Oman Alyahyai
PISjournal – Francuski predsjednički izbori 2027. godine na mnogo načina predstavljaju referendum o tome želi li zemlja vlast krajnje desnice ili progresivnu ljevicu. Ishod će svakako uticati na položaj pro-palestinskih glasova u Francuskoj. Hoće li se suočiti s još snažnijom represijom u vidu hapšenja, novčanih kazni, raspuštanja organizacija i akademskog progona, ili će moći organizovati se, protestovati i javno govoriti bez straha od kriminalizacije?
Rezultati izbora također će imati veliki uticaj na to hoće li Pariz nastaviti insistirati na palestinskoj državnosti, prekidu vatre i pozivanju na odgovornost zbog onoga što se dešava u Gazi i na Zapadnoj obali, ili će umjesto toga u potpunosti stati uz Izrael.
Iako bi neki pitanje Palestine mogli smatrati marginalnim pitanjem, ono je zapravo test toga dokle će jedna demokratija ići u kontroli savjesti i kakvu ulogu Francuska želi imati u svijetu.
Već sada postoji neprijateljska atmosfera
Da bi se razumjelo šta je na kocki, važno je podsjetiti da Francuska nije čekala dolazak vlade krajnje desnice da bi počela ograničavati solidarnost s Palestinom. Naime, od oktobra 2023. godine vlasti su zauzele sve restriktivniji pristup prema aktivizmu za Palestinu. Policija je protiv demonstranata koristila suzavac i vodene topove, a Ministarstvo unutrašnjih poslova čak je zabranjivalo proteste.
Pod ministrom unutrašnjih poslova Brunom Retailleauom, vlasti su također pokušale raspustiti Urgence Palestine, jednu od najvećih organizacija u Francuskoj koje se zalažu za solidarnost s Palestinom, optužujući je za promovisanje i veličanje terorizma.
Studenti na univerzitetima također su se suočavali s disciplinskim i pravnim postupcima zbog učešća u protestima solidarnosti s Palestinom. Neki su čak optuženi za antisemitizam zbog svojih anticionističkih stavova. U maju 2024. godine, 88 studenata Univerziteta Sorbonne privedeno je nakon što su zauzeli predavaonicu u znak solidarnosti s Gazom. Desetinama drugih izrečene su krivične evidencije i novčane kazne zbog „ulaska u školu s namjerom narušavanja mira ili dobrog reda u instituciji“.
Zabrinutost je izazvao i prijedlog zakona poznat kao Yadan, koji je predstavljen pod izgovorom jačanja borbe protiv antisemitizma. Međutim, ubrzo je postalo jasno da se koristi za represiju kritike Izraela. Jedan od najkontroverznijih prijedloga predviđao je da „podsticanje na uništenje države“ postane krivično djelo, za koje bi bila predviđena kazna do pet godina zatvora i novčana kazna od 75.000 eura.
Kritičari su upozoravali da bi široko formulirana odredba ograničila legitimni politički govor ili izražavanje solidarnosti s Palestincima. Ipak, nakon snažnog pritiska, zakon je povučen.
Šta bi pobjeda krajnje desnice vjerovatno značila
Ako Nacionalno okupljanje (RN) osvoji predsjedničku funkciju, mjere koje država već ima na raspolaganju mogle bi dobiti još veći značaj. Liderica RN-a Marine Le Pen, kojoj je ranije bilo zabranjeno kandidovanje nakon presude za prevaru, sada prema ranim anketama uživa značajnu podršku nakon ukidanja zabrane.
To znači da bi mogla doći na vlast i naslijediti širok spektar pravnih i administrativnih instrumenata kojima se mogu ograničavati protesti, procesuirati određeni oblici govora i zatvarati organizacije solidarnosti.
To je posebno vjerovatno pod Le Pen jer je nastojala predstaviti RN kao zaštitnika francuskih Jevreja i snažnog zagovornika Izraela, što predstavlja značajnu promjenu u javnoj slici stranke koja ima dugu historiju antisemitizma.
Ovo pozicioniranje omogućilo je stranci da borbu protiv antisemitizma uključi u širi naglasak na sigurnost, imigraciju i nacionalni identitet. To bi moglo imati posebno negativne posljedice po Palestinu i druge oblike aktivizma, mlade ljude, francuske muslimane i osobe sjevernoafričkog i bliskoistočnog porijekla, koji bi se mogli suočiti s povećanim rasizmom, islamofobijom, antiimigrantskim politikama i ograničavanjem građanskih sloboda.
S obzirom na stavove stranke o javnom redu, zabrane protesta također bi mogle postati češće kroz korištenje antiterorističkih mjera, što smo već vidjeli u različitim dijelovima Evrope i SAD-a.
Govor na internetu također će vjerovatno ostati važno bojno polje. Ako zakon poput Yadana bude usvojen, jedno od ključnih pitanja bit će gdje vlasti povlače granicu između antisemitizma, anticionizma i legitimne kritike izraelske vlade. Autori smatraju da bi se pod vladom krajnje desnice te granice vjerovatno širile, umjesto da budu jasno definisane.
Na međunarodnoj sceni, vlada krajnje desnice gotovo bi sigurno približila Francusku stavovima Izraela, što bi otežalo zalaganje za pomoć Gazi, stvarni prekid vatre ili pozivanje na odgovornost Izraela zbog zločina, jer bi takvo zalaganje moglo biti predstavljeno kao nelojalnost ili ekstremizam.
Čini se nemogućim zamisliti da bi Francuska ostala zemlja koja priznaje palestinsku državu pod predsjedništvom RN-a.
Drugačiji smjer
Na drugoj strani političkog spektra nalazi se La France Insoumise (LFI) Jean-Luca Mélenchona, stranka koja je podršku pravima Palestinaca postavila kao važan dio svog programa i koja je privukla značajnu podršku među mlađim i raznolikijim biračima. Ovaj stav je u oštroj suprotnosti sa sve više proizraelskim stavom RN-a i odražava širu političku podjelu oko toga kako bi Francuska trebala pristupiti ratu u Gazi i aktivizmu za Palestinu unutar zemlje.
Kada je ljevičarski Novi narodni front postao najveći blok na parlamentarnim izborima 2024. godine, Mélenchon je izjavio da bi priznanje palestinske države trebalo biti među prioritetima vlade predvođene ljevicom. LFI je također dosljedno kritikovao ograničavanja demonstracija za Palestinu, kao i korištenje optužbi za terorizam protiv aktivista i političkih ličnosti koje izražavaju solidarnost s Palestincima.
Vlada koju bi predvodio LFI ili šira ljevica vjerovatnije bi se protivila zakonima koji zamagljuju razliku između antisemitizma i kritike Izraela.
Na polju vanjske politike, takva vlada bi također vjerovatno uvela embargo na oružje Izraelu zbog njegovih kontinuiranih zločina u Gazi, dok bi snažnije zagovarala nezavisnu palestinsku državu i humanitarnu pomoć, kao i vršila veći diplomatski pritisak na okupaciju.
Izbori naredne godine pokazat će hoće li Francuska glasati za odbranu demokratskih prava, poput prava na neslaganje, ili će prihvatiti podjele i retoriku krajnje desnice koja bi, prema autorima, mogla oslabiti građanske slobode.
Aktivisti za Palestinu i palestinska dijaspora razumljivo su zabrinuti, s obzirom na to da se već sada plaše pravnih i profesionalnih posljedica koje mogu proizaći iz izražavanja solidarnosti. Zemlja koju bi vodila krajnja desnica mogla bi dodatno otežati ostvarivanje njihovog prava na slobodu govora i kriminalizirati ih zbog toga što se usuđuju javno izraziti.
Na kraju, demokratija se ne testira samo spremnošću da zaštiti govor s kojim se slaže, već i načinom na koji reaguje na govor koji je izaziva, uznemirava i dijeli.
