Vedran Drljević
Autor je diplomirani žurnalista i dugogodišnji novinar.
PISjournal – Gazu možete nazvati kako hoćete, polje smrti, reuševina, poljana bola, najveći koncentracioni logor na svijetu na otvorenom. ili, kao Jevreji Tel Aviva – jednostavno je možete ignorisati.
Aškenaski Jevreji u Tel Avivu koji žive od zapadnjačkog narativa, ispijaju jutarnje kafe uz časove joge, samo nekoliko kilometara od nekih od najstrašnijih prizora koje je svijet vidio još od genocida u Srebrenici ili Ruandi.
Međutim, postoji nešto što ne razumiju – Hamas se nikada neće predati!
Vjerovati da će lideri Hamasa uzeti novac i pobjeći, kao što je nekada uradio Fatah, znači potpuno nerazumijevanje situacije. Nakon 18 mjeseci totalnog rata i uništavanja, te izgladnjivanja stanovništva Gaze, izraelski premijer Benjamin Netanyahu očito ne poznaje svoje neprijatelje.
Izrael je dao ponudu Hamasu za potpunu kapitulaciju, da vrate sve taoce, da se razoruža i imat će vode i hrane za 45 dana.
Odgovor je bio jasan. Oslobodićemo zatvorenike za palestinske zatvorenike uz trajni prekid sukoba, pa čak i to da bi prepustili vlast nad Gazom drugim palestinskim frakcijama – uz dva uvjeta.
Neće se razoružati, zahtijevaju potpuno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze, te kraj rata.
Netanyahu – Saboter
Prepreka za dogovor je upravo Netanyahu. Potpisao je dva dogovora s Hamasom i oba prekršio.
U januaru je pristao na prekid vatre koji je trebao biti u fazama, a koji je rezultirao oslobađanjem 33 taoca. Netanyahu je jednostavno poništio dogovor. Tadašnji Američki predsjednik Joe Biden mu je to dozvolio vjerujući kako mu pripadaju zasluge za kraj sukoba.
Javno mnijenje vjeruje da je Netanyahu ponovno pokrenuo rat kako bi spasio svoju koaliciju i sačuvao vlast u Izraelu. Vojni ciljevi odavno su izgubili legitimitet.
Gaza je već mjesecima pod totalnom blokadom. Izrael sada bombarduje i skladišta gdje je preostala hrana uskladištena, a izgladnjivanje je postalo oružje pregovora. Ali to oružje više ne djeluje.
Iako je Gaza poptpuno uništena, a stanovnici se kažnjavaju taktikom izgladnjivanja, Hamas je počeo pregovore sa SAD-om o razmjeni zarobljenika sve dok Netanyahu nije otkrio planove i sve pustio u medije.
Boehler, Trumpov pregpvarač za taoce je rekao za Al Jazeeru da bi rat u Gazi “odmah završio” ako bi svi taoci bili pušteni. Hamas je to prihvatio. Ali Netanyahu bi to dozvolio samo, kako kažu, preko njega mrtvog.
Nije se promijenilo ništa. I direktor CIA-e Bill Burns posredovao je u dogovoru o okončanju rata prošle godine. Hamas je potpisao dogovor, Netanyahu je opet odustao.
Bez predaje
Mnogi su razlozi zašto Hamas odbija da se preda, uprkos stalnim bombardovanjima i patnjama. Od kada je primirje propalo u martu, ubijeno je više od 1.500 Palestinaca.
Hamas je izgubio, odnosno ubijeni su, gotovo cijelo političko i civilno rukovodstvo. Rafah je sravnjen sa zemljom. Pa ipak, oni kategorički odbijaju ogromne svote novca da odu u egzil.
“Jaser Arafat bi već otišao. Fatah bi odavno bio u avionu”, tvrdi urednik magazina Midlle East Eye.
Ako je 7. oktobar promijenio Izrael zauvijek, uništenje Gaze je zauvijek promijenilo palestinsku borbu koja nema drugog izlaza, osim da prkose do krajnjih granica.
Gaza je postala sveta zemlja za sve Palestince. Nema porodice u Gazi koja nije izgubila dio rodbine ili dom. Bukvalno, ne postoji takva porodica.
Ni Hamas, ni bilo koja druga grupa otpora, ne mogu se odvojiti od naroda. Što je veća kolektivna patnja, veća je i odlučnost da se ostane na palestinskoj zemlji.
“Završavanje posla”
Izraelu, očito je, nikada nije dovoljno ni zemlje, ni kontrole. Traži uvijek više tako što otima i ubija. Želi dominaciju nad svima ostalima. Za vrijeme Uskrsa, kršćani su bili jednako žrtve kao i muslimani. Nema pravila. Žele zemlju isključivo za Jevreje.
Njihovi doseljenički pokreti su čak aktivniji u mirnim situacijama nego u ratu. Dokaz tome je da je naseljavanje i otimanje zemlje poraslo do neslućenih visina nakon sporazuma iz Osla 1993. godine.
Izrael nikada nije prihvatio, niti će prihvatiti rješenje o dvije države. Ben Gvir, Smotrich i Netanyahu samo “završavaju posao” koji je David Ben Gurion započeo.
Ako Hamas odustane i položi oružje, Gaza pada, a s njom i cijela palestinska borba. Ne zato što su svi Palestinci religiozni, niti zato što je Fatah beznačajan politički faktor, već zato što otpor postaje jedini preostali put ka okončanju okupacije.
Razmjere patnje koju je Izrael prouzrokovao Palestincima u Gazi, na Zapadnoj obali, u Jerusalemu, čak i unutar Izraela, dovele su do toga da sudbina Hamasa postane i sudbina Palestine.
Rat je počeo, između ostaloga, zbog upada jevrejskih naseljenika u džamiju Al-Aksa. To su radili neposredno pred 7. oktobar mjesecima. Religija je postala oslonac mnogim Palestincima da prežive pokolje.
Hamasova kolektivna disciplina i vjera u Boga spriječile su ga da postane korumpiran. I to Palestinci vide i znaju.
Rifaat Radwan, 23-godišnji bolničar, snimio je svoje posljednje trenutke na telefonu. Dok je umirao, molio je Boga da mu oprosti što nije redovno obavljao namaz. Kažu da nije bio član Hamasa i da nije bio posebno pobožan. Ali u posljednjim trenucima, oslonio se na vjeru.
Njegova vjera u Božiju pravdu nije se mogla slomiti. Radwan je simbol hrabrosti i žrtve koju Palestinci u Gazi podnose pred cionističkom vojnom mašinerijom.
Postoje, naravno, i drugi razlozi zbog kojih Hamas neće odustati. Bez obzira na to šta ga kao organizaciju čeka, Hamas vjeruje da je već postigao svoj strateški cilj.
Ponovo je doveo borbu Palestinaca za samostalnost i nezavisnost i vlastitu državu na vrh svjetske agende ljudskih prava.
Pew Research je u istraživanjima naveo da je u posljednje tri godine javno mnijenje u SAD-u negativno prema Izraelu. Više od polovine odraslih Amerikanaca ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, što je porast u odnosu na period prije 7. oktobra.
Hamas je lider u medijskom ratu, dok ga Izrael gubi. Tako je i u državama gdje je Hamas zabranjena organizacija. Iako zakoni u pojedinom državama nalažu da se Hamas tretira kao teroristička grupa, sve više ljudi odbija takvu kvalifikaciju.
Ako Izrael želi uništenjem završiti ovaj rat, treba znati da je isti cilj duboko urezan u kolektivnu svijest svakog Palestinca. Što Netanyahu duže vodi svoju katastrofalnu ratnu kampanju u Gazi, to se više evropskih zemalja, poput Francuske, približava priznanju nezavisne palestinske države.
Trumpovi izaslanici trenutno vode tri složena pregovaračka procesa. Gaza je samo jedan od tih procesa, a Trump želi brze i učinkovite rezultate. On nema strpljenja za dugotrajne pregovore.
Zemlje koje zabranjuju SAD-u korištenje svog zračnog prostora u slučaju napada na Iran, također se protive masovnom premještanju stanovništva iz Gaze.
Ako Trumpovi pregovori s Iranom propadnu, Netanyahu će ponovo vršiti pritisak za bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja što je stavio kao jedan od prioriteta, bez rješenja za Gazu. Netanyahu je pragmatičar, ali neće imati toliko karata u rukavu koliko misli da ima.
Za mali Izrael koji apsolutno zavisi od SAD-a, dugotrajni rat u Gazi je neodrživ. Ako se ne povuku izgubit će i ovo malo utjecaja na svjetskoj sceni. Kada se jednom slomi aura nepobjedivosti, ona je zauvijek izgubljena.
Pritisak na Hamas
Da je pritisak na Hamasu preveliki, dokazao je i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas koji pred Palestinskim centralnim vijećem rekao kako Izrael mora stati sa ubijanjem, kako se genocid mora zaustaviti i onda ispalio i ovo:
„Psi jedni (Hamas), samo pustite te koje držite i završite s tim,“ rekao je Abbas, misleći na izraelske taoce u Gazi.
Neprihvatljivo je da Abbas, suočen s katastrofom u Gazi, svoju glavnu poruku fokusira na osuđivanje Hamasa, bez ikakve vizije za palestinsko jedinstvo, posebno u trenutku kada palestinskom narodu prijeti biološki opstanak.
Još gore je njegovo iskrivljavanje historije kako bi prikrio vlastitu odgovornost za podjelu palestinskog nacionalnog pokreta. Upravo je Abbas taj koji je potkopao rezultate izbora iz 2006. godine, koje su nadgledali međunarodni posmatrači, nakon što je Hamas pobijedio. Raskol između Fataha i Hamasa koji je uslijedio doveo je do Hamasovog preuzimanja Gaze.
Abbas snosi jednaku odgovornost za ovu podjelu. Njegova uloga u krizi je temeljena i neosporna.
Druge palestinske frakcije, poput Narodnog fronta za oslobođenje Palestine i Palestinske nacionalne inicijative, bojkotovale su sjednicu na kojoj je Abbas govorio, što pokazuje sve dublje podjele između predsjednika i šireg palestinskog političkog otpora Izraelu.
Prema anketi iz septembra 2024. koju je proveo Palestinski centar za istraživanje politike i javnog mnijenja, u izborima, hipotetički naravno, između tri kandidata, samo šest posto Palestinaca bi glasalo za Abbasa, 32 posto za Marwana Barghoutija iz Fataha i 31 posto za vođu Hamasa Yahyu Sinwara, koji je ubijen od strane izraelskih snaga nekoliko sedmica nakon ankete.
Čak i da se prihvati Abbasova vizija da je Hamas kriv za razdor u Gazi, skoro 20 godina je prošlo od posljednjih izbora. Tokom tog vremena, Netanyahu je kao strateški cilj koristio palestinski sukob kako bi spriječile formiranje palestinske države.
Ako Palestinska uprava treba da predstavlja sve Palestince, onda je njegov neuspjeh u obnavljanju jedinstva ogroman propust.
Abbasov govor svjesno poriče stvarnosti na terenu, posebno na Zapadnoj obali prije 7. oktobra. To mu pomaže da izbjegne odgovornost za propast svoje političke strategije, iako je Izrael i tada etnički čistio Zapadnu obalu.
Samo tokom 2022. godine, pod “jedinstvenom vladom” Yaira Lapida i Naftalija Bennetta, hiljade Palestinaca na Zapadnoj obali je raseljeno, stotine ubijene. Naseljavanje i otimanje je nastavljeno nesmetano. Džamija Al-Aksa je ostala pod stalnom prijetnjom cionista.
Ono što je bilo još zbunjujuće u Abbasovom govoru je ideja da Hamas treba položiti oružje i predati kontrolu Palestinskoj samoupravi. Nije sam prijedlog ono što zbunjuje, već očekivanje da bi Izrael dopustio Fatahu da se vrate u Gazu. Netanyahu je još u februaru izjavio: „Dan nakon rata u Gazi neće biti ni Hamasa ni Palestinske vlasti.“ Još je kazao da je „posvećen“ planu Donalda Trumpa „da se stvori drugačija i nova Gaza“.
Abbasov govor bio je tragičan, posebno zato što on predvodi Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), historijsko tijelo koje je zvanično priznato kao predstavnik palestinskog naroda. Bojkot Abbasove sjednice od strane ključnih frakcija odražava ovu krizu.
Ekskluzivno PISjournal
