Fahira Fejzić Čengić
Kada je u pitanju čuvena sintagma „moć medija“ među prvima ju je upotrijebio Maršal Makluan sedamdesetih i osamdesetih godina, kao vrlo genijalan osnivač komunikologije i medijskih studija, da je medij poruka. Dakle, sama forma tehničkog pomagala za odašiljenje poruke je poruka. Odnosno, svako doba ima svoj kanal poruke, svoj medij. Znači mi smo neizostavno, htjeli to ili ne htjeli prihvatiti, ljudi interneta, prethodne genracije su bile ljudi televizije, radia ili štampe.
I to je nešto što se, kad je izgovorio osamdesetih godina (1978 godine, preciznije) poslije toga dobio je članstvo na Akademiji nauka i umjetnosti Kanade sa tridesetak godina. Bilo je vrlo ingeniozno, začudno i dugo se nije moglo razumjeti šta je on time želio reći. Tek, zapravo, mi u današnjici možemo posvjedočiti koliko je on, zapravo, ingeniozno pretpostavio što će se događati sa medijima i njihovom moći. Jedan drugi kanađanin Loren Lorman poslije je kazao da postoji velika moć medija. Sve socijalno nametnute situacije u svijetu, produkcija straha recimo, kao vrlo snažna emocija, je nešto što oduzima legitimitet, a i legalitet medijskom djelovanju i često se podilazi niskim strastima i razvoju straha među ljudima. Mi to ovih dana odlično znamo kroz pandemiju i pojavu infodemije koja je, možda, opasnija od samog bolesničkog statusa velikog broja ljudi u svijetu.
Kada su u pitanju međunarodni odnosi, zanimljivo je da su moderni mediji, zapravo, birali jednu veliku istraživačku dimenziju.
Spomenula bih nekoliko velikih priča koje su danas, čisto, kao historijat, jer se teško možemo više se sjetiti nekih velikih novinarskih priča. Jedna od njih je čuvena ‘afera Watergate’. Sukob demokrata i republikanaca, nešto što i danas pratimo, ideja da se prisluškuje suprotna strana i da se to na kraju otkrije. Američki predjednik Nixon, kao jedan od rijetkih predsjednika koji je dao ostavku zbog toga što je novinarskom aferom provaljen. Ili velika priča iz devedesetih godina francuskinja Ane Mari Kastret kad otkriva sjanu aferu Fransoa Miterana i njegove vlade, mi ga ovjde u Sarajevu znamo kao vrlo negativnog u konotacijama ratanim, i Bregov njegov premijer, koji su izvozili krvnu plazmu zaraženu HIV-om u Afriku da bi širili tu neizlječivu bolest među nesretnu crnačku pompulaciju, prije svega među muslimansku populaciju. I ta je žena ovo svoje veliko istraživačko dostignuće radila pet punih godina u potpunoj osami i tajnosti, naravno, uspjela je objaviti u potpuno sporednom mediju u Francuskoj. Izgubila je posao, prošle godine je umrla, pratila sam njen rad i zaista je izuzetna jedna priča. To su, dakle, neki ponori.
Ima puno zanimljivih novinarskih priča koje pokazuju kako novinarstvo ima moć da istinski razotkrije mračne sire koje se žele prikriti, predstaviti nekim divnim, slobodoumnim, prekrasnim vokabularima koji zapravo iza njih ne stoji. To s jedne strane. Međutim i danas imate istu situaciju da promotori ideje o slobodi štampe, o slobodi medija o apsolutnoj slobodi iskazivanja svoga stava i mišljenja faktički ne funkcioniraju kada se atakuje ili kada se otkrije njihovo pogrešno djelovanje. Recimo, meni je prototipska, svima poznata situacija, sa dva azilanta u svijetu to je, dakle, Julian Assange zbog novinarskog objavljivanja određenih mejlova najviših diplomatskih krugova u svijetu, i on je čamio par godina u Ekvadorskoj ambasadi, poslije je pušten zbog pritisaka različitih političkih i najmoćnijih sila svijeta i dalje je u zatvoru. Čovjek, ono zbog čega se Zapad zaklinje u svoje vrednote, za istu tu činjenicu kad otkrije te stvari kao postignuće slobode štampe biva zatočen. Snowden, ovaj drugi čovjek, koji je opet zbog pitanja politikčke slobode, političkog iskazivanja slobodoumnih stavova, napušta svoju domovinu i odlazi da živi radi u Rusiju – Moskvu. To su dva primjera kako se hipokrizija unutar slobode medija i moći medija, zaista, kad ne ide na ruku onih koji su vlasnici velikih tokova novca i moći u svijetu, kada se njihov komuditet načme.
Šta reći za slobodu i značaj medija, moći medija u današnjici kada se svijet rastače u svojim oblicima i formama koji se veoma teško mogu odmah prepoznati i razumjeti. Ja bih se naslonila na jednu dobru antropološku studiju Morleja i Monroa, dva britanska antroploga koji kažu da u društvu postoje uvijek neki društveni mutanti koji nisu ni ono što smo navikli da jesu, ni ono što će doći kad se konačno stvari izbistre, nego su neki prelazni oblici. Mi, zapravo u današnjem svijetu živimo te prelazne oblike. To je vrlo važno kako će se mediji pozicionirati, zato što oni često koliko otkrivaju, toliko mogu da i prikrivaju ili da pseudo prikrivaju ili da preusmejravaju našu na druge događaje, ili da nizom detalja otkrivaju, zapravo više skrivaju veliki značaj uzročno-posljedičnih veza, jer svijet je previše slošen, pretumbulentan i previše emocija straha se javnom medijskom diskursu danas koristi.
