Tarik Cyril Amar
PISjournal – Dana 7. oktobra 2023. godine, Hamas i druge palestinske organizacije otpora pokrenule su napad iz Pojasa Gaze na Izrael pod kodnim nazivom “Poplava Al-Akse”. Izraelski i zapadni vodeći mediji i političari brzo su ovo označili kao masovni čin terorizma i preplavili svijet pričama o užasnim zločinima koje su Palestinci navodno počinili, poput sadističkog ubijanja djece i žena te masovnog silovanja.
Sada znamo da su te užasne priče bile laži smišljene kako bi izazvale bijes u zemlji i na međunarodnom planu protiv palestinskog otpora i Palestinaca općenito. Bile su dio istog otrovnog izraelskog narativa koji je te ljude označio kao “Amalek” – što je referenca na izopačeno “uzorno” genocidno istrebljenje opisano u Starom zavjetu – i negirao da su ljudska bića. Drugim riječima, preduzimali su korake kako bi započeli genocid.
Ove monstruozne propagandne laži izmislili su i širili, naprimjer, izraelski aktivisti organizacije Zaka i zapadni vodeći novinari, poput onih iz The New York Timesa, visoki javni zvaničnici, poput Pramile Patten iz UN-a, te aktivisti. Naprimjer, bivša izvršna direktorica Mete Sheryl Sandberg djelovala je kao cionistička propagandistica koja je odlučila osloniti se na izraelske dezinformacije.
U stvarnosti, nije bilo masovnih silovanja, nije bilo sadističkih ubistava beba odsijecanjem glava ili stavljanja u mikrovalne pećnice, nijedna trudnica nije pronađena ubijena hicem u glavu, s bebom izbodenom nožem koja je još bila povezana pupčanom vrpcom. To se “jednostavno nije dogodilo”, kako je utvrdila detaljna istraga izraelskog lista Haaretz.
Ono što se dogodilo 7. oktobra 2026. godine nije bilo sadističko divljanje, već smjela vojna operacija otpora. Bio je to i masovni proboj iz Pojasa Gaze, koji je bio pod dugotrajnom izraelskom opsadom toliko brutalnom da je izraelski sociolog Baruch Kimmerling još prije gotovo četvrt stoljeća taj pojas nazvao “najvećim koncentracionim logorom na svijetu ikada”.
Glavni cilj ove ofanzive bila je izraelska divizija za Gazu, koju su, prema riječima visokih izraelskih oficira, palestinske snage “nadjačale”. Tokom operacije, palestinski borci otpora ubili su i zarobili pripadnike izraelskog vojnog osoblja. Iako je izraelska propaganda učinila sve da zamagli ovu činjenicu, ove akcije nisu bile ni “terorizam” ni uzimanje talaca, već legitimni činovi oružanog otpora prema međunarodnom pravu.
Palestinski borci su napali i muzički festival, kao i nekoliko naselja. Tamo su, prema sažetku organizacije Amnesty International s početka 2024. godine, počinili zločine, uključujući namjerno ubijanje civila i uzimanje talaca, odnosno civila, a ne vojnika, čije zarobljavanje znači da oni postaju ratni zarobljenici, a ne taoci. Zločin je, u svakom slučaju, zločin, čak i ako je realno moguće priznati postojanje brojnih olakšavajućih okolnosti u kontekstu ogromne nepravde, oduzimanja zemlje i često sadističkog i ponižavajućeg nasilja kojem su Palestinci decenijama bili izloženi od strane Izraelaca.
Iskrenost također nalaže da uzmemo u obzir tri ključne činjenice.
Prvo, lider Ujedinjenih Arapskih Emirata, države koja podržava Izrael, otkrio je da je lično upozorio izraelskog lidera Benjamina Netanyahua na Hamasove planove. U sličnom tonu, lider Katara tvrdi da je Hamas bio spreman osloboditi sve civilne taoce odmah nakon napada, što bi značilo da bi mu ostali samo vojni zarobljenici. Ipak, izraelsko je rukovodstvo ignorisalo upozorenje i odbilo ponudu za oslobađanje svih civila.
Gotovo kao da je željelo da se napad dogodi, kako bi poslužio kao izgovor za pokretanje masovne kampanje etničkog čišćenja putem genocida, a da civilni taoci ostanu u Gazi kao izgovor za nastavak te kampanje.
Drugo, odavno je jasno da su izraelske vlasti aktivirale proširenu “Hanibalovu direktivu”. Ona se obično priprema kako bi se ubili vlastiti vojnici umjesto da budu zarobljeni, ali su 7. oktobra izraelske snage ubijale i izraelske civile i, najvjerovatnije, u velikom, iako nepoznatom broju, koristile tenkove i borbene helikoptere da – riječima jednog izraelskog oficira – masovno primijene “Hanibalovu direktivu” protiv vlastitih ljudi. Od približno 1.200 žrtava 7. oktobra, stotine su vjerovatno stradale u nasilju koje su izraelske snage počinile nad Izraelcima; ostali su bili vojnici i kao takvi legitimne mete.
I konačno, postoji jednostavna činjenica koju izraelska i proizraelska propaganda prečesto potiskuju: legitimna vojna sila ne gubi svoju ukupnu legitimnost – niti legitimnost svojih ciljeva – čak ni kada neki njeni pripadnici počine zločine. Kada bi to bio slučaj, većina vojski na svijetu morala bi biti raspuštena, jer nijedna nema historiju potpuno lišenu zločina. Oružani palestinski otpor u svojoj je suštini legitiman prema međunarodnom pravu – a očigledno i moralno – i takav ostaje. Zapravo, palestinski branioci Gaze, brojčano nadjačani, slabije naoružani i napušteni, u budućnosti će biti upamćeni kao heroji, što i zaslužuju.
Stvari su, zapravo, drugačije kada pogledamo djelovanje izraelske vojske od 7. oktobra. Za razliku od svega što su pojedinačni palestinski borci otpora možda učinili, u slučaju izraelskih, eufemistički pogrešno nazvanih Odbrambenih snaga – “građanske vojske i reprezentativnog uzorka” izraelskog društva – suočavamo se s jasnim slučajem čitave velike organizacije koja je namjerno i s entuzijazmom posvećena činjenju svih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz svakog mogućeg priručnika, uključujući etničko čišćenje i genocid.
Jer, upravo je to precizan opis onoga što Izrael radi Palestincima u Gazi – i ne samo njima – od 7. oktobra 2023. godine. To je do sada postao i konsenzus među poštenim posmatračima, uključujući svjetsku zajednicu stručnjaka za genocid. Ovo je, zaista, bio najjavniji genocid u ljudskoj historiji, uprkos izraelskim pokušajima da zatvori Gazu za vanjski svijet i masovno ubija njene novinare pod lažnim izgovorima.
Izraelski počinioci – od najviših do najnižih nivoa – ponosno su javno govorili o vlastitim zločinima. Izraelsko društvo u cjelini, kako su dosljedno pokazivala gotovo neprekidna istraživanja javnog mnijenja, podržava genocid. U svijetu medija u stvarnom vremenu i društvenih mreža stvarnost Gaze nije se mogla sakriti. Tek nedavno je Google konačno prilagodio svoje karte kako bi to prikazao.
Priroda i razmjeri izraelskih zločina očigledni su i izuzetno dobro dokumentovani, što je veoma važno. Čovječanstvo duguje ogromnu zahvalnost onim Palestincima i drugima koji su preuzeli mučan zadatak prikupljanja i analiziranja dokaza, kao što su, da navedemo samo neke, specijalna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese i neumorno osoblje portala Electronic Intifada.
Ono što zahtijeva barem jednaku pažnju jeste ono što genocid u Gazi govori o našem svijetu u cjelini, a to je, da genocid nije samo moguć – bio je moguć i ranije – već se može odvijati godinama, pred očima svjetske javnosti, uz aktivnu podršku većine vladajućih struktura gotovo čitavog Zapada i pasivno pristajanje elita većine drugih zemalja.
U manje-više razumnom svijetu, koji bi ispunjavao svoje obaveze prema kratkoj i jasnoj Konvenciji UN-a o genocidu iz 1948. godine, izraelski počinioci genocida odavno bi bili zaustavljeni kombinacijom diplomatske, ekonomske i, naravno, vojne intervencije. To bi bio minimum onoga što očigledno zahtijevaju i međunarodno pravo i osnovna etika.Međutim, umjesto toga, živimo u svijetu u kojem je – osim samog palestinskog otpora – samo nekolicina država i političkih organizacija učinila bilo šta kako bi se suprotstavila izraelskoj kampanji masovnog ubijanja: Iran, Hezbollah u Libanu i Ansarullah – Huti – u Jemenu.
Mislite o navedenom šta god želite, sviđala vam se njihova politika ili ne, ali činjenica je da niko drugi nije ni izbliza pokušao primijeniti Konvenciju o genocidu u praksi. Ako vas to iritira, nemojte, naprimjer, kriviti Ansarullah, već krivite mnoge koji nisu djelovali.
Međutim, nedjelovanje je bilo samo dio ove stvarne horor-priče. Na Zapadu su mnoge vlade i vodeće institucije, uključujući medije i akademsku zajednicu, aktivno podržavale Izrael. Ovo je sramna historija kriminalne saradnje i saučesništva koja tek treba biti napisana. Zaista, u najgorim slučajevima, kao što su elite SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, riječ “saučesništvo” djeluje preslabo: bolje ih je opisati kao saizvršioce genocida.
Očigledan zaključak iz ovakvog stanja svijeta jeste da međunarodno pravo nije važno. Nema razornijeg napada na samu ideju međunarodnog prava i poretka zasnovanog na pravu od nekažnjivosti Izraela i njegovih saučesnika. Benjamin Netanyahu, za kojim je raspisana potjernica Međunarodnog krivičnog suda, mogao je drsko negirati svoje zločine i zločine svoje zemlje na nedavnoj Generalnoj skupštini UN-a, pa čak i ponoviti referencu Amaleka, kako je istakao Craig Mokhiber. U međuvremenu, vani su bili hapšeninjegovi kritičari.
Annalena Baerbock, koja je tokom svog mandata bila jedna od najsramotnijih njemačkih ministrica vanjskih poslova ikada, također je opravdavala, štitila i podržavala Izrael. Upravo je završila svoju nezasluženu sinekuru na mjestu predsjednice Generalne skupštine UN-a i prešla na apsurdno nezasluženu poziciju na Univerzitetu Columbia. Primjeri bi se mogli nizati unedogled: elite Zapada, uključujući američke predsjednike Joea Bidena i Donalda Trumpa, teško su kompromitovale same sebe svojim saučesništvom s Izraelom. Pa ipak, nastavljaju napredovati.
Dakle, ne samo da je međunarodno pravo diskreditovano kao doslovno nikada ranije, već su diskreditovane i međunarodne institucije, a posebno one u onom dijelu svijeta koji još uvijek ima drskosti da polaže pravo na globalno vodstvo kao da mu ono pripada rođenjem – na Zapadu.
Sada tome dodajte činjenicu da Izrael nije “samo” počinio genocid u Gazi. Također je pojačao teror etničkog čišćenja na Zapadnoj obali, izvršio invazije na Siriju i Liban, napao Jemen, učestvovao u brutalnim napadima na Iran i izazvao ih, što je također teško pogodilo svjetsku energetsku ekonomiju, te je općenito nastavio djelovati prema svom uobičajenom obrascu: atentatima, subverzijom, mučenjem, silovanjem i neprekidnom agresijom. Pa ipak, ne suočava se ni sa kakvim primjetnim posljedicama, osim u najboljem slučaju smiješno neprimjerenih, isključivo simboličnih mjera i, naravno, nastavka masovne podrške.
U međuvremenu, oni na Zapadu koji se usuđuju biti ljudi i pokazati solidarnost s Palestincima i drugim žrtvama Izraela, njegovih saučesnika i saizvršilaca, izloženi su uznemiravanju, policijskom premlaćivanju, hapšenjima i stavljanju na crne liste.
Ono što je genocid u Gazi pokazao u vezi sa svijetom u cjelini jednostavno je: oni koji vladaju nama ići će mnogo dalje, mnogo besramnije i otvorenije nego što je većina nas, čak i pesimista, nekada mogla zamisliti. Što je još važnije, proći će nekažnjeno i jedni drugima će omogućavati da prođu nekažnjeno. Gaza nije izuzetak. Ona je nagovještaj svijeta užasa. Otpor je jedina opcija.











