PISjournal – Evropa se nalazi usred izražene industrijske recesije: smanjenje proizvodnje, investiciona suzdržanost i globalni konkurencijski pritisak određuju gospodarsku klimu.
Mnoga preduzeća i njihovi zaposlenici konfrontirani su sa strukturnim izazovima – naprimjer visokim cijenama energije i značajnim investicionim rizicima. Istovremeno raste zabrinutost zbog sve većeg inovativnog jaza između Evrope, SAD i Kine. Tehnološko zaostajanje posebno u ključnim tehnologijama zelene i digitalne transformacije postaavlja Evropu pred veliki izazov: Radi se o ništa manje nego osiguranju industrijske baze – i time o prosperitetu i dobrom zaposlenju.
Zbog toga je kratkoročno i srednjeročno gospodarska budućnost Evrope označena velikom nesigurnošću. Međutim panika je loš savjetnik – ona je često vodila u propast umjesto u sigurnu luku. Upravo u takvim vremenima pametnoj gospodarskoj politici koja gleda unaprijed pripada centralna uloga: Ona mora obezbjediti kratkoročnu stabilnost i istovremeno postaviti skretnicu za otporno, inovativno i za budućnost sposobno gospodarstvo.
U aktuelnim gospodarsko i industrijsko političkim debatama u Evropi odavno poznati recepti doživljavaju renesansu: smanjenje poreza, smanjenje birokratije i zamrzavanje plata izvode se na teren kao „novi“ univerzalni lijekovi protiv gospodarske stagnacije. Međutim ovi koncepti nisu nikakav zaokret koji ukazuje na budućnost nego izbledjele ideje iz 1990ih godina – iz ere sa potpuno drugačijim geopolitičkim, ekonomskim, tehnološkim i društvenim pretpostavkama. Izazovi 21. stoljeća – od digitalne transformacije preko zelenog strukturnog zaokreta do novog uređenja globalnih lanaca isporuke i geopolitičkih centara moći – ne mogu se sigurno time savladati. Umjesto vraćanja na prevaziđene instrumente potrebna je hrabra strategija usmjerena na budućnost koja se oslanja na inovacije, kvalifikovanje i održivu lokacijsku politiku.
Europski industrijski krajolik suočava se s dubokim promjenama zbog globalnih megatrendova digitalizacije i dekarbonizacije, demografskog izazova i aktuelnih geopolitičkih promjena. Brzi napredak u robotici i vještačkoj inteligenciji mjenja iz temelja proizvodne procese: Mašine sve više preuzimaju kompleksne zadatke i međusobno komuniciraju, proizvodni lanci postaju efikasniji. Zemlje kao Kina masivno investiraju u ovaj razvoj- sa potpuno automatizovanim tvornicama, humaniodnim robotima, inteligentnim sistemima logistike i vodećom ulogom kod letećih dronova i letećih taksija. Dok evropski industrijski klaster još diskutuje o pilot projektima Kina već testira mnoge tehnologije u redovnom pogonu u urbanim područjima.
Zemlje kao Kina i SAD investiraju strategijski i brzim tempom u zelene tehnologije.
I SAD postavljaju nova mjerila – posebno u područjima digitalnih tehnologija platformi i vještačke inteligencije. Sa investicijama mjerenim milijardama u generativnu vještačku inteligenciju, cloud infrastrukturu i razvoj poluprovodnika američka preduzeća definišu standarde na kojima se mora mjeriti evropska industrija. Tehnološki giganti kao NVIDIA, Google ili OpenAI napreduju sa investicijama koje odavno duboko prodiru u industrijsku primjenu – od planiranja proizvodnje preko digitalnih blizanaca do predvidivog održavanja. Neuspije li Evropa održati korak sa ovim razvojem prijete nove ovisnosti: od tehnologija, digitalne infrastrukture i kompetentnosti u podacima. U globalnoj utrci za digitalnim tehnologijama, stvaranjem vrijednosti i radnim mjestima, Europa je u opasnosti da izgubi priključak – i postane igračka tuđih interesa.
Istovremeno transformacija u klimatski neutralnu industriju odavno više nije opcija nego kako ekološka tako i ekonomska neophodnost. Investicije u zelene energije, cirkularno gospodarstvo i održive proizvodne procese ne doprinose samo zaštiti klime i pomažu očuvanju resursa – one su i centralni faktor za sposobnost otpora i atraktivnost gospodarskih lokacija. Dok Evropa sa Green Deal i Net-ZeroIndustry Act slijedi ambiciozne ciljeve dospijevaju evropska preduzeća sve više pod pritisak. Jer zemlje kao Kina i SAD investiraju strategijski i sa visokim tempom u zelene tehnologije. Tako Kina već danas dominira u velikom dijelu globalnih lanaca isporuka za solarnu tehniku i baterije dok se Evropa i dalje bori za strategijski suverenitet u ključnim tehnologijama.
Inflation Reduction Act (IRA) bio je pokušaj SAD da reaguje na ovaj razvoj. Sa dobropisima na porez, subvencijama i podsticajima za investicije trebalo je da se potpori proizvodnja vodonika, baterija, vjetrene i solarne tehnologije kao i uspostava klima neutralnih procesa i da se privuku preduzeća u SAD. Hoće li i u kojoj mjeri nova administracija moći zaustaviti ili preokrenuti ovakav razvoj događaja, ostaje da se vidi. Dosada se prije svega Teksas – politička tvrđava republikanaca – pokazao kao vodeći u izgradnji obnovljivih energija. Trenutno Teksas proizvodi više vjetrene i solarne energije nego i jedna druga savezna država.
Sa pogledom na ovaj razvoj jedno je prije svega jasno: Uspješna zelena i digitalna transformacija evropskog gospodarstva treba tri stvari – tempo, inovativnu snagu i političku volju za realizaciju. Međutim tehnologija, politička volja i izgradnja infrastrukture same nisu dovoljne. Ljudi su ti koji moraju pokretati transformaciju europskog gospodarstva – u tvornicama, laboratorijima, start-upovima i obrazovnim institucijama.
Tehnološka otvorenost na koju se često poziva u političkom diskursu ne smije postati izgovor za stagnaciju.
Investicije u glave, u školovanje, kontinuirano obrazovanje i istraživanje su zato odlučujuće poluge za industriju osposobljenu za budućnost. Ne bez razloga Mario Draghi je u svome izvještaju za komisiju o konkurentno sposobnoj Evropi naglasio da troškovi plata po jedinačnom proizvodu ne predstavljaju centralni problem Evrope nego postojeći inovacioni jaz prema SAD i Kini. Samo sa izuzetno obrazovanim stručnjacima i interdisciplinarnim kompetencijama Evropa može dugoročno opstati u globalnoj konkurenciji i istovremeno uspješno provesti ekološke kao i socijalne transformacije.
U tom kontekstu, ekonomska politika u Europi više ne može biti puki odgovor na krizu ili upravljanje lokacijom – potrebna joj je misija. Takva na misiju orijentisana ekonomska politika slijedi ne samo kratkoročne ciljeve rasta nego se fokusira na centralne društvene buduće zadatke: klimatska neutralnost, tehnološki suverenitet i socijalna stabilnost u vremenima temeljnih promjena.
Osnovna pretpostavka za to je ništa manje nego više kooperacije. Zajedničke industrijske inicijative, koordinirane investicije u strategijski značajne tehnologije i infrastrukture, jačanje evropskog unutrašnjeg tržišta kao i konzekvetan fokus na sposobnosti, kompetentnost i znanje ljudi – sve to je ključ za samosvjesnu i otpornu evropsku gospodarsku i industrijsku politiku.
Gospodarskoj politici koja je orijentisan prema misiji ne radi se dakle više samo o „Koliko“ i „Ko“ nego prije svega o „Za šta“. Cilj je zajednički gospodarsko politički napor snaga da bi se ciljano riješili izazovi, potporile inovacije – kako tehnološke tako i socijalne – i napustile utabane staze. Odlučujuće su jasne političke smjernice za željeni smjer razvoja: One nude sigurnost u olujnim vremenima, redukuju investiciona rizika, daju orijentaciju i jačaju povjerenje u kurs kojim se krenulo. Tehnološka otvorenost na koju se često poziva u političkom diskursu ne smije postati izgovor za stagnaciju. Šta industrija treba je jasnost – povjerljivi signali kuda put vodi.
Regulacija, podsticaji, javne nabavke i više toga mogu podstaći promjene ukoliko su međusobno usklađeni i upravljeni na zajednički cilj. Istovremeno se mora misliti o socijalnoj dimenziji promjena jer svaka promjena donosi kako dobitnike tako i gubitnike. Pravična podjela tereta transformacije – troškovi i opterećenost promjenama – je neophodna kroz ciljanu potporu strukturno slabih regiona, jake sisteme kontinuiranog obrazovanja i socijalne sisteme osiguranja socijalne države.
Gospodarska politika sposobna za budućnost ne nastaje povlaćenjem države nego njenom strategijskom prisutnošću, kroz volju za stvaranjem i kooperaciju. Zadnji je čas da postanemo ponovo svjesni te činjenice – i našu gospodarsku politiku kao i institucije, koje je provode odgovarajuće organizujemo.
