Reza Resalet
Promjena je prvo i najznačajnije obilježje međunarodnog okruženja u kojem se provodi vanjska politika. Uspješna diplomacija morat će razumjeti promjenjive uvjete i potrebe međunarodnog okruženja, zajedno s unutarnjim mogućnostima i vanjskim ograničenjima. Promjena unutarnje strukture svjetske moći i poretka, izbijanje velikih ratova i osjećaj unutarnje potrebe su stvari koje vladama mogu nametnuti nove uvjete ili čak promijeniti svoje unaprijed određene strategije, politike i ciljeve. Dugoročno, te će vlade napraviti zaokret.
Nakon hladnog rata, Sjedinjene Države zamišljaju sebe kao bezuvjetnu supersilu. Svoju strategiju definiraju u smislu međunarodnih varijabli. U svojoj najnovijoj strategiji Sjedinjene Države planiraju svoje aktivnosti u kalupima multilateralne suradnje, ali na jednostran, intervencionistički način. Ova američka strategija se nastavlja i proširuje. Događaji i promjene koje su američku vanjsku politiku dovele do procesa unilateralizma mogu se još analizirati i procjenjivati, ali čini se da je najvažnije pitanje popuštanje međunarodne zajednice, a posebice jedan sljedbenički odnos EU prema američkom autoritarizmu.
U dijelu razgovora nedavno objavljenog u Der Spiegelu, šef vanjske politike Europske unije Josep Borrell osvrnuo se na izazove s kojima se suočava Europska unija i izjavio da “mi Europljani još uvijek tražimo identitet i ne znamo kakvu ulogu želimo igrati”. Kronični idiotizam i neaktivnost, koje je priznao i Josep Borrell, upravo su ono na čemu su Amerikanci izgradili jednostrane politike i proširili jednostranu dominaciju. Borrell je naglasio da je multilateralizam danas potrebniji nego ikad prije, pozivajući se na međunarodne izazove: “Nijedna jedina zemlja nije dovoljno velika i moćna da se izbjegne te izazove. Upravo zato, načela multilateralizma do kojih se došlo uz mnoge poteškoće, ne samo da ne smiju biti uništeni, već se moraju reproducirati kako bi se osigurala sigurnost međunarodnog poretka. ”
Burrell je dalje kazao kako se međunarodni multilateralizam nalazi “pod opsadom” te obraćajujći se Europljanima dodao: “Moramo se zapitati želimo li igrač ili igralište? A ako želimo biti igrač, onda kakav?” Autor smatra da bi ova pitanja mogla biti dobra polazna točka za potkopavanje jednostranosti Sjedinjenih Država. Europljani su shvatili nedostatak identiteta i nedosljednosti u svojim odlukama. S tim u vezi, Burrell je jasno dao do znanja: “Povijesne razlike među državama članicama EU otežale su vođenje jedinstvene vanjske politike, ali vrijeme je da europske zemlje usvoje jedinstvenu vanjsku politiku što ne mora nužno značiti i jednu politiku. ”
Izgleda da je u stavovima EU došlo do promjene kursa i transformacije strateških gledišta, a te bi promjene u konačnici trebale dovesti do zaustavljanja američkog unilateralizma. U vezi s tim, Europska unija je sada na pragu teškog testa na kojem bi mobla provjeriti volju za ovom promjenom. Nuklearni slučaj Irana i tzv. nuklearni sporazum, koji je bio rezultat kolektivnog međunarodnog napora, zahvaljujući ijednostranoj i neprijateljskoj politici SAD-a mogao bi biti doveden u pitanje, a time i njegove koristi uključujući i sigurnost svih strana Sporzuma. Nedavni potez tri europske države da pokrenu mehanizam rješavanja sporova u smislu vražanja sankcija Iranu, ne samo da neće pomoći ujedinjenju Unije, već će također pridonijeti međunarodnoj nesigurnosti i poduprijeti teorije koje Europsku uniju vide tek kao produženu ruku SAD-a.
Ipak, s obzirom na evoluciju međunarodnog okruženja, nema znakova promjene u pristupu EU-a niti osobitog insistiranja na njenom vlastitom i neovisnom identitetu. U međuvremenu, najvažnija je funkcija Europe da održi međunarodni sporazum i održi svoju neovisnost bez jednostranih politika SAD-a. Sada Europa mora napustiti praktično usklađivanje sa SAD-om i verbalno suglasje sa Iranom. Ono što je sigurno u trenutnoj situaciji jest da uporaba mehanizma za vraćanje sankcija ne bi trebala biti posljednji ekser u lijes Sporazuma, a Europa će tijekom sljedeća dva mjeseca pokazati ima li pravu volju za njegovo očuvanje i okončavanje jednostranosti SAD-a, više nego ikad prije.
