Osman Softić
PISjournal – Bliži se četiri godine od početka krvavog rata u Ukrajini, najveći sukoba na tlu Evrope od kraja drugog svjetskog rata do danas.
Ukrajinski rat zvanično je počeo ruskom invazijom na Ukrajinu, 24. februara, 2022. Međutim, ozbiljni posmatrači Rusije i Ukrajine se slažu da je oružani sukob nižeg intenziteta na istoku Ukrajine počeo osam godina ranije, tačnije 2014., nakon što je izveden državni udar u Kijevu, ili obojena Maidan revolucija, koju je inicirala i njome precizno upravljala Obamina američka administracija, koristeći instrumente CIA-a, State Departmenta i druge elemente američke tzv. duboke države.
Spomenuta obojena revolucija uspješno je izvela promjenu režima u Kijevu i instalirala prozapadnu vlast bez demokratskog legitimiteta u čijim se redovima našao (i to u samom vrhu) veliki broj ekstremnih ukrajinskih šovinista i fašista. Ali, ideološki karakter nametnute ukrajinske vlasti je kamufliran instaliranjem za predsjednika države Volodimira Zelenskog, bivšeg komičara prikladnog za manipuliranje. Zelenski je ukrajinski Jevrej i cionist koji sve vrijeme podržava režim Benjamina Netanyahua u Izraelu, tako da je ekstremistički karakter ukrajinske političke vrhuške na taj način bio prikriven. Nametnuta marionetska vlada predstavljena je kao nacionalistička i demokratska, a njena borba protiv ruske agresije i invazije antiimperijalistička. Sa stanovišta međunarodnog prava, Rusija je bila agresor na Ukrajinu i ruska agresija se stoga ne može opravdati i legitimizirati. Međutim, ne može se reći da je ruska agresija došla iz čista mira i da nije bila ozbiljno isprovocirana od strane zapadnih zemalja. O uzrocima i pozadini ruske agresije i rusko-ukrajinskog rata koji je kasnije postao posrednički rat između Amerike i Rusije (Rusije i NATO-a) pisao sam u eseju objavljenom u časopisu Znakovi Vremena, a u izdanju naučnog Instituta Ibn Sina. Predlažem čitaocima da se referiraju na taj esej.
Pučem u Kijevu 2014. svrgnut je proruski ali demokratski izabrani predsjednik Ukrajine Viktor Januković i njegova vlada. Bivši britanski parlamentarac, antiratni aktivist i analitičar međunarodnih odnosa i medijski komentator George Galloway, nedavno je potvrdio da je na strani Ukrajine poginulo oko million ljudi, uglavnom mobiliziranih boraca, među kojim je i veliki broj maloljetnika i staraca. Tačan broj poginulih na ruskoj strani nije poznat ali je također prilično veliki.
Trumpov predloženi Mirovni plan za Ukrajinu od 28 tačaka neki autori smatraju reakcionarnim ultimatumom koji Rusiji nudi previše teritorijalnih i drugih ustupaka. Postoji bojazan da bi ovaj Trumpov plan mogao podstaknuti neku vrstu imperijalističke konkurencije i dovesti do još većeg naoružavanja Evrope. Prošle sedmice, Ukrajinska vlada je objavila da su Sjedinjene Američke Države predložile mirovni sporazum o okončanju rata s Rusijom. Nacrt ovog sporazuma je, navodno, rezultat dugotrajnih razgovora između ruskih i američkih zvaničnika koji su vođeni tajno i to sve vrijeme od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Trumpov sporazum o prekidu neprijateljstava i uspostavljanju mira u Ukrajini čini značajne ustupke Moskvi. Plan, između ostalog, dopušta integraciju okupiranog Krima i dijelova Donbasa u Rusku Federaciju. Plan također predviđa smanjenje ukrajinskih oružanih snaga za 50 posto kao i obustavu isporuka oružja dugog dometa Ukrajini koje bi moglo doprijeti u dubinu ruske teritorije, i zabranu raspoređivanja NATO trupa na ukrajinski teritorij.
Nakon što je Trumpova administracija obznanila spomenuti plan, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obratio se građanima rekavši da se Ukrajina suočava s izborom između gubitka važnog saveznika (Sjedinjenih Američkih Država) i vlastitog dostojanstva, ako prihvati predloženi sporazum u njegovoj originalnoj formi. Nema sumnje da je dokument dizajniran da zadovolji prije svega interese Rusije. U Kijevu je odmah nakon najave plana održan sastanak između američkih i evropskih lidera koji su razgovarali o predloženom Trumpovom mirovnom sporazumu. Američki predstavnici su zadovoljni razgovorima ali Evropljani su bili zatečeni i šokirani navodnim agresivnim stavom Washingtona. Trump je poručio da Kijev ima rok do utorka 25. novembar, da prihvati ili odbaci njegov plan.
Ovaj potez američke vlade dolazi u trenutku kad se Zelenski suočava s najvećim korupcijskim skandalom u kojem je, kako tvrdi George Galloway, otuđeno 45 milijardi dolara zapadne pomoći Ukrajini, a dvojica glavnih protagonista skandala, bliski saradnici Zelenskog, pobjegli su u Izrael gdje obojica imaju izraelsko državljanstvo. Podrška predsjedniku Ukrajine sve je slabija a jedna nedavna anketa pokazuje da tri četvrtine Ukrajinaca podržava mirovni sporazum koji praktički zamrzava liniju fronta, ako će mir zaustaviti krvoproliće. Dok se Zelenski suočava s dubokom političkom krizom, Trumpov sporazum bi mogao dodatno oslabiti njegov korumpirani autokratski režim i izazvati reakcije širokih narodnih slojeva protiv sve nepopularnijeg režima u Kijevu. Pritisak Trumpa i odobravanje aneksije određenih ukrajinskih teritorija, mogli bi povratiti dio podrške građana Zelenskom. Međutim, odbacivanje sporazuma i nastavak rata mogli bi dovesti do sloma režima. Washington vjeruje da plan Ukrajini nudi najbolje što u datim okolnostima, kad gubi rat može dobiti s obzirom na odnos snaga na ratištu.
Trumpova administracija smatra da teritorijalni ustupci u Donbasu nisu na veliku štetu Kijeva. Anatol Lieven iz Quincy Instituta za odgovorno državništvo (QI) u Washingtonu, vodeći zapadni ekspert za Ukrajinu, vjeruje da je najkritičnija tačka nacrta sporazuma ona koja predviđa povlačenje Ukrajine sa 14 posto teritorije Donbasa koju Ukrajinci još uvijek drže pod kontrolom a za koju su žrtvovali desetine hiljada života da je odbrane. Pokrovsk bi uskoro mogao pasti, tako da Trumpova administracija vjeruje da će i ostatak Donbasa, prije ili kasnije, pasti pod rusku kontrolu. Amerikanci smatraju da bi bilo suludo gubiti živote u uzaludnom pokušaju da ga odbrane. To bi moglo dovesti do vojnog kolapsa ukrajinske vojske i dodatnih gubitaka teritorije izvan Donbasa. Vojni poraz i kolaps ukrajinske vojske bila bi katastrofa za Zelenskog, ali i za njegove NATO partnere. Dakle, okončanje rata za Trumpa ima smisla iako uz visoku cijenu. Ustupci koje Trumpov plan nudi Putinu od strateške su važnosti za Moskvu ali ih ne treba preuveličavati.
Naime, kao što to često ističe ekspert za geopolitiku George Friedman “Rusija nije postigla svoje početne ciljeve. Na početku rata, ruska vojska se suočila s neuspjesima. Putin je zbog toga morao prilagodi svoje ratne ciljeve i fokusirati se isključivo na istok Ukrajine. Čak ni nakon tog prilagođavanja Rusija nije mogla postići svoje ciljeve osvajanja cijele južne i istočne Ukrajine”. Teritorijalni ustupci Rusiji u Trumpovom planu su značajni ali su ipak djelimični. Plan, pored teritorijalnih ustupaka Moskvi, predviđa promjenu Ukrajinskog ustava s novom klauzulom da neće tražiti članstvo u NATO-u. NATO bi također morao odustati od planova širenja na istok ili stacioniranja trupa u Ukrajini. Plan uključuje i određene sigurnosne garancije za Ukrajinu uslovljene nizom obaveza koje Kijev mora ispuniti. Plan Rusiji omogućava važne političke ustupke kao što je reintegracija Rusije u grupaciju zemalja G8 (iako je Rusij ana devetom mjestu) ali je najvažnija ekonomska komponenta, preciznije, ukidanje ili suspenzija sankcija uvedenih Moskvi i obnavljanje prekinutih američko-ruskih investicionih projekata.
Sve ukazuje na činjenicu da, usred rastuće američke geopolitičke polarizacije odnosa s Kinom, Trump ne samo da po svaku cijenu nastoji okončati rat u Ukrajini, na čemu godinama insistira John Mearsheimer, najveći živi teoretičar realizma u međunarodnim odnosima, već također želi otopliti zahladnjele odnose između SAD-a i Rusije u širem smislu, mimo sukoba u Ukrajini. Postepenom reintegracijom Rusije u globalnu ekonomiju i zajedničkim ekonomskim projektima s američkim i zapadnim kompanijama, posebno kada se radi o rijetkim zemnim metalima i mineralima koje Washington mora osigurati po svaku cijenu u dovoljnim količinama da bi mogao parirati Kini u novim tehnologijama budućnosti, Washington nastoji oslabiti veze između Kine i Rusije. Upozorenja brojnih kritičara američke vanjske politike prema Rusiji su se obistinila. Ratnohuškačko neprijateljstvo liberalnog zapada prema Rusiji “gurnulo je Moskvu u kinesko naručje”. Rusija je prije više od tri decenije napustila komunistički sistem i ruski kapitalisti se uopće ne osjećaju komotno zbog nove ovisnosti o Pekingu. U Kremlju postoji stanovito nepovjerenje i prema Trumpu i njegovim naglim zaokretima i nepredvidljivim promjenama politike. Ruski režim je duboko svjestan da ako se Demokrate na slijedećim izborima vrate na vlast u Washingtonu, svi sporazumi koje Trump danas nudi Putinu mogli bi biti anulirani od buduće Demokratske administracije, na isti način kako je Trump, primjerice, naglo povukao Ameriku iz nuklearnog sporazuma s Iranom (JCPOA) 2018.
Najveća prepreka za mir u Ukrajini je sam Zelenski i evropske sile, posebno Velika Britanija, Njemačka i Francuska, koje sve vrijeme djeluju ratnohuškački, šireći rusofobiju i izmišljajući fantazije o tome kako će Rusija napasti Evropu, pa čak i samu Britaniju. Naravno, to je obična fantazija, jer Rusija nikad nije bila opasnost za Evropu. Rusija za četiri godine rata nije uspjela osvojiti više od 20 posto ukrajinske teritorije. Rusija, stoga, nije ostvarila ratne ciljeve u Ukrajini ali ni Kijev nije uspio osloboditi svoj teritorij, tako da je jedino logično rješenje postizanje kompromisa i sklapanje mira, pa makar to bilo i teško prihvatljivo za autokratsku i korumpiranu vrhušku u Kijevu, koja sve vrijeme rata služi kao marioneta za ostvarivanje ciljeva zapadne politike u cilju slabljenja, slamanja i dezintegracije Rusije. Moskva pokušava da se vrati na svjestku pozornicu kao respektabilna velika sila, nakon što je doživjela poniženje, pljačku i slom, poslije raspada Sovjetskog Saveza, kad je postala tek obični eldorado za oligarhijske elite koje su, prije dolaska na vlast Vladimira Putina, služile sopstvenim i interesima zapadnog finansijskog kapitala.
Iako je režim Zelenskog u Kijevu prilično oslabljen nedavno otkrivenim korupcijskim skandalom, uspjeh Trumpovog mirovnog plana nije zagarantiran. Žestoko mu se protive lideri zemalja EU-a. Bez evropske podrške, Trumpov plan neće biti moguće implementirati onako kako je zamišljen. Evropski lideri se sve vrijeme busaju u prsa kako podržavaju “odbranu ukrajinskog suvereniteta”. Ipak, nastavak rata služi isključivo njihovim vlastitim interesima i ciljevima. Evropski lideri i od naroda otuđena arogantna birokratska vrhuška u Briselu, čije vođe nemaju ni 10 posto podrške svojih građana, rat u Ukrajini koriste za ekonomsko iscrpljivanje Rusije ali još više za legitimizaciju vlastitog programa naoružavanja i nametanja mjera štednje svojim građanima koje straše ruskom agresijom. Rusija kroy povijest nikad nije bila agresor na Evropu. Štaviše, bilo je obratno. Pohode na Rusiju vodio je prvo Napoleon Bonaparte. Nakon njega to je učinio Adolf Hitler i njegov nacistički Treći rajh. Oba pokušaja su doživjela poraz.
Pored toga, Evropljani su bacili oko na Ukrajinu zbog njenih bogatih rudnih resursa, minerala, rijetkih zemnih metala, poljoprivrednog zemljišta i proizvodnje hrane. Evropske zemlje također Ukrajini žele prodati stotine svojih borbenih aviona i druge vrste naoružanja kako bi zadovoljili svoju kapitalističku elitu i vojno-industrijski kompleks. Već je u planu prodaja 100 borbenih aviona Rafale, francuskog giganta Dassault. Ukrajina je također svojevrstan eldorado za projekte rekonstrukcije. Evropskoj političkoj i finansijskoj eliti nije stalo do običnih Ukrajinaca, koji su najveća žrtva rata u toj zemlji. Milion Ukrajinaca je poginulo na frontu, a vjerovatno još veći broj Rusa. Tamo ne ginu njemačka, francuska, poljska ili britanska djeca.
Osim toga, evropske zemlje su pristale da finansiraju sve buduće pošiljke oružja Ukrajini od Amerikanaca, samo da održe u životu rat u Ukrajini i spriječe postizanje mira. Evropski neoimperijalisti koji su bacilli oko na ukrajinske resurse neće lahko odustati od sabotiranja Trumpovog mirovnog plana. Eldar Mamedov, vanjskopolitički ekspert sa sjedištem u Briselu, odlično objašnjava evropsku taktiku. On navodi kako evropski lideri javno obećavaju podršku Trumpovim naporima da okonča rat, dok istovremeno sabotiraju svaku inicijativu koja odstupa od njihovih maksimalističkih i nedostižnih ciljeva potpune ruske kapitulacije. Cilj Evropljana nije kako doći do boljeg mira, već kako što više iskasapiti američki prijedlog, do te mjere da on više ne bude prihvatljiv za Moskvu. To bi evropskim oligarhijama osiguralo povratak na stare postavke i omogućilo beskrajni rat. Mamedov smatra da su Evropljani tvrdoglavo nesvjesni da bi čak i takva dinamika rata, s obzirom na odnos snaga na ratištu, na koncu favorizirala Rusiju a dodatno bi iscrpila i Ukrajinu i evropske zemlje.
Keir Starmer, Friedrich Merz i Emmanuel Macron, lideri Velike Britanije, Njemačke i Francuske, brzo su se priklonili Zelenskom, odbacivši ključne elemente Trumpovog plana. Berlin se pokazao najratobornijim kao pravi evropski jastreb. Njemačka je ponudila evropski kontra prijedlog koji koji je povoljniji za Ukrajinu. U međuvremenu, visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove Kaja Kallas, predstavila je evropsku grande strategiju za postizanje mira, baziranu na simplificiranom pristupu (oslabiti Rusiju a osnažiti Ukrajinu.) U njenoj argumentaciji nema izlazne strategije, niti bilo kakve vizije buduće evropske sigurnosne arhitekture, niti priznavanja nužnosti kompromisa kako bi se stalo u kraj ubijanju ljudi. Njena vizija nudi perpetualni sukob, nastavak devastacije Ukrajine i ozbiljan rizik da se sukob prenese na druge dijelove Evrope. Evropski su lideri, s jedne strane, snishodljivi prema Trumpu, a s druge ga ismijavaju, tvrdeći kako njegov prijedlog za mir znači kapitulaciju spram Moskve. Međutim, ekspert za Rusiju, Mark Galeotti, tvrdi da iako je Trumpov plan loše pripremljen i nepotpun, uopće ne znači da on znači kapitulaciju Kijeva, već je naprotiv, odlična polazna osnova za zaustavljanje krvoprlića.
Teritorijalno pitanje će vjerovatno biti najteže usaglasiti, ali zahtjev da se Ukrajina odrekne članstva u NATO-u ne bi trebao biti prepreka za mir. Licemjerni evropski lideri koji se protive Trumpovom planu itekako su svjesni da se Ukrajina neće pridružiti NATO-u. Koja je onda svrha odugovlačenja rata insistiranjem na nečemu za što i NATO i Ukrajina znaju da se neće dogoditi. Odredbe Trumpovog plana koje se tiču zaštite manjinskih i vjerskih prava različitih etničkih grupa u Ukrajini također su problematične za evropske lidere, iako plan eksplicitno predviđa da se mjerila za ostvarivanje takvih prava trebaju zasnivati na okvirima EU-a i da se uopće ne radi na jednostranom insistiranju Rusije da nametne svoje standarde. Kao multietničko i multireligijsko društvo, zaštita manjinskih prava je dugoročna investicija u sigurnost Ukrajine i trebalo bi je pozdraviti.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je priznao da bi plan mogao biti temelj za konačno okončanje sukoba. Evropa je stavljena pred jasan izbor, ili će nastaviti svoj trenutni kurs ismijavanja plana i huškanja Kijeva da ga sabotira nudeći nerazumne protuprijedloge u nadi da će plan propasti i da će od njeg odustati i Trumpova administracija. Ali, šta ako Trump ipak uspije ubijediti Zelenskog da ga prihvati, jer njegov režim je, vjerovatno, namjerno izložen korupcijskom skandalu baš u ovom trenutku, kako bi se iznudio njegov pristanak na predloženi plan. U tom slučaju, evropski lideri bi se našli u neobranom grožđu. Ionako sve više gube stratešku relevantnost a Evropa će postati teatar za podmirivanje interesa Moskve i Washingtona. Evropski lideri, ovakvi kakvi su, bolje i ne zaslužuju, s obzirom na njihovu licemjernost glede genocida u Gazi, koji su svim raspoloživim sredstvima, sve vrijeme, oportunistički pomagali.
Ekskluzivno PISjournal
