PISjournal – Na današnjoj uglavnom burnoj geopolitičkoj sceni, Turska, kao aktivni akter s visokim ambicijama, izradila je novu mapu puta za proširenje svog uticaja od istočnog Mediterana do srca Indijskog potkontinenta, s glavnim ciljem redefiniranja turske uloge kao odlučujuće sile u ogromnom dijelu Evroazije.
Nedavni događaji, posebno neviđeno produbljivanje odnosa s Pakistanom i pritisak za definiranje i stvaranje ključne uloge u Afganistanu kojim vladaju talibani, pokrenuli su pitanje: Da li Ankara gradi novu i zasebnu geopolitičku osovinu?
U nedavnom strateškom naporu, Turska je bila domaćin mirovnih pregovora između talibana i Pakistana u Istanbulu. Iako su pregovori završeni bez opipljivih rezultata i obje strane su ih proglasile neuspješnima, Ankara i dalje vidi vrijednost u tome da obje strane prihvate njenu ulogu posrednika u miru.
Korijeni i temelji konvergencije: Od bilateralnih veza do regionalnog umrežavanja
Iako dugo ukorijenjene u historijskim i vjerskim vezama, tursko-pakistanske veze su u posljednje dvije decenije dobile izrazito strateški i višedimenzionalni karakter, posebno pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana. Ova evolucija je prevazišla politiku, najjasnije se kristalizirajući u oblasti vojne i odbrambene saradnje.
Saradnja na proizvodnji i razvoju odbrambene opreme, uključujući napredne dronove „Bayraktar“, koje je Pakistan kupio i intenzivno koristio, označava prelazak sa simboličnog odnosa na operativno partnerstvo. Ovaj nivo odbrambene saradnje omogućio je Pakistanu da se djelimično distancira od isključivog oslanjanja na tradicionalne partnere poput Sjedinjenih Američkih Država, pa čak i Kine, čime je proširio svoj spektar strateških izbora.Zauzvrat, Turska gradi vlastite raketne kapacitete, a čini se da taj napor napreduje uz podršku Islamabada.
Politički, rastuća konvergencija između Ankare i Islamabada o osjetljivim regionalnim pitanjima poput Kašmira i Palestine, zajedno s njihovim oštro kritičkim stavovima prema politikama Indije i izraelskog režima, signalizira zajednički napor dvije zemlje da predstave alternativu za liderstvo u muslimanskom svijetu, suprotstavljajući se bloku arapskih država predvođenim Saudijskom Arabijom i UAE.
Osim toga, s dugoročnom vizijom, Turska vidi Pakistan kao vitalnu kapiju za pristup ogromnim tržištima Indijskog potkontinenta i kao sponu koja povezuje turski svijet s kineskom inicijativom „Pojas i put“. Iz ove perspektive, unapređenje odnosa s Islamabadom nije samo politički izbor, već geoekonomska nužnost za Tursku unutar velike mape evroazijske povezanosti.
U ovom pejzažu, Azerbejdžan djeluje kao treća strana ovog strateškog trougla, ispunjavajući ulogu geopolitičke okosnice. Pobjeda Bakua u ratu u Nagorno-Karabahu, potkrijepljena nepokolebljivom vojnom i obavještajnom podrškom Turske i eksplicitnom političkom podrškom Pakistana, učvrstila je temelje trilateralne osovine.
Zajedničke vojne vježbe nazvane „Tri brata“ su opipljiva manifestacija ovog sigurnosnog usklađivanja. U novije vrijeme, izbor Bakua kao mjesta susreta lidera Turske i Pakistana je i simboličan i geopolitički značajan. Baku nije samo simbol panturkijske pobjede pod turskim vodstvom, već i pozornica za iskazivanje strateške solidarnosti protiv igrača koje ova osovina smatra rivalima.
To uključuje Iran, koji je osjetljiv na rastuće prisustvo Turske na Kavkazu, i Indiju, koja ima bliske veze s Armenijom i takmiči se s Pakistanom u proširenju svog uticaja u Centralnoj Aziji i preko regionalnih tranzitnih i energetskih ruta. Ova tripartitna osovina stvara mrežu saradnje koja počinje na Južnom Kavkazu, proteže se kroz Afganistan, povezuje se s Pakistanom i na kraju doseže tople vode Indijskog okeana.
Afganistan, testna faza i polje uticaja
Razvoj događaja u Afganistanu nakon povlačenja SAD-a u augustu 2021. godine bio je poligon za mjerenje uticaja i diplomatske snage Ankare u Južnoj Aziji. Održavanjem diplomatskog prisustva u Kabulu, Ankara je pokazala izuzetak među članicama NATO-a, signalizirajući svoju odlučnost da ostane uključena u afganistanske jednačine. Posredovanje Turske u domaćinstvu pregovora između talibana i Pakistana je strateški potez, koji pokazuje diplomatsku zrelost Ankare.
Iskorištavajući svoje radne odnose s objema stranama, Turska uživa relativnu prednost; čak i velika sila poput Kine nema takav direktan pristup svim talibanskim frakcijama zbog historijskih i ideoloških ograničenja. Ova pozicija omogućava Turskoj ne samo da pomogne u rješavanju graničnih i sigurnosnih sporova između Pakistana i talibana, već i da učvrsti svoju ulogu uticajnog aktera u budućnosti Afganistana.
Ova posrednička uloga je također dio šireg takmičenja Turske s Katarom i UAE za uticaj unutar talibana. Dok je Doha dugo bila primarni kanal za angažman s tom grupom, Ankara je odlučna da razbije ovaj monopol i proširi vlastiti uticaj u strukturi moći Kabula. S druge strane, UAE, koristeći ekonomske i sigurnosne alate, stalno povećavaju svoj uticaj širom Južne Azije, pa čak i na Kavkaz i Centralnu Aziju. Turska aktivno prisustvo u Afganistanu smatra strategijom za suprotstavljanje ovom rastućem uticaju.
Iz šire perspektive, Afganistan predstavlja više od sigurnosnog izazova za Tursku; to je geopolitički most prema Centralnoj Aziji. Ankara predviđa aktiviranje trgovinskih koridora koji počinju na Kavkazu, prelaze preko afganistanske teritorije i povezuju se s infrastrukturnim projektima u Pakistanu kako bi stigli do luka na obali Makran. Takav plan bi značajno ojačao poziciju Turske kao centra za veze s Evroazijom.
Nova mrežno orijentirana priroda i strateški pokretači Turske
Osovina u nastajanju koju predvodi Turska ne može se mjeriti kriterijima unije poput onih Evropske unije ili (perzijskog) Vijeća za saradnju u Zaljevu. Zapravo, njena priroda je više poput mrežne koalicije; neslužbena, fleksibilna i bez složene institucionalne strukture, dok je vrlo pragmatična i zasnovana na neposrednim zajedničkim interesima.
Ova mreža počiva na nekoliko osnovnih stubova: duboka odbrambena saradnja, političko usklađivanje o ključnim regionalnim dosijeima, zajednički pristup prema Indiji kao geopolitičkom rivalu, konkurencija s uticajem UAE i Saudijske Arabije i usklađeni napori za upravljanje događajima u Afganistanu.
Pokretačke snage Turske za ulaganje u ovu osu su višestruke:
Prvo je njena neumorna težnja ka vodećoj ulozi u muslimanskom svijetu; uloga za koju Ankara vjeruje da je jedinstveno kvalifikovana da je preuzme.
Drugo je sticanje pristupa novim tržištima u Južnoj i Centralnoj Aziji za svoju odbrambenu i građevinsku industriju, koje su snažni motori turske ekonomije.
Treće je uspostavljanje efikasne protivteže jačanju osovine Indija-Izrael-UAE, koja se sve više širi duž istočnih i južnih obala arapskog svijeta.
Četvrto je stvaranje novog pritiska protiv zapadnih saveznika u NATO-u. Uticaj u kritičnim regijama poput Afganistana i Pakistana jača geopolitički brend Turske i njenu pregovaračku moć u međunarodnim pregovorima.
Konačno, učvršćivanjem svoje uloge u Centralnoj Aziji, domovini turskih naroda, putem uticaja u Afganistanu i dominacije na Kavkazu, Ankara ostvaruje dugogodišnju ambiciju panturkizma u modernom, pragmatičnom obliku.
Ograničenja i izazovi koji su pred nama
Uprkos ovim obećavajućim trendovima, formiranje pune osovine ima neke strukturne prepreke pred sobom. Duboka zavisnost Pakistana od Kine je najveći izazov. Islamabad ne može i nikada neće htjeti zamijeniti strateško partnerstvo s Kinom saradnjom s Turskom. Kina se, s druge strane, može protiviti sticanju uticaja Turske u projektu Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora, koji je dio šire inicijative „Put i pojas“, jer ne želi dijeliti ovaj vitalni megaprojekat ni sa jednom stranom.
U Afganistanu, inherentna nestabilnost talibanske vlade i nedostatak koherentne strukture upravljanja predstavljaju visok rizik za bilo kakva dugoročna strana ulaganja, uključujući i turska. Ankara ne može realno graditi svoj veliki geopolitički plan na vladi kojoj nedostaje i unutrašnja stabilnost i međunarodni legitimitet.
Osjetljivost Irana, moćnog susjeda na ovu novu osovinu, ne može se zanemariti. Teheran sa zabrinutošću posmatra kako se koridor koji predvode njegovi tradicionalni rivali oblikuje duž njegovih sjevernih granica.
Nadalje, rastuća ekonomska i vojna moć Indije čini svaku eksplicitnu antiindijsku osovinu preskupom za njene članice. New Delhi posjeduje moćan set alata, ekonomskih, diplomatskih i sigurnosnih, za odgovor, posebno u Perzijskom zaljevu, regiji koja je vitalni izvor energije i zapošljavanja i za Pakistan i za Tursku.
Konačno, arapske države predvođene UAE i Saudijskom Arabijom, koje su dugo bile protiv hegemonističkih ambicija Turske u muslimanskom svijetu, iskoristit će svoju finansijsku moć i politički uticaj u ključnim prijestolnicama kako bi se suprotstavile ovoj novonastaloj osovini. U oštroj demonstraciji ove kontrastrategije, Saudijska Arabija je nedavno potpisala sveobuhvatni sporazum o sigurnosnoj i vojnoj saradnji s Islamabadom.
Ključno je da ovaj pakt proširuje sjenu pakistanskog nuklearnog kišobrana na Rijad, otkrivajući oblik izgradnje saveza koji je, u praktičnom smislu, robusniji od trenutnog turskog modela.
Zaključak
S obzirom na ove varijable, možemo zaključiti da je Turska aktivno uključena u izgradnju nove geopolitičke osovine. Jezgro ove osovine čini strateška saradnja Turske i Pakistana, s Azerbejdžanom kao veznim prstenom i Afganistanom kao poligonom za testiranje. Krajnji cilj Turske je stvaranje kontinuiranog luka uticaja, koji se proteže od Balkana i Kavkaza, prelazi preko Afganistana i Pakistana i doseže Indijski okean.
Uspjeh ili neuspjeh ovog ambicioznog projekta ne ovisi samo o diplomatskoj vještini Ankare, već i o njenoj sposobnosti da se nosi s konkurencijom sa silama poput Kine, Indije, Irana i arapskog bloka, istovremeno pronalazeći put kroz kaljužu nestabilnosti u Afganistanu. U svakom slučaju, sam napor za realizaciju ovog plana pokazuje da se Turska priprema za igru u ligi geopolitičkih giganata Evroazije i da je spremna redefinirati regionalni poredak ne na osnovu starih, već na novim modelima.
Ekskluzivno PISjournal
