Zoran Meter
PISjournal – Evropski parlament (EP), čiji je sadašnji saziv u većinskoj mjeri otvorenog proturuskog garda i shodno tome često donosi rezolucije (istina, pravno neobavezujuće) upravo takvog karaktera, česta je meta kritika Moskve koja tvrdi kako spomenute rezolucije samo dodatno „truju“ ionako složene odnose između Moskve i Bruxellesa proteklih godina.
Ali bez obzira na to, kao i na prekjučerašnje izjave visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Jospea Borrella (izrečene upravo zastupnicima u EP) o tome kako je „Rusija najveći susjed Evropske unije i važan globalni igrač“, koji neće nestati niti se, kako se izrazio sa žaljenjem, „promijeniti preko noći”, čini se kako Evropski parlament i dalje namjerava samouvjereno kročiti svojim zacrtanim putem konfrontacije s Moskvom.
Tako je evroparlamentarac iz Litve Petras Austrevicius u svom amandmanu predložio uvođenje sankcija protiv onih evropljana koji će promatrati ruske parlamentarne izbore na Krimu, i on se pojavio u prijedlogu rezolucije o odnosima s Rusijom.
Dan ranije zastupnici u Evropskom parlamentu održali su raspravu u Strasbourgu i dogovorili nacrt izvješća o Rusiji koji je pripremio bivši premijer Litve Andrius Kubilius.
Međutim, kako ne bi bilo zabune u vezi navedenih Borrellovih riječi, treba jasno kazati kako se visoki predstavnik Evropske unije u govoru zastupnicima EP zauzeo za svoje teze o proširenju sankcija i jačanju vojnog potencijala EU s ciljem sprječavanja Rusije, razvoj strategije usmjerene smanjenju ovisnosti o ruskim energetskim resursima te pripremu za nepriznavanje rezultata ruskih parlamentarnih izbora koji se održavaju u septembru ove godine.
U razgovoru sa zastupnicima u Strasbourgu, Borrell je ocijenio Kubiliusov izvještaj kao “prilično tačan odraz odnosa s Rusijom”. Borrell smatra da su odnosi između Bruxellesa i Moskve na najnižoj razini te da dijalog postaje težak, poglavito zbog, kako smatra, nastojanja Rusije za sijanjem razdora između evropskih zemalja.
“Evropska unija, zajedno s NATO-om i međunarodnim partnerima, mora spriječiti Rusiju kako bi održala mir i stabilnost u Evropi i šire, uključujući jačanje vlastitog obrambenog potencijala”, navodi se u dokumentu EP.
Ranije, na ljetnoj sjednici, rezoluciju je odobrio Odbor za vanjsku politiku EP-a. Ona neće postati obavezujući zakon, već se takvi izvještaji smatraju preporukom Evropskoj komisiji i Vijeću Evropske unije pri donošenju svojih vanjskopolitičkih poteza.
Neovisno o svemu ovome, što bi trebalo izgledati kao zajednički i čvrsti evropski stav (prema Rusiji on još i postoji, ali kada su u pitanju odnosi s Kinom o tome je vrlo teško govoriti), teško se oteti dojmu kako Evropska unija tj. Bruxelles i dalje luta po pitanju svojih strategija o nekakvoj autonomiji, osiguranju sigurnosne arhitekture u Evropi, koje, po samoj prirodi stvari – (Rusija je globalna vojna velesila), i geografiji (Rusija je dio Evrope) nema bez sudjelovanja Moskve i želje da postane nešto veliko (samostalni globalni geopolitički igrač pri čemu se sama tog velikog i boji).
Rekao bih, čak, da se u spomenutom smislu Bruxelles više boji reakcije SAD-a nego Rusije ili Kine. Moskvi je, naime, više-manje svejedno. Ona ionako nema šta izgubiti s obzirom na svoje odnose s Bruxellesom svedene „na nulu“, dok Washingtonu nikako nije u interesu EU zaigravanje oko svoje strateške autonomije – prije svega one vojno-sigurnosne, gdje je za njega NATO savez idealna forma djelovanja, kako za SAD tako i za EU.
Međutim, i sama Bidenova administracija sve više vuče „čudne“ poteze koji baš ne idu u prilog jačanju međuatlantskog savezništva, poput svog jednostranog povlačenja iz Afganistana (neovisno o tome što je Washington o tome prethodno formalno razgovarao sa saveznicima, jasno je kako njima ništa drugo nije preostalo nego se složiti sa svim američkim odlukama).
Po pitanju donošenja prethodno nekoordiniranih odluka Joe Biden sve više liči na onoga na koga nikako ne želi ličiti – svog omrznutog prethodnika Donalda Trumpa. Povukao je Amerikance iz Afganistana (što je bila Trumpova ideja), jača vojne efektive u kineskom „dvorištu“ (što je, također, Trumpova ideja), evropske saveznike sve češće dovodi pred svršen čin (Trumpova česta praksa), kao po pitanju plinovoda Sjeverni tok 2 i američko-njemačkog sporazuma o njemu od sredine jula ove godine, sinoćnjeg stvaranja novog „trojnog pakta“ (tzv. AUUKUS) između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, iz kojeg su izgurani francuski interesi s Camberom u vezi razvoja australske podmorničke flote oko čega je Cambera jednostrano razvrgnula postignuti unosni sporazum s Parizom iz 2016. godine u korist američkih i britanskih poslovnih interesa itd.
Sve to samo dodatno jača nervozu Bruxellesa, ali još više i ključnih zemalja Unije čiji su vanjskopolitički interesi soliranjem Washingtona (kojem se povremeno priključuje i London) sve više ugroženi, odnosno, prijeti im da postanu determinirani američkim i britanskim interesima i obavezujućim odlukama zbog pripadnosti zajedničkim integracijama (NATO) u kojima EU silnice i zemlje daleko nemaju najvažniju riječ i ulogu.
