Paul A. Nuttall
PISjournal – Sramna evakuacija Sjedinjenih Država iz Afganistana rezultirala je ponovljenim pozivom EU da formira svoju vojsku. Ideja nije nova, ali Bajdenovi potezi su učinili da je sve teže suprotstavljati joj se.
Fanatici iz EU sigurno su veselo trljali ruke gledajući kako se nesreća u Kabulu odvija na našim televizijskim ekranima. Uvijek su tražili mogućnosti za povećanje svojih ovlasti, te su shvatili da ono što se događa u Afganistanu predstavlja ogromnu priliku za Brisel da stekne još veću kontrolu nad svojim državama članicama.
Budući da je ugled SAD-a na svjetskoj sceni urušen, a predsjednik se smatra slabim i nepouzdanim saveznikom, EU već koristi situaciju za postizanje vlastitih ciljeva. Na sastanku ministara vanjskih poslova i odbrane bloka prošle sedmice, kojem su prisustvovali i zvaničnici Ujedinjenih naroda i NATO-a, Josep Borrell, ‘visoki predstavnik’ EU – što uistinu znači ministar vanjskih poslova – rekao je: ‘Jasno je da potreba za evropskom odbranom nikada nije bila toliko evidentna kao danas nakon događaja u Afganistanu.”
Borrell je tvrdio da “postoje događaji koji kataliziraju historiju… ponekad se dogodi nešto što potiskuje historiju, stvara iskorak i mislim da su afganistanski događaji ovog ljeta jedan od ovih slučajeva.” Ono što Borrell zaista misli je da je ono što se dogodilo u Afganistanu jednom zauvijek dokazalo da se na SAD ne može osloniti, a katastrofa u Kabulu trebala bi biti katalizator za novu vojsku EU.
Zaista, lahko je zamisliti privatne razgovore koje Borrell već vodi s ministrima vanjskih poslova i odbrane EU-a: “Ako se SAD-u više ne može vjerovati, ko će nas zaštititi, osim ako to sami ne učinimo?” A svi znamo da će odgovor biti Brisel.
Borrell svakako nije sam u iznošenju argumenata za proširenje svojih vojnih sposobnosti EU. Claudio Graziano, predsjedavajući vojnog odbora EU, također je izjavio da „situacija u Afganistanu, Libiji, Bliskom istoku, Sahelu pokazuje da je sada vrijeme za djelovanje počevši od stvaranja brzih evropskih snaga koje će pokazati volju Evropske unije da će djelovati kao globalni strateški partner. Kada ako ne sada, kasnije će biti kasno.”
Sada sam čuo ideju o vojsci EU koja je godinama raspoređena po hodnicima Brisela. Sjećam se da je Nick Clegg, tadašnji zamjenik britanskog premijera rekao Nigelu Farageu još 2014. godine, da je pojam takve sile “opasna fantazija”.
Ispostavilo se, naravno, da je Clegg bio u “opasnoj fantaziji”, jer je 2016. godine Jean-Claude Juncker, tadašnji šef Komisije EU, najavio u Evropskom parlamentu da “trebamo zahvaliti Amerikancima” jer … ali oni neće zauvijek brinuti o evropskoj sigurnosti … moramo to učiniti sami, zbog čega nam je potreban novi pristup izgradnji evropske sigurnosne unije s krajnjim ciljem uspostave evropske vojske.” Junckerovi argumenti možda nisu odjeknuli 2016. godine, ali zahvaljujući zabludi Bajdena sada je daleko bolji prijem te ideje.
Neki političari iz EU, poput bivšeg belgijskog premijera Guya Verhofstadta, već dugi niz godina zagovaraju ideju militarizma pod vodstvom EU. Sjećam se da sam 2018. godine sjedio u Evropskom parlamentu u Strasbourgu kada je Verhofstadt, vođa liberala u tom domu, rekao evropskim zastupnicima da je EU potrebna “udarna snaga”, žaleći se da su “Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo lansirale rakete.” Ne Evropska unija u cjelini.
Ali ideja o vojsci EU nikada nije uistinu dobila na zamahu, jer argumenti za nju nikada nisu bili toliko uvjerljivi. Protivnici koncepta s pravom bi doveli u pitanje potrebu za vojskom EU kada su SAD bile tu da štite Evropu. Štaviše, euroskeptici poput mene osudili su ideju o vojsci EU jer je predstavljala još jedan korak Evrope prema Sjedinjenim Državama, koja je, na kraju krajeva, željeno odredište fanatika iz Brisela.
Nažalost, Bajdenov debakl u Afganistanu oduzeo je jedan od najsnažnijih argumenata protiv stvaranja vojske EU i možete vjerovati Briselu da će to iskoristiti u narednim mjesecima. Zaista, jedna od neželjenih posljedica katastrofe u Kabulu je ta što je Verhofstadtovu panevropsku militarističku moru učinila još realnijom.
