PISjournal – Arktik je dugo bio prostor koji se u evropskim političkim krugovima uglavnom posmatrao kroz prizmu klimatskih promjena, zaštite okoliša, naučne saradnje i održivog razvoja. Međutim, geopolitičke promjene posljednjih godina postepeno su izmijenile takav pristup. Evropska unija danas sve otvorenije posmatra krajnji sjever kao prostor od strateškog, sigurnosnog i ekonomskog značaja. Nova arktička strategija EU, čiji se nacrt očekuje u oktobru 2026. godine, trebala bi potvrditi ovaj zaokret.
Promjena evropskog pristupa nije došla iznenada. EU je još 2021. usvojila dokument pod nazivom „Jači angažman EU za miran, održiv i prosperitetan Arktik“. Tada su u središtu bili klimatske promjene, zaštita okoliša, održivi razvoj, naučna saradnja i očuvanje mira. Arktik je predstavljao prije svega prostor međunarodne saradnje, a ne područje klasičnog geopolitičkog nadmetanja.
U međuvremenu, međutim, međunarodno okruženje se značajno promijenilo. Rat u Ukrajini doveo je do praktičnog zamrzavanja velikog dijela saradnje sa Rusijom, dok su odnosi između Moskve i zapadnih država postali izrazito konfrontacijski. Istovremeno, Kina je povećala svoje ekonomsko i strateško prisustvo u arktičkom prostoru, dok su američke ambicije vezane za Grenland dodatno pokazale koliko je ovaj region postao važan za velike sile.
U takvim okolnostima Brisel sve manje posmatra Arktik kao izdvojenu klimatsku zonu, a sve više kao dio šire evropske sigurnosne arhitekture.
Jedan od ključnih faktora koji podstiče ovaj zaokret jeste geografski položaj Arktika. Topljenje ledenog pokrivača otvara mogućnost duže plovidbene sezone i pristupa novim pomorskim pravcima. Istovremeno, region raspolaže značajnim prirodnim resursima, uključujući energente i strateške sirovine. Klimatske promjene stoga imaju dvostruki učinak: one povećavaju ekološke rizike, ali istovremeno čine ranije teško dostupne teritorije i pomorske pravce sve važnijim za globalnu trgovinu i energetsku sigurnost.
Posebno je značajan Sjeverni morski put, koji prolazi uz rusku arktičku obalu. Za Moskvu on predstavlja važan element dugoročne strategije razvoja sjevernih teritorija, dok ga druge sile sve više posmatraju kroz prizmu globalnih trgovačkih i sigurnosnih interesa. Prisustvo kineskih trgovačkih brodova na ovom pravcu dodatno je povećalo pažnju evropskih država.
Za Evropsku uniju to otvara kompleksno pitanje: kako zaštititi vlastite ekonomske i sigurnosne interese u prostoru u kojem nema potpunu kontrolu, ali u kojem istovremeno raste prisustvo Rusije, Kine i Sjedinjenih Američkih Država?
Upravo zbog toga nova strategija dobija izraženiju sigurnosnu dimenziju. Evropski parlament je u novembru 2025. usvojio rezoluciju kojom je naglašena potreba za sveobuhvatnijim pristupom Arktiku, uključujući sigurnost, zaštitu okoliša, energetiku i diplomatsko prisustvo. Posebna pažnja posvećena je zaštiti slobode plovidbe i podmorske infrastrukture, ali i saradnji s NATO-om i održavanju zajedničkih vojnih vježbi.
Ovakav razvoj pokazuje da se granica između civilne i vojne politike EU sve više pomjera prema sjeveru. Infrastruktura koja se tradicionalno posmatrala kao ekonomska – luke, putevi, mostovi, skladišta i komunikacijski sistemi – sada se planira tako da može imati i vojnu funkciju. To znači da bi ista infrastruktura mogla služiti civilnom snabdijevanju u mirnodopskim uslovima, ali i brzom premještanju vojnih jedinica u slučaju krize.
U tom kontekstu posebno se ističu planovi za modernizaciju luka na sjeveru Norveške, izgradnju skladišta uz obale Barencovog mora i obnovu mostova u Finskoj, Švedskoj i Norveškoj. Cilj je, između ostalog, omogućiti prolazak teške vojne tehnike. Satelitski sistemi i druge tehnologije također dobijaju novu važnost jer kontrola velikog, slabo naseljenog prostora zahtijeva napredne sisteme nadzora i komunikacije.
Posebno zanimljiva ideja jeste uspostavljanje evropske flote ledolomaca. Na prvi pogled riječ je o civilnoj i infrastrukturnoj potrebi. Međutim, u novim geopolitičkim okolnostima sposobnost održavanja plovidbe kroz zaleđena mora ima i stratešku dimenziju. Finska, sa dugogodišnjim iskustvom u izgradnji ledolomaca, ponudila je svoje brodogradilišne kapacitete.
Istovremeno, EU pokušava proširiti saradnju s državama koje nisu članice Unije, ali imaju direktan interes u arktičkom prostoru. Norveška, Kanada i Island prirodni su partneri u tom procesu, dok Grenland zauzima posebno mjesto zbog svog geografskog položaja i ogromnog strateškog potencijala. Otvaranje kancelarije EU na Grenlandu bilo bi simbolički, ali i politički značajan korak u jačanju evropskog prisustva.
Međutim, evropska arktička politika suočava se s jednom velikom proturječnošću. EU želi povećati svoje sigurnosne kapacitete i vojno prisustvo, ali istovremeno insistira na zaštiti okoliša, održivom razvoju i interesima domorodačkih zajednica. Arktik nije prazan prostor koji velike sile mogu jednostavno pretvoriti u vojnu zonu. Na njegovim teritorijama žive zajednice čiji način života direktno zavisi od prirodnog okruženja. Svako povećanje infrastrukturnih i vojnih aktivnosti stoga nosi i ekološke i društvene posljedice.
Zbog toga će jedan od najvećih izazova nove strategije biti pronalaženje ravnoteže između sigurnosnih interesa i tradicionalnih evropskih prioriteta. Brisel ne može potpuno zanemariti klimatsku krizu upravo u trenutku kada ona otvara nove mogućnosti za ekonomsko i vojno nadmetanje.
Širi problem, međutim, predstavlja pitanje odnosa s Rusijom. Arktička geografija čini Moskvu nezaobilaznim akterom. Veliki dio arktičke obale nalazi se pod ruskom kontrolom, a Rusija raspolaže značajnim vojnim, energetskim i infrastrukturnim kapacitetima u regionu. Istovremeno, evropsko udaljavanje od Rusije nakon ukrajinske krize gotovo je u potpunosti promijenilo dosadašnji model regionalne saradnje.
Zbog toga nova evropska strategija ne predstavlja samo prilagođavanje klimatskim promjenama. Ona je dio šire transformacije evropske vanjske i sigurnosne politike. Arktik postaje prostor u kojem se prepliću energetika, pomorski putevi, strateške sirovine, vojna infrastruktura, klimatska politika i veliko nadmetanje sila.
Samit u Rovanijemiju zato ima širi značaj od običnog koordiniranja evropske politike prema sjeveru. On pokazuje da se Arktik sve više uključuje u evropsko razumijevanje vlastite sigurnosti. Ideja o „sjeveroistočnom luku“ dodatno povezuje nordijske zemlje, Baltik i evropsko istočno krilo u jednu širu sigurnosnu cjelinu.
U konačnici, evropska politika prema Arktiku ulazi u novu fazu. Od prostora koji je prvenstveno bio povezan s klimom, naukom i međunarodnom saradnjom, Arktik postaje područje u kojem će se odlučivati o važnim pitanjima evropske sigurnosti i ekonomske budućnosti. Međutim, povećanje vojnog prisustva samo po sebi neće riješiti evropske probleme. Ključno pitanje bit će može li EU razviti vlastite kapacitete, infrastrukturu i političku koordinaciju, a da pritom ne pretvori Arktik u još jedno područje trajne konfrontacije velikih sila.
Upravo će od odgovora na to pitanje zavisiti da li će nova arktička strategija biti samo reakcija na promijenjene geopolitičke okolnosti ili početak dugoročnije evropske politike prema krajnjem sjeveru.
Ekskluzivno PISjournal
