Lawrence Friedman
PISjournal – Nuklearna strategija se u osnovi odnosi na pružanje odvraćajućeg efekta dovoljnog da se izbjegnu najgori scenariji, a to se može postići bez značajnih promjena u deklarativnoj politici ili strukturama snaga.
Tokom rusko-ukrajinskog rata, nuklearna eskalacija smatrana je stalnom mogućnošću, iako je do sada izbjegnuta. Rat je pokazao lakoću kojom se nuklearne prijetnje mogu uputiti i brzinu kojom se mogu stvoriti strahovi. U članku za ovaj časopis objavljenom krajem 2023. godine, tvrdio sam da je rezultat bila „preventivna panika“ na Zapadu. Kreatori politike i komentatori pretpostavili su da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje ako bude stjeran u ćošak. To je dovelo do nepotrebnog opreza kada je u pitanju podrška Ukrajini. Malo se pažnje posvetilo mnogim razlozima zbog kojih bi bilo malo vjerovatno da Putin bude prvi koji će prekršiti tabu. Posljedice bi bilo teško unaprijed procijeniti, pobjeda se ne bi mogla garantirati, snažni odgovori drugih, uključujući Sjedinjene Države, ne bi se mogli spriječiti, a zemlje prijateljski nastrojene prema Rusiji, poput Kine, bile bi otuđene.
Putin je svakako tražio načine da istakne nuklearnu prijetnju, uključujući i mijenjanje nuklearne doktrine. Ukoliko rat krene nepovoljnim tokom, mogao bi postati još nepromišljeniji. Ali do sada je praksa bila daleko suzdržanija nego što bi retorika sugerisala, a navodne crvene linije su prelažene uz pomoć nenuklearnih sredstava koja su tražena kako bi se signaliziralo nezadovoljstvo Moskve i zadovoljila bilo kakva želja za osvetom. Razumno je pretpostaviti da je, po Putinovom mišljenju, upotrebu nuklearnog naoružanja najbolje sačuvati za najekstremnije situacije kada se država suoči s egzistencijalnom prijetnjom.
U ovom članku obrađujem još jedno nuklearno pitanje koje je rat pokrenuo kako bih iznio sličnu tezu. Početkom 2025. godine, uloga britanskih i francuskih nuklearnih snaga istaknuta je u prvi plan u diskusijama o tome kako osigurati ukrajinsku sigurnost nakon mirovnog sporazuma postignutog uz posredovanje SAD-a. Ovo pitanje postalo je povezano s općim brigama o statusu američkog nuklearnog štita. Prvo pitanje bilo je hoće li SAD pružiti „potporu“ u slučaju da snage predvođene Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom pokušaju osigurati oblik sigurnosnog jamstva za Ukrajinu. To je dovelo do drugog pitanja: ako SAD ne bi pružile potporu, šta bi to moglo značiti u pogledu spremnosti SAD-a da ispunjava svoje obaveze prema članku 5. u slučaju ruskog napada na NATO zemlje u budućem ratu? To je zauzvrat dovelo do trećeg pitanja: s rastućim sumnjama u američku predanost evropskoj sigurnosti, mogu li Britanci i Francuzi obezbijediti zamjenski nuklearni štit?
Ova pitanja nemaju odgovora, ili barem su odgovori namjerno nejasni. Svima uključenima odgovara da izbjegavaju biti previše eksplicitni o tome šta bi mogli učiniti u okolnostima koje se možda nikada neće ni dogoditi. Osim konačne američke izjave u smislu da napušta NATO, ni London ni Pariz neće tražiti istaknutiju ulogu za svoje snage. Oni žele da SAD i dalje budu dio evropske sigurnosti i neće učiniti ništa što bi potaknulo Trumpovu administraciju da povjeruje da može bezbjedno napustiti svoje saveznike. Međutim, to ne znači da te snage nemaju nikakvu ulogu, posebno u kontekstu njihove podrške Ukrajini.
Rasprave o nuklearnoj strategiji imaju tendenciju da brzo prerastu u ekstremne nepredviđene situacije. Kada se postavi pitanje moguće uloge britanskih i francuskih nuklearnih snaga, analitičari ih ubrzo testiraju u najtežim scenarijima, gdje će neizbježno biti ocijenjene kao nedostatne. Pa ipak, nuklearna strategija se svodi na pružanje odvraćajućeg efekta dovoljnog da se izbjegnu najgori scenariji, a to se može postići bez značajnih promjena u deklarativnoj politici ili strukturama snaga.
Okolnosti se mogu drastično promijeniti, kao što smo vidjeli s rizikom koji je Putin preuzeo pokretanjem potpune invazije na susjednu Ukrajinu i nestabilnošću Trumpove administracije. Ovo pitanje izgledalo je mnogo izazovnije početkom marta 2025. godine, kada se činilo da je potpuno napuštanje Ukrajine od strane Sjedinjenih Država na vidiku, nego što je to bio slučaj početkom maja, jer je Trumpova administracija oklijevajući počela vršiti manji pritisak na Ukrajinu, a veći na Rusiju u njenim naporima da okonča rat. (Očigledno, nema garancije da će se ovaj obrazac nastaviti.)
Nuklearna strategija, kao i svaka druga strategija, trebala bi u prvom redu biti usmjerena na trenutni problem kako bi se izbjeglo bavljenje spekulacijama o potencijalnim problemima koji se možda nikada neće pojaviti, a ako se i pojave, imat će drugačiji oblik od trenutno zamišljenog. Da budem iskren: ako Ukrajina izgubi rat, problemi s kojima će se Zapad suočiti bit će ogromni i zahtjevni; ako Rusija i dalje ne uspijeva pokoriti Ukrajinu, izazov odvraćanja u budućnosti bit će lakši. Moj argument u ovom članku je, stoga, da se zbog Ukrajine više težine pridaje ulozi britanskih i francuskih snaga u odvraćanju, ali u ovom specifičnom kontekstu to je težina koju one mogu podnijeti.
Problem
Pod Trumpovom administracijom, američki angažman u Evropi će se značajno smanjiti u narednim godinama. Pitanje je za koliko. Poznato je da je predsjednik Donald Trump razmišljao o potpunom napuštanju NATO-a tokom svog prvog mandata. Uprkos poricanjima da je to njegova trenutna namjera, to je poljuljalo povjerenje u pouzdanost SAD-a kao saveznika u vanrednim situacijama. Na konferenciji za novinare u februaru 2025. godine sa britanskim premijerom Keirom Starmerom, rekao je da podržava odredbu Člana 5 NATO-a, dodajući: „Ne mislim da ćemo imati ikakav razlog za to“. Evropske zemlje su odlučile da takve izjave shvate doslovno iako im ne mogu pružiti pravu utjehu, jer izjave pružaju malo smjernica o tome šta bi Trump uradio ako se suoči sa trenutkom istine. Evropljani ne žele potpuni raskid sa SAD-om i žele održati NATO kao funkcionalno tijelo.
Koliko god tvrdili da su uvjereni, Evropljani ipak znaju da Trump nema entuzijazma prema Savezu i očekuje od njih da preuzmu veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Postignut je određeni napredak u povećanju budžeta i u principu ne postoji razlog zašto evropske zemlje vremenom ne mogu dostići i premašiti ruske konvencionalne kapacitete, posebno s obzirom na gubitke koje je Rusija pretrpjela od februara 2022. i na rat s Ukrajinom koji još nije završen. Izazovi, kako financijski tako i organizacijski, koji se moraju prevladati da bi se došlo do tog položaja, dobro su poznati i značajni, ali nisu nepremostivi. Jedino područje u kojem je najteže zamijeniti SAD jest pružanje nuklearnog jamstva. To stavlja u središte pažnje Francusku i Veliku Britaniju kao dvije nuklearne sile Evrope. Nijedna od njih nije prihvatila ideju da zamijeni SAD, ali moraju prihvatiti da njihovi kapaciteti sada mogu biti važniji nego što su se smatrali u prošlosti.
Rusko-ukrajinski rat je ovo pitanje stavio u prvi plan. U februaru 2025. godine, činilo se kao da je predsjednik Trump spreman na brzi dogovor s Putinom kako bi riješio rat, te da će, kao dio ovog dogovora, Ukrajini biti uskraćen budući pristup NATO-u. U tom slučaju, Ukrajina bi potencijalno ostala bez podrške ukoliko Rusija obnovi svoju agresiju. Ukrajinsko iskustvo sa sigurnosnim garancijama, od Budimpeštanskog memoranduma do Sporazuma iz Minska, nije bilo ohrabrujuće. Svjesne toga, Velika Britanija i Francuska nastojale su osmisliti alternativni aranžman koji bi uključivao „koaliciju voljnih“ koja bi se obavezala podržati Ukrajinu raspoređenim snagama. Kako bi ovom pristupu dali veću vjerodostojnost, tražile su „podršku“ od Trumpove administracije. Priroda ovog mehanizma nikada nije precizirana, ali se pretpostavljalo da se termin odnosi na nuklearnu garanciju. Trump je skrenuo pažnju s tog pitanja. Na kraju, nedostatak napretka u pregovorima značio je da je pitanje ostalo nejasno.
Sumnje u to da li bi SAD nastojale da sprovedu poštivanje sporazuma koji su same posredovale bile su kombinovane sa širim sumnjama u to da li bi SAD ispunile svoje obaveze iz Člana 5 u slučaju ruske agresije usmjerene protiv zemalja NATO-a. Kao što je rekao njemački kancelar Friedrich Merz, postojala je potreba da se razgovara o podjeli nuklearnog oružja sa evropskim partnerima iako se u isto vrijeme nadao da SAD neće povući svoju podršku: „Trebali bismo stalno razgovarati s obje zemlje (Francuskom i Britanijom), a pored toga, i iz perspektive dopunjavanja američkog nuklearnog štita, koji naravno želimo da se održi.“
S vremenom je stav Trumpove administracije prema Ukrajini omekšao i činilo se da je sklonija okriviti Moskvu za neuspjeh svoje mirovne diplomatije. Obrti u njezinoj politici prema Ukrajini objašnjavaju zašto Pariz i London imaju razloga razmišljati o zaštiti od odustajanja Sjedinjenih Država od NATO-a, izbjegavajući pritom samoispunjavajuća proročanstva. Pitanje uloge francuskih i britanskih nuklearnih snaga stoga se ne odnosi na eventualnu mogućnost ili novi politički cilj čije će postizanje zahtijevati vrijeme. Nije riječ o isticanju evropske autonomije. Riječ je o trenutnoj strategiji.
Historija
Normalno objašnjenje za razlike u nuklearnoj doktrini između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, kao i njihovih stavova prema SAD-u, leži u njihovim različitim reakcijama na poniženje tokom Suecke krize 1956. godine, kada je administracija Dvajta Ajzenhauera odbila da podrži njihovu zajedničku operaciju za povratak Sueckog kanala nakon što ga je Egipat nacionalizovao. Britanci su zaključili da moraju ostati blizu Amerikanaca, dok su Francuzi nastojali smanjiti svoju zavisnost.
Može se reći da je za Veliku Britaniju ovaj napor bio trijumf nade nad iskustvom. Nakon što su zajedno radili na razvoju prvih atomskih bombi, partnerstvo Velike Britanije sa SAD-om naglo je prekinuto 1946. godine usvajanjem Zakona o atomskoj energiji od strane američkog Kongresa. To je navelo Veliku Britaniju da razvije vlastite nuklearne kapacitete. U 1958. godini, ovi razvojni pomaci bili su dovoljni da SAD pristanu na obnovu partnerstva putem ugovora o nuklearnoj saradnji. Ujedinjeno Kraljevstvo je tada odlučilo da izabere američki sistem isporuke – Skybolt raketu vazduh-zemlja – za svoje nuklearne bombe. Ali krajem 1962. godine, američki sekretar za odbranu Robert McNamara otkazao je program Skybolt. To je uslijedilo nakon velikog govora u kojem je McNamara odbacio „ograničene nuklearne sposobnosti, koje funkcionišu nezavisno“, kao „opasne, skupe, podložne zastari i nedostupne kao faktor odvraćanja“. Iako je tvrdio da se odnosi na Francusku, a ne na Ujedinjeno Kraljevstvo, otkazivanje programa Skybolt izgledalo je kao pokušaj da se Ujedinjeno Kraljevstvo izbaci iz nuklearnog posla.
Britanski premijer Harold Macmillan organizovao je vanredni samit sa američkim predsjednikom Johnom F. Kennedijem u decembru 1962. godine. Ovaj samit je uspostavio trajni okvir za britanske nuklearne snage. Baza tog okvira bili su američki balistički projektili lansirani sa podmornica (SLBM), originalno Polaris, a sada Trident, sa britanskim bojevim glavama i britanskim nuklearnim podmornicama (SSBN). U zamjenu, kako je stajalo u saopštenju sa samita, ove britanske snage bile bi korištene „u svrhe međunarodne odbrane Zapadne alijanse u svim okolnostima“. Macmillan je dodao ključnu kvalifikaciju: „osim kada Vlada Njenog Veličanstva odluči da su na kocki vrhunski nacionalni interesi“. Bilo je teško zamisliti okolnosti u kojima bi se mogla razmatrati upotreba nuklearnog oružja, a da vrhovni nacionalni interesi ne bi bili u pitanju.
Sporazum iz 1962. godine obezbijedio je dugoročnu budućnost britanskih nacionalnih nuklearnih snaga, ali samo u bliskoj vezi sa SAD-om. Ova međuzavisnost sa Sjedinjenim Američkim Državama nije bila smatrana manom, već vrijednom karakteristikom. Uvek je bilo teško zamisliti okolnosti u kojima bi Ujedinjeno Kraljevstvo željelo da djeluje nezavisno u ratu, ili objasniti šta bi dodatak ovih snaga promijenio u odvraćanju sovjetske agresije. Ono što je ovaj dogovor postigao bilo je očuvanje statusa Ujedinjenog Kraljevstva kao glavnog igrača u diplomatiji velikih sila i u svim velikim strateškim debatama. Pretpostavljalo se da je „mjesto za glavnim stolom“ pravo onih s nacionalnim nuklearnim kapacitetima. Blizak odnos sa SAD-om značio je da su dvije vlade mogle zajednički razgovarati o svim nuklearnim pitanjima, od kontrole naoružanja do moguće upotrebe.
Drugim riječima, opravdanje za ovo je uglavnom bilo političko. Čak i pretpostavljeni dodatni doprinos odvraćanju Alijanse zavisio je od komplikovanja sovjetskih odluka. Pri procjeni rizika od agresije, Moskva bi morala da uzme u obzir i centre odlučivanja osim Vašingtona, samo u slučaju da pogrešno vjeruje da SAD neće ispuniti svoje obaveze prema Alijansi.
Naravno, jedno od neizraženih mišljenja u britanskoj debati bilo je da sovjetske sumnje možda nisu bile pogrešne i da je potrebno imati osiguranje protiv mogućnosti da SAD napuste Evropu. Ovaj stav nije bio zvanično podržan. Na primjer, 1980. godine, Francis Pym – koji je ovdje iznosio stavove Michaela Quinlana, najuticajnijeg britanskog državnog službenika u svim pitanjima vezanim za odvraćanje – primijetio je, samo da bi ih potom odbacio, alternativna opravdanja za nuklearnu snagu: „Politički prestiž, naš status u Alijansi ili upoređivanje sa Francuskom. Ponekad se čuje argument u prilog konceptu ‘Utvrđene Britanije’ – neka vrsta osiguravajuće polise, ako bi Sjedinjene Države postale izolacionističke ili ako bi Alijansa propala“.
Nasuprot tome, politika koja je stajala iza francuskog obrazloženja uključivala je eksplicitne sumnje u posvećenost SAD-a. Početna pretpostavka bila je da su savezi inherentno neodrživi u nuklearnom dobu. Bilo je nerealno očekivati da jedna država riskira nacionalno samoubistvo u ime druge. Iako francuski predsjednik Charles de Gaulle nije u potpunosti slijedio ovu logiku do tačke da izvede Francusku iz Atlantske alijanse, odlučio je da je 1966. godine izvede iz integrisane vojne komande NATO-a. Nijedna druga evropska zemlja nije slijedila taj primjer, manje zato što su bile uvjerene da će, ukoliko dođe trenutak, Amerikanci upotrijebiti nuklearno oružje u njihovo ime, a veće zato što su sumnjale da će se takva situacija ikada pojaviti, i zato što su troškovi sticanja vlastitih nuklearnih kapaciteta bili previsoki. Dok su SAD i UK pronalazile načine da angažuju saveznike u NATO-ovoj Grupi za nuklearno planiranje, Francuska je ostala vjerna svojoj nezavisnosti. Čak i kada se vratila u integrisanu komandu, nije se pridružila Nuklearnoj planerskoj grupi.
Godine 1974, Francuska je priznala da saveznici mogu imati koristi od postojanja force de frappe (odbrambenih snaga), ali nije išla tako daleko da preuzme obavezu. Deklaracija iz Otave te godine spominjala je doprinose koje su dali evropski članovi Alijanse, „od kojih dva posjeduju nuklearne snage sposobne da igraju sopstvenu ulogu u odvraćanju, čime doprinose ukupnom jačanju odvraćanja Alijanse“.
U Njemačkoj, koja je odustala od sopstvene nuklearne opcije, često se javljaju prijedlozi da bi mogla imati koristi od bliže povezanosti sa francuskom nuklearnom snagom. Na primjer, Christoph Heusgen, bivši savjetnik za bezbjednosnu politiku kancelarke Angele Merkel, predložio je da bi Njemačka mogla da se uključi u razgovore sa Francuskom kako bi istražila mogućnost zajedničkog doprinosa nuklearnom odvraćanju. Francuski predsjednik Emmanuel Macron eksperimentisao je sa jezikom koji nagovještava širu odgovornost, bez da je to jasno izrazio. Na primjer, u govoru o odvraćanju iz 2020. godine, koristio je jezik Ottawe, a zatim dodao: „Francuska ne učestvuje u mehanizmima nuklearnog planiranja Alijanse i neće to činiti ni u budućnosti. Ali će nastaviti doprinositi diskusijama na političkom nivou s ciljem jačanja nuklearne kulture Alijanse.“
Kako je pitanje šireg doprinosa koji bi francuska nuklearna snaga mogla da pruži steklo više pažnje, u martu 2025. godine Macron je izjavio u televizijskom obraćanju da je odlučio „otvoriti stratešku debatu o zaštiti naših saveznika na evropskom kontinentu našim (nuklearnim) odvraćanjem“. Ipak, upotreba francuskog nuklearnog oružja i dalje bi ostala isključivo u rukama francuskog predsjednika. (Nije jasno zašto bi ovaj princip trebalo da bude kompromitovan francuskim učešćem u NATO-ovoj Nuklearnoj planerskoj grupi, jer bi to značilo spremnost za razgovor o tome kako bi francuska snaga mogla doprinijeti Alijansi bez bilo kakve obavezujuće posvećenosti.)
Dakle, britanska politika je da posveti svoje snage kolektivnoj odbrani uz kvalifikaciju da bilo kakva akcija mora biti u skladu sa nacionalnim interesima, dok je francuska politika da zadrži svoje snage za promociju nacionalnih interesa, iako priznaje da to može uključivati i kolektivnu odbranu. Iako polaze od različitih osnova, na kraju se nalaze u sličnim pozicijama.
Pitanje da li bi Velika Britanija i Francuska mogle da rade zajedno na obezbjeđivanju odvraćanja za Evropu postavljalo se svaki put kada je postojala nesigurnost u vezi sa dugoročnom posvećenošću SAD-a. Godine 1971. to je razmatrano u cijenjenom dokumentu IISS Adelphi. Edward Heath je to pomenuo dok je bio lider opozicije 1967. godine. Govorio je o „nuklearnoj sili zasnovanoj na postojećim britanskim i francuskim snagama koje bi mogle biti pod starateljstvom za cijelu Evropu“. Međutim, to je zahtijevalo jedinstveni politički autoritet za zapadnu Evropu. Kada je Heath postao premijer 1970. godine, istraživački pregovori sa Francuzima bili su ograničeni restriktivnim uslovima iz sporazuma iz 1958. godine sa SAD-om u vezi sa dijeljenjem osjetljivih informacija. Imperativ iza Heathovog pristupa, prisutan u drugim raspravama o evropskoj odbrani tog vremena i od tada, jeste da završetak „evropskog političkog projekta“ zahtijeva kompletan set vojnih sposobnosti koje odgovaraju pravoj državi. Ne idući toliko daleko, nakon završetka Hladnog rata, postojali su dublji razgovori između Velike Britanije i Francuske kao skroman oprez protiv velikih geopolitičkih promjena. Deklaracija iz Chequersa 1995. godine prepoznala je međusobnu povezanost vitalnih interesa dve zemlje, a ugovori iz Lancaster House-a o odbrani i sigurnosti to su ojačali 2010. godine.
Dostupne snage
Dok postojeća doktrina dozvoljava i Velikoj Britaniji i Francuskoj da tvrde da imaju određeni odvraćajući efekat u ime svih svojih evropskih saveznika, da li one zaista imaju snage koje to mogu da podrže? Pošto je ovo pitanje aktuelno i neposredno, a ne nešto za daleku budućnost, odgovor mora biti zasnovan na snagama koje su trenutno dostupne. Bilo je nekih diskusija o tome da se i druge zemlje pridruže nuklearnom klubu. Na primjer, Poljska je pokrenula to pitanje. Jedan od uslova za pristupanje Njemačke NATO-u sredinom 1950-ih bio je da se Njemačka saglasi da neće pribaviti nuklearno oružje, a ta obaveza je ponovljena u vrijeme ujedinjenja, iako je Nemačka bila dio savezništva za dijeljenje oružja, i, kao što je primijećeno, ponekad je pokazivala interesovanje za dijeljenje sa Francuskom.
Kombinacija pravnih ograničenja koje nameće Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i zahtjevne prirode bilo kog nuklearnog programa znači da, za sada, neće biti novih evropskih nuklearnih sila. Njemačka ima pristup oko 20 američkih nuklearnih bojevih glava na vojnoj bazi Bihel u okviru sporazuma o nuklearnom dijeljenju, koji joj (zajedno sa još tri evropske zemlje) omogućava da ih koristi sa sopstvenim avionima i pilotima, iako uz američko pravo veta. Berlin planira da zamijeni svoju zastarjelu flotu aviona Tornado američkim F-35 avionima. Ako bi se SAD odlučile da napuste Savez (NATO) i okončaju ovaj sporazum, pristup nuklearnim kapacitetima mogao bi biti još manji nego ranije.
Britanske i francuske snage operativno su nezavisne od Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, one su takođe znatno manje i manje fleksibilne u poređenju sa američkim snagama. Veruje se da Rusija raspolaže sa skoro 4.400 bojevih glava, dok SAD imaju oko 3.700. Nasuprot tome, Velika Britanija i Francuska zajedno imaju oko 515 bojevih glava. Ipak, brojevi mogu da zavaraju. I pojedinačno, a posebno u kombinaciji, britanske i francuske snage mogle bi da prežive prvi udar i nanesu ogroman udarac ciljevima u Rusiji.
Zbog preovlađujućeg fokusa na veličinu arsenala, lako je zaboraviti razornu moć jedne jedine bojeve glave. Britanski ministar odbrane Džon Hili (John Healey) ukazao je na sposobnost da se nanese „neopisiva šteta“ protivnicima kao što je Rusija, i naglasio da Velika Britanija ne bi trebalo da se „libi“ da prizna da posjeduje takvo oružje. Nakon sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, Francuska je poslala jasnu poruku tako što je tri od četiri svoje nuklearno naoružane podmornice poslala u patrolu. Jedan francuski analitičar je primijetio: „Pariz je također održao sve planirane nuklearne vježbe i testiranja raketa, dok su znatno opreznije Sjedinjene Države odložile dva testa svoje rakete Minuteman III.“
I Francuska i Velika Britanija mogu da isporuče svoje bojeve glave pomoću balističkih raketa koje se lansiraju sa podmornica (SLBM). Francuska, pored toga, posjeduje i krstareće rakete koje mogu nositi nuklearne bojeve glave i koje se lansiraju iz vazduha, a nose ih Rafale avioni sa kopna i sa nosača aviona. Velika Britanija trenutno gradi četiri nove podmornice klase Dreadnought, svaka sa 12 cijevi za rakete, koje će zamijeniti postojeću klasu Vanguard, koja ima 16 cijevi. One će nositi američke Trident rakete sa do osam bojevih glava po raketi. Razmatrano je da li bi Velika Britanija trebalo da naruči i petu podmornicu ove klase, ali ona ne bi bila operativna prije 2030-ih godina. Još jedna tehnička mogućnost bila bi kupovina aviona F-35A koji mogu nositi nuklearno oružje Sjedinjenih Država i ulazak u sporazum o nuklearnom dijeljenju, ali bi to dodatno povećalo, a ne smanjilo, zavisnost od SAD-a.
Velika Britanija se oslanja na rakete koje se održavaju u Sjedinjenim Državama, a njen program bojevih glava i podmornica je integrisan sa američkim. Ako bi SAD prekinule saradnju sa Velikom Britanijom, ona bi se suočila sa ozbiljnim teškoćama nakon otprilike šest meseci – praktično u trenutku kada njene balističke podmornice (SSBN) završe patrole i uđu u duže faze održavanja. Prevazilaženje prekida američke podrške bilo bi moguće samo uz vrijeme i znatne troškove. U svakom slučaju, to ponovo nije pitanje koje je trenutno najvažnije, već da li su nuklearne snage Velike Britanije i Francuske dovoljne da utiču na rusku procjenu rizika u situacijama koje se mogu očekivati u narednim mjesecima i godinama.
Koja uloga?
Postoje dva prigovora na proširenu ulogu britanskih i francuskih nuklearnih snaga. Njih su iznijeli Pranej Vadi (Pranay Vaddi) i Vipin Narang.
Prvi prigovor jeste da samo Sjedinjene Države imaju nuklearni arsenal dovoljno velike veličine da mogu pružiti prošireno odvraćanje. Oni tvrde da su „Sjedinjene Države izgradile veći nuklearni arsenal nego što im je bio potreban za zaštitu sopstvene teritorije, jer su odlučile da štite i saveznike“. Sličnu tvrdnju iznosi i Fabian Hofman, ističući da je američko nuklearno odvraćanje „najmanje od 1960-ih evoluiralo sa dodatnim ključnim ciljem: da prošireno odvraćanje na evropskom kontinentu postane vjerodostojno“.
Nijedna od ovih tvrdnji nije u potpunosti tačna. Veličina američkog arsenala nije bila rezultat opredeljenosti za prošireno odvraćanje. Ona je odražavala imperativ trke u naoružanju sa Sovjetskim Savezom i želju Strateške vazduhoplovne komande SAD da bude u mogućnosti da pokrije svaku moguću metu.
Problemi sa proširenim odvraćanjem potiču još iz ranih dana NATO-a, kada je „nuklearna garancija“ prvi put uspostavljena, i to u vrijeme kada je Sovjetski Savez počinjao da razvija sredstva za nuklearnu odmazdu. Kako je postajalo jasno da SAD ne mogu postići sposobnost prvog udara, shvaćeno je da je prošireno odvraćanje dovedeno u pitanje. Raspoređivanje sistema kratkog dometa u Evropi, koje je također započelo 1950-ih, smatrano je oblikom uvjeravanja saveznika, ali su brojke bile ograničene 1960-ih. Srednjerasponske nuklearne snage uvedene su 1980-ih da bi se proširenom odvraćanju dala veća vjerodostojnost, ali su potom uklonjene usljed Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa iz 1987. Većina američkih snaga kratkog dometa povučena je nakon kraja Hladnog rata.
Nije postojao način da se riješi problem proširenog odvraćanja sve dok su Sovjeti imali sposobnost drugog udara. Najbolji odgovor bio je jačanje konvencionalnih snaga kako bi odvraćanje zasnovano na odbijanju agresije bilo moguće, ali to je smatrano preskupim. Umjesto toga, koristila se, prema terminologiji Tomasa Šelinga (Thomas Schelling), „prijetnja koja nešto prepušta slučaju“ – nije postojala sigurnost da će SAD uzvratiti nuklearnim udarom na sovjetsku agresiju, ali sve dok je postojala mogućnost, odvraćanje je djelovalo. Saveznici su sumnjali da će SAD upotrijebiti nuklearno oružje u njihovu korist, ali Sovjeti su dovoljno strahovali da bi to mogli učiniti, što je podsticalo oprez. Ovo je bio pristup od kraja Hladnog rata, uz dodatnu sigurnost da je NATO uživao konvencionalnu superiornost nad Rusijom. Ta sigurnost je oslabila kako je Rusija jačala svoje konvencionalne snage, i mogu se zamisliti scenariji u kojima Rusija ima lokalnu superiornost – na primjer, u napadu na jednu od baltičkih država.
Sedamdesetih godina pojavile su se tvrdnje, koje je kao i mnoge u ovoj oblasti bilo nemoguće opovrgnuti, da način na koji se percipiraju asimetrije u snagama može uticati na sklonost ka preuzimanju rizika. Sve to je preuveličavalo značaj veličine arsenala. Osnovna poenta ostaje da male nuklearne snage mogu nanijeti neprijatelju katastrofalnu štetu. Prijetnje britanskih i francuskih nuklearnih snaga imale bi očigledne probleme sa vjerodostojnošću, ali isto važi i za američke, kao i ruske prijetnje. Sve diskusije o nuklearnoj strategiji, kada se razmatraju budući operativni izbori u najtežim okolnostima, uglavnom dovode do zaključka da će izbori biti loši, svaki sa svojim užasnim posljedicama. To važi za sve nuklearne sile, velike ili male, u situacijama kada se suočavaju sa drugom nuklearnom silom.
Zato se rasprave o nuklearnoj strategiji vode u kontekstu odvraćanja od nuklearnih ratova, a ne njihovog dobijanja. Pitanje tada postaje: šta male nuklearne sile mogu da odvrate? To nas dovodi do drugog argumenta Vadija i Naranga.
London i Pariz ne mogu isključiti mogućnost da će možda morati da prijete prvom upotrebom nuklearnog oružja kako bi odvratili budući rat, što je izuzetno teško učiniti vjerodostojnim protiv Rusije. Štaviše, strateške snage Velike Britanije i Francuske nisu dovoljno opremljene da prijete odmazdom u slučaju ograničene upotrebe nuklearnog oružja od strane Rusije na teritoriji saveznika, jer bi time pozvale na snažan ruski napad na sopstvenu teritoriju, protiv kojeg ne mogu da se efikasno odbrane ni ofanzivnim ni odbrambenim kapacitetima. Stoga, postoje snažni podsticaji za Veliku Britaniju i Francusku da „ostanu po strani“ u eventualnom nuklearnom sukobu sa Rusijom kako bi zaštitile svoje stanovništvo od strateških udara. Rusija je svjesna ovog dvoumljenja u ratu i može se zbog toga osjećati slobodno da rano upotrijebi nuklearno oružje u sukobu.
Mark S. Bel (Mark S. Bell) i Fabian Hofman iznose sličan argument: „Da bi odvratili ruski napad na države na prvoj liniji fronta u istočnoj Evropi … Francuska i Velika Britanija morale bi da prošire svoje nuklearne opcije sa niskim prinosom, taktičkog nivoa, i da pokažu spremnost da ih upotrijebe, uključujući i prvu upotrebu.“
Ako bi to bio slučaj, to bi isključilo ulogu britanskih i francuskih snaga jer one nemaju ni kapacitete ni volju da počnu da razvijaju i proizvode značajan broj „taktičkih“ sistema, i iako bi mogli zadržati stav „ništa se ne može isključiti“ kada je riječ o prvoj upotrebi, u praksi bi bilo iznenađujuće da svoje sisteme smatraju za bilo šta osim za posljednju opciju.
Postoji niz problema sa prikazivanjem nedostatka ove specifične sposobnosti kao pokazatelja njihove trenutne neupotrebljivosti. To podrazumijeva da će ili SAD nastaviti da budu dio Alijanse, u kom slučaju bi evropske snage imale marginalnu vrijednost, ili da su se povukle, u kom slučaju bi evropske snage morale da izvršavaju sve zadatke koji su se nekada očekivali od američkih snaga. Trenutno postoji više sumnji u američku posvećenost nego ranije, ali u principu ona i dalje postoji i ima rezidualni efekat odvraćanja. Za sada, mada se to može promijeniti, izazov je da se doda vrijednost odvraćanja, a ne da se pruži vrijednost jednaka onoj koju imaju SAD.
Hofman je negdje drugo napisao da, ako se situacija promijeni:
Ključno pitanje tada glasi da li Francuska može svojim evropskim saveznicima ponuditi bolje ili barem jednako dobro prošireno nuklearno odvraćanje. Najvjerovatnije, to nije slučaj – bar dok francuski nuklearni arsenal i doktrina ne dožive značajne promjene, i dok se ne promijeni percepcija o obimu nuklearnog kišobrana.
Diskusija postaje jednostavnija kada se prihvati da se „percipirani obim“ nuklearnog kišobrana može promijeniti.
U suprotnom, moramo da pravimo pretpostavke o nekom budućem scenariju koje postaju validne samo ako je prethodno došlo do neuspjeha odvraćanja. Taj scenarij zamišlja budućnost u kojoj se Rusija dovoljno oporavila od rata sa Ukrajinom da može da izvede široko rasprostranjeni napad. Da bi to bio slučaj, ne samo da bi Ukrajina morala da podliježe ruskoj agresiji, već Evropljani ne bi znatno unaprijedili svoje konvencionalne sposobnosti. Sljedeća pretpostavka je da u slučaju rata Evropljani ne bi imali druge opcije osim da pokušaju da zadrže liniju na mjestu ruskog napada, umjesto da izvode kontranapad negdje drugdje ili pokreću dalekometne konvencionalne napade duboko u rusku teritoriju. Posljednja pretpostavka je da su „opcije na taktičkom nivou“ za Rusiju niskorizične – kao da bilo koja upotreba nuklearnog oružja može ikada biti zaista „taktička“ po svom uticaju – i da bi jedini odgovor na relativno ograničenu upotrebu morao biti istovrstan.
Ako ne skočimo do trenutka kada je Rusija dovoljno ohrabrena da testira odlučnost NATO-a (bilo sa SAD ili bez njih) napadom na susjedne NATO zemlje, i ima politički cilj za to, već ostanemo na sadašnjem stanju stvari, tada problem postaje lakše rješiv.
Šta to znači? Prvo, najhitniji i najvažniji zadatak jeste da se spriječi najgori mogući scenario tako što će se obezbijediti neuspjeh ruske agresije na Ukrajinu. Ako Moskva uspije, kriza za Evropu će sigurno biti mnogo ozbiljnija i zabrinjavajuća.
Drugo, ako Rusija nastavi da ne uspijeva u svom pokušaju da pokori Ukrajinu, trenutna faza rata će se vjerovatno završiti nekakvim prekidom vatre, možda sličnim onome koji predlaže Trampova administracija. To će omogućiti ponovno naoružavanje Ukrajine i snažniju, odlučniju evropsku posvećenost njenoj odbrani. Obje stvari biće ključne za odvraćanje Moskve od ponovnog pokretanja neprijateljstava, čak i ako SAD budu željele da ostanu po strani.
Treće, Velika Britanija i Francuska će očekivati da igraju istaknutu ulogu u takvim snagama kao dio „koalicije voljnih“. U tom kontekstu britanske i francuske nuklearne snage postaju relevantne – kao podsjetnik Moskvi, ukoliko počne da iznosi nuklearne prijetnje protiv ovih zemalja, da su obje sposobne da uzvrate značajnim udarom. Vrijedno je napomenuti da evropske zemlje imaju daleko direktniji interes za bezbjednost sopstvenog kontinenta nego Sjedinjene Države. Kao što je Bruno Tertrais primijetio: „Manji arsenal može odvratiti veliku silu pod uslovom da ima sposobnost da nanese štetu koju druga strana smatra neprihvatljivom… Što je najvažnije, odvraćanje koje sprovodi neka evropska sila može se smatrati vjerodostojnijim nego kada ga sprovodi udaljeni zaštitnik.“
Četvrto, cilj Evrope treba da bude jačanje svih svojih konvencionalnih opcija kako bi se pitanje prve upotrebe nuklearnog oružja uopšte izbjeglo. Iako su mnogi analitičari bili uvjereni da je Moskva imala podsticaje da upotrijebi oružje malog dometa u očajnim trenucima tokom rata sa nenuklearnom Ukrajinom, Putin je od toga odustao. Postojala su praktična pitanja u vezi sa vojnom vrijednošću takvog poteza i mogućim međunarodnim reakcijama. Čak i za nekoga poput Putina, bila bi to neobična odluka – da prvi upotrijebi nuklearno oružje nakon 80 godina uzdržavanja – bez uvjerenja da može kontrolisati posljedice.
Najvjerodostojnija strategija za Evropu jeste da osigura da svaka odluka o upotrebi nuklearnog oružja bude na Rusiji. Britanske i francuske nuklearne snage mogu pružiti ograničeno odvraćanje od konvencionalne agresije – makar zato što mogućnost neočekivane eskalacije postoji u svakom velikom ratu – ali one pružaju znatno jače odvraćanje kada je riječ o upotrebi nuklearnog oružja. One također nude određeni stepen zaštite za sopstvene snage u slučaju da Rusija odluči da ponovo izvrši invaziju na Ukrajinu ili ako bude potrebno pojačati podršku Ukrajini zbog povećanog ruskog vojnog pritiska.
Ni za jednu od ovih koristi nisu potrebne velike promjene u nuklearnoj strukturi snaga ili u zvaničnoj politici. Najvažniji politički zaključak jeste da se daleko više mora uraditi na konvencionalnom planu. Nuklearne sposobnosti ne treba posmatrati izolovano, već kao dio šireg napora svih evropskih zemalja da ojačaju konvencionalnu odbranu i da Rusiji predstave niz nenuklearnih prijetnji – uključujući i precizne konvencionalne sisteme dugog dometa.
Britanske i francuske nuklearne snage ne mogu biti potpuna zamjena za američke, i nadamo se da to neće ni biti potrebno. Ipak, one i dalje mogu predstavljati ozbiljan faktor rizika koji nijedan ruski lider ne bi mogao da ignoriše.
Ovaj članak se pojavljuje u izdanju za juni–juli 2025. časopisa Survival: Global Politics and Strategy.
