Francuski predsjednik Macron je bio prva osoba koja je ušla u Bejrut nakon eksplozije i izražavajući saosjećanje sa narodom Libana, sa pozicije jednog čelnika je kazao: “Bio sam sasvim otvoren i jasan i zauzvrat od libanskih dužnosnika očekujem da ispune svoje obaveze. Ja vam garantujem da ova pomoć neće završiti u rukama korumpiranih. U septembru ću ponovno posjetiti Liban da vidim kako teče process sprovođenja promjena i reformi. Ukoliko se ne dogode reforme Liban će nastaviti da tone. Ono što je nužno to su političke promjene. Ova eksplozija treba biti početak nove epohe.
Dužnost Francuske nije da libanskim vođama govori šta treba da rade, ali Francuska može vršiti pritisak da se reforme sprobedu.” Macron je otišao među narod i uprkos koroni grlio je ljude kako bi im iskazao saosjećanje i barem malo ublažio bol. Ovome se nema šta kazati i u moralnom smislu Macron je napravio iskorak u odnosu na druge. Ako se radi i o individualnom koraku ne treba se baviti pobudama zbog kojih je učinjen i treba se gledati blagonaklono na ovaj gest. Da smo mi na mjestu jednog stanovnika Bejruta šta bi nam moglo biti ljepše od toga da predsjednik jedne europske zemlje prije nego li dužnosnici naše zemlje dođe među nas, pa čak na poklon donese ideju o rješavanju bejrutskog problema.
Ali postoji jedna činjenica i dva važna iskustva u svemu ovome zbog čega treba biti oprezan u optimističnim procjenama. Prije svega može kazati da ova kritika Macrona niukoliko ne znači ignoriranje loših koraka ostalih regionalnih zemalja, napose arapskih zemalja, kao i libanskih državnih dužnosnika i korumpiranih partijā i grupā. Svačije djelovanje treba biti procijenjeno. Važna činjenica ovih dešavanja je francuski pogled na Liban ili na bilo koju drugu zemlju. Izrečene riječi govore o relativno paternalističkom pogledu.
Ne želim naivno vjerovati kako narod Libana može riješiti svoj problem i da nema potrebe za stranim uplitanjem. Također, vjerujem da je pogled izvana izvorište problemā i da se na ovaj način ne mogu riješavati problemi državā, nego će se samo još više pojačati. Premda je predsjednik macron htio donekle ublažiti ovu poziciju, ali mi se čini da je pruka njegovoga ponašanja bila posvema jasna.
Dva iskustva u regionu a u vezi sa Francuskom potvrđuju ovu tvrdnju. Sadašnja politička pozicija regiona rezultat je sporazuma Sykes – Picot koji su nakon I. svjetskog rata i sloma Osmanske imperije sklopili ministri vanjskih poslova Francuske i Engleske. Prema tom sporazumu Sirija i Liban su pripali Francuskoj a nakon toga su Francuzi uspostavili plemensku vlast u Libanu. Kako je moguće da, dakle, jedna europska vlast za jednu drugu zemlju uspostavi plemenski model koji ne može opstati, pitanje je za sebe. Takav model nije uspio ni u Indiji.
Dakle, korijen krize u Libanu potječe otuda što ova plemenska struktura nije mogla ponuditi odgovore za naredne promjene. Primjera radi, g-din Macron treba objasniti u čemu se njegovi temelji razlikuju sa djelovanjem francuske vlade u prošlosti? Osim naroda Libana gdje su ostali u tom konceptu? Da li se treba ponoviti iskustvo iz prošlosti, ali u jednom drugom vidu? Što se tiše prvoga iskustva od prije 100 godina možda se može pozitivnije gledati, ali kada se radi o drugome iskustvu koje je veoma blisko, šta bi se moglo kazati?
Drugo iskustvo se vraća na Libiju kada je Francuska sa ondašnjim predsjednikom Sarkozyjem predvodila rezolucije UN-a protiv Gaddafija i kada su francuski bombarderi upućeni u Libiju kako bi uništili libijsku infrastrukturu i vojsku. Tačno tri sedmice nakon Gaddafijeva pada i dok je on još bio u životu Sarkozy je sa britanskim premijerom došao u Libiju da ubere plodove svog rada. Neki libijci su ih dočekali sa francuskom zastavom. Iz svega se mogu izvući dva rezultata: prvi je uništenje Libije, a drugi politička nestabilnost u Libiji. Pozicija kojoj danas svi svjedočimo, nakon 10 godina (za dvije sedmice bit će godišnjica pada Tripolija i Gaddafijeva bijega iz rezidencije) od Gaddafijeva svrgavanja još uvijek nemamo ustaljenu vladu u Libiji. Ne vjerujem da se Macron kao francuski predsjednik baš mnogo razlikuje od Sarkozyja. Ali čudno je, kada se radi o francuskom uplitanju, da je postojala bliska relacija između Sarkozyja i Gaddafija. Pa je sarkozy optužen da je od Gaddafija uzimao novac za svoje predizborne aktivnosti.
Dozvolite podrobnije objašnjenje ovoga. Nicolas Sarkozy, bivši francuski predsjednik, koji je pod optužbom da je od Gaddafija, bivšeg libijskog predjednika, uzeo novac u svrhu predizborne kampanje 2007. podvrgnut je ispitivanju i u svoju odbranu je navode porodice Gaddafi nazvao ‘klevetom’. Bivši francuski predsjednik je u konačnici optužen za ‘primanje mita’, ‘osiguranje nezakonitih finansijskih sredstava za izbornu kampanju’ i ‘prisvajanje libijskog javnog dobra’. Nicolas Sarkozy je odbacujući ove navode kazao: “Kako možete reći das am radio u korist libijske vlade (Gaddafijeva režima)? Ja sam taj ko je od UN-a isposlovao dozvolu za napad na Gaddafija I da nije bilo mog političkog zalaganja vjerovatno bi taj režim još uvijek bio na vlasti.”
Gaddafi je kazao: “ Prije svega Sarkozy treba Libiji vratiti novac koji je uzeo da bi osigurao budžet za svoju izbornu utrku. Mi smo bili ti koji smo mu dali novac. Postoji dokumentacija o tome. Spreman sam o svemu detaljno govoriti. Prvo što tražim od tog ‘klauna’ je da libijskom narodu vrati njegov novac. Novac mu je dat s namjerom da libijskome narodu pritekne u pomoć kada mu bude trebalo, ali nas je on iznevjerio. Uskoro će se otkriti svi detalji i dokumenti o ovoj novčanoj transakciji.”
Media-Part je 2012. prva izvkestila o novčanoj transakciji između Nicolasa Sarkozyja i Gaddafija, bivšeg libijskog lidera. Odjel za organizirani criminal francuskog pravosuđa je septembra prošle godine potvrdio ove navode Media-Parta. U policijskom izvještaju na 22 stranice se kaže da je Sarkozy primio kofer sa novcem od osobe poi menu Zijad Taqi al-Din korišten u svrhu predizborne kampanje. Abdullah Sanusi, libijski ministar sigurnosti, je pred Međunarodnim krivičnim sudom priznao da je oko 5 miliona EUR-a isplaćeno Sarkozyju, Claude Gueantu i njihovim saradnicimapreko Zijad Taqi al-Dina. Policiji je posebnu pažnju privukao Gueant za kojeg se u izvještaju kaže da je potrošio oko 200 hiljada EUR-a gotovine. Juna mjeseca je francuska policija opkolila dva Gueantova posjeda, jedan u Parizu, a drugi na zapadu Francuske.
Među dokumentima posebnu pažnju privlači bilješka u notesu Shukria Ganima, bivšeg libijskog premijera i ministra nafte. U notesu je zabilježeno da su milioni EUR-a upućeni Sarkozyju i njegovome timu 2007, preciznije prije održavanja predsjedničkih izbora 2007. Shukri Gani od 2011 živio je u Austriji. 2012 tijelo mu je pronađeno u Dunavu. Kao uzrok smrti navedeno je utapanje. 2013. Borisa Bouillona, bivšeg Sarkozyjeva savjetnika, zaustavila je policija na stanici metroa. Kod njega je pronađeno 350 hiljada EUR-a i 40 hiljada dolara gotovog novca. Iskreno kažem volio bih da se g-din Macron razlikuje od svojih prethodnika, ali ne znam da li ovaj macronov korak protumačiti pozitivno. Ne izgleda mi da le libanska vlada gora od Gaddafijeve. A nema razloga Macron bude dobronamjerniji od Sarkozyja.
