Joseph Massad
Macron nije prvi francuski vladar koji je želio ‘osloboditi’ islam. Ovo je stara francuska ‘sekularna’ tradicija.
Službeni i neslužbeni kršćanski francuski radikalni ekstremizam, legitimirajući se pod okriljem onoga što Francuzi razmetljivo nazivaju laicité , i dalje pojačava napade na francuske i nefrancuske muslimane.
Collectif contre l’islamophobie en France (CCIF) nabrojio je 1.043 islamofobna incidenta koji su se dogodili 2019. godine (porast od 77 posto od 2017.) – 68 fizičkih napada (6,5 posto), 618 slučajeva diskriminacije (59,3 posto), 210 slučajeva govora mržnje i poticanje na rasnu mržnju (20,1 posto), 93 slučaja klevete (8,9 posto), 22 slučaja vandalizma muslimanskih svetih mjesta (2,1 posto) i 32 slučaja diskriminacije povezanih s borbom protiv terorizma (3,1 posto).
Francuska kršćanska i takozvana “sekularna” mržnja prema muslimanima dio je svakodnevnog govora francuske vlade, stručnjaka i medija.
Zapravo, normalizacija govora mržnje prema muslimanima ne samo da legitimira institucionaliziranu diskriminaciju kojoj su podvrgnuti francuski muslimani, već i potiče nasilje nad njima unutar i izvan Francuske, uključujući pucnjavu u džamiji u Brestu i gađanje njenog popularnog imama Rachida Eljay u junu 2019. godine i napad na džamiju Bayonne u oktobru 2019. godine u kojem su ranjena četvorica.
Izvan Francuske, terorista koji je 2019. počinio masakr u Christchurch džamijama na Novom Zelandu, ubivši 51 vjernika muslimana i ranivši 49, naveo je ubilačke teorije islamofobnog francuskog mislioca Renauda Camusa koji je utjecao na njegove postupke.
U oktobru 2019. godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron (čije je prvo ime ime koje je anđeo Gabriel dao Isusu u Evanđeljima, što znači “Bog je s nama”) i njegov tadašnji ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner (također nazvan po samom Hristu) povezali su terorizam u Francuskoj na bilo kakve znakove vjere i kulture francuskih muslimana, uključujući bradu, molitvu pet puta dnevno, jesti halal hranu, itd.
Čisto je slučajno da su predsjednik i njegov ministar unutarnjih poslova nazvani po Isusu Hristu, što ne bi trebalo uključivati sve one koji se imenuju po Isusu koji imaju krizu s “islamom”, već samo neke od njih koji izražavaju antimuslimansku “sekularnu” mržnju .
‘Oslobađajući’ islam
Prošle sedmice je Macron izjavio da je “islam religija koja je danas u krizi u cijelom svijetu, ovo ne vidimo samo u našoj zemlji”. Dodao je da nastoji “osloboditi” islam u Francuskoj od stranih utjecaja poboljšanjem nadzora nad finansiranjem džamija.
Macron nije prvi francuski vladar koji je želio “osloboditi” islam.
Ovo je stara francuska “sekularna” tradicija. Kada je Napoleon Bonaparte napao Egipat i Palestinu 1798. godine, njegov pametni plan bio je lagati Egipćane objavljujući da su on i njegova vojska “vjerni muslimani” i da su došli osloboditi muslimane i islam od tiranije Mameluka.
Njegova obmana nije uspjela i Egipćani su se digli protiv njega kao i Palestinci. Vratio se poraženo u Francusku nakon što je njegova vojska počinila nebrojena zlodjela u Egiptu i Palestini. Napoleonova i francuska kriza s islamom prije dva vijeka bila je da su poraženi u palestinskom gradu Acre. Tri decenije kasnije, kada je Francuska napala Alžir, Francuzi više nisu trebali lagati muslimane da bi ih osvojili, opljačkali i uništili bogomolje.
Službeni casus belli koji je kralj Karlo X opravdao invaziju na Alžir 1830. godine bilo je odbijanje Francuske da plati svoj dug za žito koje su alžirski trgovci opskrbljivali Napoleonovoj francuskoj vojsci tokom italijanske kampanje pod Prvom republikom. S obzirom na činjenicu da su alžirski trgovci bili iz jevrejskih bankarskih porodica Livorno Bacri i Busnac, tadašnja javna rasprava u Francuskoj imala je “antisemitski smisao”.
Ironično, to je isti kralj Charles koji je 1825. godine prisilio oslobođene robove Haitija, čija je revolucija zbacila francuski kolonijalizam i ropstvo, da plate milione odštete za imovinske gubitke svojih bivših francuskih gospodara koji su ih porobili u zamjenu za francusku diplomatsku prepoznavanje i ukidanje kaznene blokade Haitija.
1827. godine Hussein Dey , vladar osmanskog Alžira, zahtijevao je isplatu duga od francuskog konzula Pierrea Devala, koji je to drsko odbio. Razjaren uvreda konzul-a, Dey udario ga sa muva-umutiti (ono što Francuzi nazivaju i coup d’éventail incident) – i nazvao ga je “zli, Faithless, idol-obožavanja bitanga”.
Napadajući Alžir
Invazija je pokrenuta sredinom juna 1830. godine, a Alžir je pao 5. jula. Francuska koja se financijski bori otela je alžirsku blagajnu, ukrala više od 43 miliona franaka u zlatu i srebru, osim suma koje su nestale i onih koje su potrošene na francusku okupacionu vojsku. Možda bi siromašne zapadnoafričke zemlje koje su i danas dužne Francuskoj trebale dokazati koliko su asimilirane u francuskost napadom na Francusku kako bi opljačkale njenu blagajnu.
Osvajačka francuska vojska zauzela je džamije i pretvorila ih u crkve i katedrale pod oružjem
Neposredni ciljevi invazije, kako ih je Charles nabrojao francuskoj nacionalnoj skupštini 2. marta, bili su osveta Francuzima zbog alžirske uvrede, “okončanje piratstva i povratak Alžira za kršćanstvo”.
U skladu s kršćanskim obvezama Francuske, francuska vojska koja je osvojila zauzela je džamije i pretvorila ih u crkve i katedrale pod oružjem, uključujući i najveću osmansku džamiju Ketchaoua u Alžiru, sagrađenu 1612. godine, koja je u decembru 1832. pretvorena u katedralu Svetog Filipa.
Iste godine Francuzi su zbrisali čitavo pleme Ouffias , ne štedeći ni ženu ni dijete, i oduzevši im svu imovinu.
Za razliku od potpune mržnje i rasizma suvremenih bijelih francuskih kršćanskih intelektualaca prema muslimanima, ranih 1840-ih, proslavljeni francuski mislilac Alexis de Toqueville s tim u vezi izjavio je da je “moguće i potrebno da postoje dva seta zakona u Africi, jer mi suočeni su s dva jasno odvojena društva. Kad se jedno bavi Europljanima [kolonijalnim naseljenicima u Africi], apsolutno ništa nas ne sprečava da se prema njima ponašamo kao da su sami; zakoni doneseni za njih moraju se primjenjivati isključivo na njih. “
On je prigovorio na one sa slabim srcem koji su se protivili francuski barbarizma i njihova upotreba blitzkriegs (koje su nazvali “razzias”) protiv Alžira stanovništva. “Često sam čuo kako muškarce koje poštujem, ali s kojima se ne slažem, smatra pogrešnim što palimo žetve, praznimo silose i na kraju da hvatamo nenaoružane muškarce, žene i djecu. To, po mom mišljenju, nužne su stvari za žaljenjem, ali one kojima se moraju pokoriti svi ljudi koji žele ratovati s Arapima. I, ako bih se samo predomislio, ta djela me više ne revoltiraju, čak ni kao nekolicina drugih da ratni zakon očito ovlašćuje i koji se odvijaju u svim ratovima u Evropi. “
Francusko barbarstvo
1871. godine, alžirski muslimani pobunili su se ponovo protiv francuske vladavine, a 150.000 ljudi pridružilo se snagama lokalnog vođe Kabila, Al-Muqranija.
Francuska genocidna mašina odgovorila je ubijanjem stotina hiljada, što je, zajedno sa smrtnošću od gladi koju su uzrokovali Francuzi kasnih 1860-ih, rezultiralo smrću jednog miliona Alžiraca (oko trećine stanovništva). Francuzi su srušili na desetine gradova i sela dok su eliminisali čitavu elitu alžirskog društva. Ali čak ni to nije riješilo francusku “krizu” s islamom.
1901. godine povećala se zabrinutost Francuza zbog njihove “krize” s islamom. To se posebno odnosilo na to da je Francuska, koja „jeste i postat će sve veća i bez sumnje velika muslimanska sila“, s obzirom na stjecanje novih kolonija s velikim brojem muslimanskog stanovništva, morala znati kakav će biti islam u 20. stoljeću.
