Hamza Memišević
PISjournal – Primirje u Gazi, bez obzira na njegovu privremenost ili dugoročne ambicije, ne predstavlja samo prekid neprijateljstava, već ulazak u jednu od najkompleksnijih faza moderne bliskoistočne povijesti.
Ono što se na površini manifestuje kao tišina oružja, u dubini je zapravo intenziviranje asimetričnog političkog rata u kojem se prepliću interesi lokalnih frakcija, regionalnih sila i globalnih sila. Bliskoistočna enigma nakon primirja sastoji se od niza međusobno povezanih paradoksa koje nijedan diplomatski sporazum do sada nije uspio u potpunosti razriješiti. Rekonstrukcija Gaze, u tom kontekstu, prestaje biti puko tehničko pitanje i postaje najmoćnije političko oružje kojim se pokušava kupiti krhki socijalni mir. Bez jasnog političkog horizonta, svaka pauza samo je bolno odbrojavanje do trenutka kada će neriješene kontradikcije ponovo potražiti nasilno rješenje.
Prvi sloj ove enigme odnosi se na unutrašnju dinamiku države Izrael. Za izraelsko rukovodstvo, primirje je hod po oštroj ivici između vojnog imperativa i političkog opstanka. S jedne strane, vojska se suočava s potrebom za konsolidacijom resursa, dok se s druge strane politički vrh suočava s pritiskom javnosti oko sudbine talaca. Međutim, najveći izazov leži u činjenici da bi kraj aktivnih borbi mogao značiti početak političke odgovornosti za događaje koji su doveli do eskalacije. Unutar izraelske vlade postoji duboki rascjep: dok pragmatični krugovi vide primirje kao priliku za strateško preslagivanje i fokusiranje na prijetnju sa sjevera, radikalniji elementi ga doživljavaju kao propuštenu priliku za konačni obračun s neprijateljem. Ovaj unutrašnji konflikt direktno utječe na sposobnost Izraela da artikuliše jasnu viziju ‘dana poslije’.
Druga ključna nepoznanica je sudbina Hamasa i buduća uprava nad pojasom Gaze. Iako su vojni kapaciteti grupe značajno degradirani, Hamas ostaje ideološka i socijalna realnost koju je nemoguće eliminisati isključivo vojnim putem. Enigma upravljanja Gazom leži u vakuumu moći koji niko ne želi, a svi ga se plaše. Izrael se kategorički protivi povratku Palestinske samouprave u obliku u kojem ona danas postoji, dok arapski susjedi, poput Egipta i Jordana, odbijaju bilo kakvu ulogu koja bi ih učinila direktnim upraviteljima ili sigurnosnim garantima u neprijateljskom i razrušenom okruženju. Bez jasnog plana rekonstrukcije koji bi pratila politička reforma, Gaza rizikuje da postane trajno žarište nestabilnosti, poligon za nove formacije.
Regionalni aspekt enigme ogleda se u djelovanju iranske osovine otpora. Za Teheran, primirje u Gazi nije kraj strategije, već validacija njihovog modela proksi-ratovanja. Iran je pokazao da može aktivirati višestruke frontove – od Hezbolaha u Libanu do Huta u Jemenu, kako bi rastegao izraelske i zapadne resurse. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste da li će ovi akteri prihvatiti primirje kao trajno stanje ili će ga iskoristiti za ponovno naoružavanje i pripremu za sukob većeg intenziteta. Posebno je kritična situacija u Crvenom moru, gdje su Huti nametnuli novu realnost globalnoj trgovini, pokazujući da lokalni sukob na Bliskom istoku može imati direktne i bolne ekonomske posljedice za cijeli svijet.
Na širem geopolitičkom planu, primirje je ključni uvjet za nastavak procesa normalizacije odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, što je centralni stub američke strategije na Bliskom istoku. Međutim, ta normalizacija sada ima novu, znatno višu cijenu. Saudijska Arabija više ne može sebi priuštiti potpisivanje sporazuma bez opipljivih garancija za uspostavljanje palestinske države. To stvara pat-poziciju: izraelska politička desnica ne može prihvatiti palestinsku državnost, a arapski svijet ne može prihvatiti normalizaciju bez nje.
U ovaj procjep vješto ulaze Rusija i Kina, nudeći se kao alternativni posrednici koji, za razliku od Zapada, nemaju teret bezuvjetne podrške jednoj strani, čime dodatno komplikuju američku poziciju. Peking i Moskva koriste ovaj trenutak da demonstriraju post-američku realnost regije, pozicionirajući se kao faktori koji ne postavljaju moralne ultimatume. To direktno potkopava decenijsku ulogu SAD-a kao jedinog ‘vlasnika’ bliskoistočnog mirovnog procesa, tjerajući Bijelu kuću na improvizaciju u hodu. Posljedično, svaka rupa u američkoj strategiji postaje širom otvorena vrata za kineski ekonomski utjecaj i ruski vojni oportunizam, što Bliski istok čini centralnom arenom novog hladnog rata.
Naposljetku, rekonstrukcija Gaze predstavlja možda i najteži dio enigme. Ne radi se samo o finansijskim sredstvima, koja se mjere u desetinama milijardi dolara, već o tome ko će kontrolirati protok novca i materijala. Donatori su nesigurni, bojeći se da će svaka nova zgrada biti srušena u sljedećem krugu nasilja za nekoliko godina. Bez čvrstog političkog dogovora koji nudi horizont nade i Palestincima i Izraelcima, svaki pokušaj obnove bit će samo kozmetičke prirode.
Bliskoistočna enigma nakon primirja u Gazi nije pitanje vojne pobjede ili poraza, već pitanje održivosti trenutnog poretka. Primirje donosi prijeko potreban mir civilima, ali liderima ostavlja teške dileme. Ono razotkriva da su stari modeli upravljanja krizom potrošeni, a da novi još uvijek nisu rođeni. Regija se nalazi u stanju krhke ravnoteže gdje svaki pogrešan potez, bilo u Tel Avivu, Teheranu ili Washingtonu, može ponovo zapaliti fitilj. Prava pobjeda u ovom kontekstu neće biti potpis na dokumentu o prekidu vatre, već sposobnost aktera da izađu iz začaranog kruga i prihvate novu realnost u kojoj sigurnost jednih ne znači nužno uništenje drugih. Bez te transformacije, svako primirje bit će samo intermeco u tragediji koja traje predug.
Primirje u Gazi ne donosi mir, već uspostavlja ‘zamrznuti konflikt visokog intenziteta’. Regija ulazi u fazu u kojoj odsustvo aktivnog granatiranja samo maskira duboku političku regresiju. Ključna enigma ‘dana poslije’ nije samo tehničko upravljanje ruševinama, već pitanje potpunog nestanka političkog horizonta za palestinski narod. U trenutnoj konstelaciji snaga, Palestinci ostaju primarni gubitnici jer se njihov zahtjev za državnost sistematski zamjenjuje humanitarnim menadžmentom.
Dok međunarodna zajednica nudi rekonstrukciju, ona zapravo nudi ‘ekonomski mir’ bez suvereniteta. Palestinski politički korpus je opasno fragmentiran. Bez države, Palestinci prestaju biti politički subjekt i postaju isključivo sigurnosni problem ili humanitarni slučaj. Što duže traje ovakvo privremeno stanje, to više blijedi ideja o njihovom suverenitetu. Oni postaju humanitarni slučaj, narod koji živi od donacija i pomoći, dok se njihovo pravo na državu polako briše iz međunarodnih prioriteta.
Trenutni model ‘mira’ zapravo služi tome da se palestinsko pitanje polako ugasi, a ne da se riješi. To je mir koji odgovara onima koji imaju moć, dok one bez moći ostavlja u trajnom stanju čekanja na katastrofu. U tom scenariju, diplomatija ne služi kao most ka rješenju, već kao paravan iza kojeg se cementira realnost na terenu koja svaku buduću suverenu palestinsku državu čini politički i ekonomski nemogućom.
Ekskluzivno PISjournal
