevu bez konsultacija ili dogovora s Rusijom, uprkos činjenici da su oslobođeni iz okruženja ruske vojske i prebačeni u Tursku pod uslov da se ne prebaci u Ukrajinu. Rusija je taj potez opisala kao “zabijanje noža u leđa”, a Kremlj se žestoko obrušio na Erdoganovu nelojalnost.
S druge strane, Turska, koja je već zauzela oštre stavove protiv članstva Finske i Švedske u NATO-u i postavila razne uslove u zamjenu za zeleno svjetlo, preko noći je promijenila svoje mišljenje bez ikakvih posebnih privilegija od SAD ili EU i samo se držala fatamorgane pristupanja EU, dok su razgovori sa blokom na čekanju od 2005. godine, a čak i najoptimističniji zvaničnici u Ankari vide otvaranje vrata EU prema Turskoj u bliskoj budućnosti nezamislivim. Analitičari sugerišu da pored bezviznih putovanja u zemlje EU za turske državljane, Erdogan traži bliže trgovinske veze i aranžmane sa blokom, čak i ako to ne vodi zvaničnom članstvu u EU.
To je temeljna motivacija za koju analitičari kažu da pokreće želju Turske da poboljša odnose sa Zapadom. Erdoğan se prije predsjedničkih izbora borio s haotičnom ekonomskom situacijom, posebno s naglom porastom inflacije i padom vrijednosti lire, a loša ekonomska situacija se čak pogoršala nakon februarskog zemljotresa. Ove okolnosti su učinile da Turska ne priušti strane avanture, i, naprotiv, nagnale su Erdoğana na deeskalaciju i traženje privlačenja stranih investicija.
Rat u Ukrajini bio je jedan od faktora koji je udaljio Tursku od izgleda za ekonomski napredak koje je Erdoğan ranije obećao za sredinu 2022. U stvari, posljedice rata u Ukrajini uništile su planove Ankare da pobijedi krizu vanjskog duga povećanjem izvoza i stabilizacijom vrijednosti nacionalne valute. Rusija i Ukrajina bile su glavni ekonomski partneri Turske u trgovini, poljoprivredi, energetici, odbrambenoj industriji, i što je najvažnije, u turizmu.
Turizam je vitalni izvor deviznih prihoda za Tursku. Rat je uništio nade Ankare da će se turizam vratiti u ono stanje koje je bilo prije pandemije. Porast cijena energije uticao je i na Tursku, jer svako povećanje cijene nafte od 10 dolara povećava deficit tekućeg računa Turske za 5 milijardi dolara. Poremećaj u lancu snabdievanja i inostrana plaćanja iz i u Rusiju takođe su stvorili više ekonomskih problema za Ankaru. Osim toga, turska tekstilna industrija, koja je u velikoj mjeri ovisila o ruskim i ukrajinskim kupcima, bila je najviše pogođena blokadom trgovinskih ruta Ukrajine. između između između
Sada, Erdoğan, koji je zahvaljujući sreći preživio izbore smatra poboljšanje odnosa sa Zapadom jedinim načinom za rješavanje izazova, posebno što su čak i arapski petrodolari neadekvatni za rješavanje ekonomske nevolje zemlje. Galip Dalay, stručnjak istraživačkog centra Chatham House, smatra da su posljednjih godina narušene veze sa Zapadom podrile priliv investicionog kapitala u Tursku, te da je jedan od glavnih motiva prelaska na Zapad cilj da se riješi recesiju i osnažiti investicije.
Ali dok Turska namjerava pokazati da podmlađeni odnosi sa Zapadom neće štetiti vezama s Rusijom, razvoj događaja posljednjih sedmica pokazao je suprotno. Moskva je ove sedmice zaprijetila da će se povući iz sporazuma o izvozu žitarica zbog toga što je druga strana odustala od obaveze da će olakšati ruski izvoz žitarica i đubriva. Takođe, portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je u ponedeljak prošle sedmice da trenutno nema planova za sastanak Putina i Erdoğana. Turska je bila glavni posrednik prošlogodišnjeg sporazuma između Rusije i Ukrajine o uspostavljanju sigurnog koridora za izvoz žitarica.
Također, dok je prije izbora Moskva pristala na odgodu plaćanja turskog računa za gas od 4 milijarde dolara Rusiji kako bi izbjegla pritiske na tursku ekonomiju koja je u teškoj situaciji Rusi možda više neće pristati na još jedno odlaganje. Štaviše, Rusija je ključno prisutna u nekim od turskih strateških industrija poput nuklearnih elektrana i odbrambenog sektora uprkos insistiranju NATO-a na smanjenju partnerstva Ankare s Moskvom.
Ekskluzivno PISjournal
