PISjournal – Rat je nešto najpogubnije što može predstavljati prijetnju opstanku ljudskog roda i koji je, od samih početaka ljudske historije pa sve do danas, nebrojeno puta u smrt poslao veliki broj ljudi. Najgori i najrazorniji su bili dva svjetska rata ostavivši iza sebe na milione poginulih i ranjenih. I na neki način su nametnuti čovječanstvu. Svi teoretičari međunarodnih odnosa analiziraju problematiku u ovom kontekstu. Ovom zabilješkom nastoji se ispitati rat iz perspektive dviju glavnih teorija međunarodnih odnosa (realizam i liberalizam) i objasniti svaku od njih iz perspektive rata.
Realizam:
Prije nego objasnimo realističko stajalište rata, analizirat ćemo postavke ove teorije.
1. Načelo anarhističnosti međunarodnog poretka: realisti smatraju da je međunarodni poredak lišen jedne jake centralne sile koja može sačuvati države od agresije i svake druge vrste opasnosti. Na tragu toga, realisti smatraju da države trebaju biti sposobne same se odbraniti.
2. Načelo samopomoći: Prema teoriji realizma, međunarodni poredak je kontekst koji se temelji na načelu samopomoći. Drugim riječima, sve zemlje moraju imati jaku odbranu kako bi se mogle suprotstaviti agresiji suparnika. U skladu s tim, realisti opravdavaju izgradnju oružja s velikom razornom snagom.
3. Opstanak: Teorija realizma vjeruje da u svijetu u kojem sve nacije nastoje maksimizirati svoju moć i interese, i kada god postoji opasnost od agresije i napada na njih, moraju učiniti sve što mogu u pravcu jačanja svoje snage i sprječavanja ovoga.
4. Nedostatak međusobnog povjerenja: Realisti smatraju da ne treba vjerovati motivima druge strane. I stoga što je obmana načelo neodvojivo od međunarodne politike treba ići u pravcu razvijanja odnosa u kontekstu nepovjerenja.
Nakon nabrajanja glavnih realističkih hipoteza, može se reći da je ta teorija daleko kompatibilnija sa zdravim razumom, pa je stoga realizam dominantna paradigma međunarodnih odnosa.
U analizi rata sa stajališta teorije realizma, rat je glavno oruđe vanjske politike, a ujedno i ključna strategija za osiguravanje opstanka. U knjizi Tragedija politike velikih sila John Mersheimer je nedvosmisleno ukazao na ovo, stavljajući rat na prvo mjesto, te navodeći strategije preživljavanja.
Prema teoriji realizma, rat nikada nije izbrisan iz međunarodne politike i kontinuirano je nemoguća uspostava trajnoga mira.
Naravno, valja napomenuti da se realizam po tom pitanju razlikuje od neorealizma. Realisti vide silu kao glavno oruđe pritiska, ali neorealisti, naročito Kenneth Waltz, osim sile razmatraju i ulogu organizacija i drugih oblika saradnje.
Liberalistički pogled na rat:
Teorija liberalizma u međunarodnim odnosima ukorijenjena je u ekonomskom liberalizmu, a međunarodna politika analizira se prema logici tržišne ekonomije. Liberalizam ne drži zemlje glavnim igračima u međunarodnom poretku, i uz države, on ulogu vrijednu pažnje namjenjuje organizacijama i multinacionalnim kompanijama.
Za razliku od realizma koji nacionalne interese smatra jedinstvenim fenomenom, liberalizam nacionalne interese ne smatra jedinstvenim pitanjem i zapravo ga smatra rezultatom pregovora, kompromisa i pregovaranja u međunarodnim odnosima.
U diskursima liberala mogu se identificirati tri perspektive o uzrocima rata i odrednicama mira:
1. Osim ljudske prirode, glavni uzrok sukoba u međunarodnim odnosima je uplitanje vlada na domaćoj i međunarodnoj razini, a to samo po sebi može narušiti prirodni poredak. U tim se uvjetima razvoj individualnih sloboda, sloboda trgovine, ekonomski prosperitet i konačno povećanje povezanosti mogu smatrati odrednicama mira.
2. Sukobe i rat u međunarodnim odnosima treba tražiti u nedemokratskoj prirodi međunarodne politike, naročito vanjske politike i ravnoteži snaga. I sve dok se državama pružaju neophodne mogućnosti za uživanje prava na samoopredjeljenje posredstvom nacija i postojanje vlada otvorenih i odgovornih javnom mnijenju, kao i uspostava sistema kolektivne sigurnosti u cjelini, sve to se može smatrati odrednicama mira.
3. Uz posebnu pažnju na strukturu poretka, uzrok sukoba i rata u međunarodnim odnosima smatra se egzistiranjem ravnoteže snaga. Iako postojanje neke svjetske vlade s potrebnom snagom i sposobnostima za posredovanje i provedbu odluka može pružiti pogodnosti nužne za mir.
Liberalizam vjeruje da globalizacija ekonomije i isprepletenost interesa nacija mogu biti garancija mira i spriječiti rat. Ovako neki mislioci liberalizma, uključujući Josepha Nyea, ocjenjuju nesuočavanje između Kine i Sjedinjenih Država, izuzimajući strah od međusobne vojne moći. Osim preplitanja ekonomskih i trgovačkih interesa dvije zemlje, kao i utjecaja kojeg na svijet ima ovaj njihov rat, one će uvijek pokušati napraviti kompromis i neće biti rata između ove dvije zemlje. Naravno, John Bliss to ističe u svojoj knjizi Globalizacija politike i ima drugačiji pogled na ovo pitanje od onog Nyea i drugih liberalnih mislilaca u međunarodnim odnosima. On smatra da uprkos globalizaciji i isprepletenosti političkih i ekonomskih interesa zemalja, međunarodni mir i sigurnost još uvijek nisu zagarantirani, a međusobna ovisnost ne može spriječiti nastanak rata.
Neke druge pristalice liberalizma također vjeruju da se demokratije neće međusobno sukobiti. Zapravo, demokratije nikada neće ući u rat jer moraju odgovarati svom narodu zašto su u ratu, a sve zemlje moraju krenuti prema demokratizaciji kako bi u svijetu zavladao trajni mir. Ovaj argument ukorijenjen je u Kantovoj teoriji demokratskog mira.
Na kraju se može zaključiti da je teorija realizma, imajući u vidu njene racionalnije hipoteze, u usporedbi sa liberalizmom jedna ratoborna teorija u međunarodnim odnosima, te razmišlja potpuno racionalno i nastavit će održavati rat kao oruđe.
Jer međunarodne organizacije i međunarodno pravo su konceptuirale države, prirodno je izabrati interese moćne države i bilo koje države koja ima moć utjecaja i snažnijeg lobiranja u tim institucijama. Moći će garantirati svoje nacionalne interese.
U slučaju liberalizma, teorije nas navode na zaključak da je bolji od realizma i da isprepletena ekonomija sprečava rat, ali u stvarnosti je svijet vidio drugačiji pristup liberalizma.
Nema sumnje da su siromaštvo, oskudica, progoni i ubijanje miliona ljudi na Bliskom istoku i u Africi tokom historije, posljedice liberalizma koji je posredstvom moćnih lobija za oružje nametnut američkom kapitalističkom poretku kako bi mogli raspirivanjem rata osigurati svoje ciljeve.
Jednostavnije kazano, kada vi proizvodite jedan trgovački proizvod (oružje), morate proizvesti i tržište (rat) na kojem ćete ga plasirati!
Ekskluzivno PISjournal
