Saeid Abedpour
Vojno uplitanje Turske u Siriji tokom posljednjih nekoliko dana u gradovima Idlibu i Halepu rasplamsalo je ratni požar. Turska koja je izgubila preko 50 vojnika našla se u veoma teškoj situaciji. Čak i obaranje dva sirijska ratna aviona Suhoj ne može sakriti turske gubitke i što je još važnije ne može se zanemariti pitanje o tome kakvu politiku vodi ova zemlja u Siriji. Vojno uplitanje Turske u Siriji treba se smatrati ćorsokakom Erdoganove politike. Prema međunarodnim odredbama Turska se smatra okupacionom zemljom u Siriji.
Turska ne može svoje prisustvo u Siriji uspoređivati sa iranskim i ruskim prisustvom jer su ove zemlje tamo prisutne na temelju zvaničnog zahtjeva sirijske vlasti, ni sa američkim jer je SAD bez ikakva dopuštenja prisutna u nekim dijelovima Sirije kao jedna globalna velesila. Prema tome, najvažnije unutrašnje pitanje Turske jeste pitanje o razlogu njenog vojnog prisustva u Siriji. Zbog čega se u Siriji u jednom besmislenom ratu mora proljevati krv turskih mladića? Zašto Turska mora podržavati El-Qaedu i ostale pobunjeničke snage u Siriji? I zbog čega međusobno moraju ratovati vojske dviju muslimanskih zemalja?
Erdogan insistira na politici koja je proteklih godina potpomogla razaranje i krvoproliće u Siriji. Čak i kada bi sirijska vlast bila nedemokratska i diktatorska opet bi vojno uplitanje Turske u ovoj zemlji predstavljalo nezakonit čin. Turska je obmanuta američkom igrom, strateškom igrom o formiranju novoga Bliskog Istoka i potpore i pružanja logistike terorističkim skupinama, i još uvijek se nije distancirala od tog stajališta. Davutogluova strateška stajališta otvorila su prostor za Erdoganov politički apetit.
Prema Davutogluovom dubokom strateškom stajalištu Turska treba igrati stratešku ulogu centralne sile i više ne biti most između Zapada i Istoka. Za dosezanje ovoga cilja Turska treba iskoristiti sve svoje relativne privilegije, kao osmansku povijest i geografiju. Erdoganova duboka strategija počiva na prisustvu i dominaciji nad regionima kao što su Mosul, Kirkuk, Soleimaniye i Halep. Ovi regioni su zahvaljujući obmani Europljana od 1916 do 1924 oduzeti Istanbulu i ušli u sastav zemalja nastalih na temelju Sykes-Picotova sporazuma. Sykes-Picot sporazum je glavni temelj bliskoistočnih razmirica vezano za uspostavu novih država. Sada nakon 100 godina nema mogućnosti za povratkom u prošlost i korigiranjem linija turskih državnika. Irak i Sirija koje su neko vrijeme bile ‘vještačke’ zemlje sada imaju nacionalni identitet, teritorijalnu cjelovitost i integritet i međunarodno priznanje. Promjene u proteklih 10 godina u Iraku i Siriji potvrđuju gore rečeno.
Erdoganov politički ‘cik cak’ u posljednjih 10 godina od saveza s NATO-om i SAD-om preko prijateljstva s Rusijom, do govora i neoosmanskih politika pokazuje da Turska u svojoj vanjskoj politici ne slijedi stabilan kurs. Možda Erdoganova politika znači uspostavu pozitivne ravnoteže u relacijama s Rusijom i Amerikom i možda je to politički oportunizam zarad kontinuiteta regionalnih politika. Erdoganovo stajalište prema problemu Idliba može objasniti njegovu politiku. Erdogan je prije nekoliko dana u poruci kazao: „Tražim obustavljanje napada režima (sirijskog) i povlačenje iz Idliba. Mi se iz Idliba nećemo povući ni za pedalj. Mi u ovom geoprostoru nismo ‘gosti’ već domaćini.“ Edogan sebe smatra ‘kućedomaćinom’ u Idlibu. Pa ako je Erdogan tamo ‘kućedomaćin’ šta je onda Bashar al-Assad i njegova vojska? Napadači?
Erdogan je tražio od Rusije da ostane po strani i da se ne petlja u tursko-sirijski sukob. S druge strane Turska traži od Washingtona da im ustupe raketni sistem MIM-104 Patriot. Erdogan kao ‘kućedomaćin’ u Idlibu koristi migrante kako bi izvršio veći pritisak na Zapad i NATO. Erdoganovo otvaranje granica za sirijske migrante prema Grčkoj i Bugarskoj izazvalo je zabrinutost u Europi i tenzije na grčkoj i bugarskoj granici. Turska se posebno ‘specijalizirala’ za izazivanje migrantske krize i u narednim mjesecima će više od miliom migranata iz Idliba od kojih su 80% iz Kine, Čečenije, Turkmenistana i ostalih regiona Kavkaza, proizvesti politički pritisak na Europu i NATO. Ali ovi procesi imaju značenje nastavka jedne pogrešne politike. Erdogan treba prihvatiti pismo koje mu je uputilo 140 turskih intelektualaca koji zahtijevaju povratak vojnika u domovinu i odbacivanje rata na teritoriji druge države. Zbog čega turska mladost treba biti žrtva Erdoganova političkog kockanja. Ukoliko izvrši pritisak s ciljem razoružavanja Idliba i političkog i mirnodopskog rješavanja krize Erdoganovo ime može biti upamćeno po dobru na političkoj ravni.
