Kelley Beaucar Vlahos
Generacija veterana je otišla s ‘prazninom’ nakon laganog završetka neuspjelog rata- Oni koji su se tamo borili kažu da su sukobljeni, ljuti i tužni, ali godinama su znali da Afganistan nikada neće biti “pobijeđen”.
Na početku rata u Afganistanu 2001. godine, svako američko oko bilo je uprto u televiziju. Taktički događaji zabilježeni su u stvarnom vremenu – razbijanje snaga Al- Kaide i talibana, igrajući se u pozadini šoka i tuge u zemlji zbog napada 11. septembra, i metastaziranja rata protiv terorizma kod kuće. Nacionalne vojne snage bile su u središtu ove drame i ostale su takve u ranim godinama dok su se mediji “ugrađivali” na teren kako bi svoju priču pričali onako kako je Pentagon želio.
Naravno, nisu sve priče mogle biti ispričane u korist vojske jer su ratovi u Iraku, a zatim Afganistan prešli u godine protupobune: bio je val ozljeda od IED-a , ratnih zločina , otmice Bowea Bergdahla , zeleno plava ubistva , vojnici koji se vraćaju kući s traumatičnim ozljedama mozga, PTSP-om i smrtonosnim izlaganjem toksičnim opekotinama koje su bjesnile na američkim operativnim bazama. Skandal zbog užasnih uslova u vojnoj bolnici Walter Reed 2007. godine, popraćen slikama vojnika s amputacijama poredanih u invalidskim kolicima, podsjetili su Amerikance: da da, zaista smo bili u ratu na dva fronta i naši muškarci i žene žrtvovali su svoje udove i svoj um.
Tada se nešto dogodilo. Nakon što je sigurnost predana Afganistancima 2014. godine, a broj vojnika počeo se smanjivati u većem broju , američka pažnja počela je jenjavati. Novinske organizacije počele su povlačiti strane dopisnike, a televizijske mreže prestale su posve izvještavati o ratu. Sedam godina kasnije, Washington, po svemu sudeći, dovodi svoje preostale trupe kući iz Afganistana, ali pobjedničkih parada nema jer, po bilo kojem parametru, nema razloga za slavlje. Ostavit će se milijarde dolara opreme , a većina će biti uništena, jer nakon dvije decenije Amerikanci ne mogu vjerovati da neće pasti u pogrešne ruke.
Nadalje, Washington zna da će ta zemlja vjerojatno preći pod kontrolu talibana ili će pretrpjeti nastavak međunacionalnih, međuplemenskih ratova u kojima su dominirali suparnički gospodari rata koji su uslijedili nakon povlačenja Sovjetskog Saveza ranih 1990-ih, jer se ne očekuje da će afganistanska vojska, za koju su Sjedinjene Države uložile više od 90 milijardi dolara za obuku i opremanje, dugo ih održati na okupu bez američke podrške.
Stoga ne čudi da neki veterani izražavaju pomiješana osjećanja zbog povlačenja i svoje uloge u ratu. A ova je grupa velika, oni koji su na početku imali dvadeset godina sada su srednjih godina; drugi su se rasporedili u kasnijim godinama. 2019. Pentagon je izvijestio da je preko 775 000 Amerikanaca barem jednom služilo u Afganistanu. U aprilu je Military Times objavio priču o reakciji ovih veterana na vijest da će posljednje američke trupe napustiti Afganistan do 11. septembra, 20-godišnjice napada – događaj koji mnogi smatraju razlogom što su se pridružili vojsci, na prvom mjestu.
Peter Lucier, marinski veteran koji je tokom patrole u provinciji Helmand 2012. godine izgubio druga iz IED-a, aktivno je lobirao za povlačenje kao dio grupe ‘Zajednička odbrana’. Ali kad su stigle vijesti, “Lucier je imao drugačiju reakciju: isprva je rekao da osjeća prazninu, a onda se, na njegovo iznenađenje, uvukao bijes.”
“I ne znam zašto”, rekao je Lucier novinama o ljutnji koju je osjećao. “Ovo je ono što sam želio.”
Izvjestitelj Stephen Losey, napisao je: „ Lucier se pitao je li ljut što rat nije završio prije ili zato što misli da je rat već neko vrijeme izgubljen ili je uznemiren zbog onih koji tvrde da trupe trebaju ostati. Ili je, rekao je, možda ljut zbog gubitka prijatelja.”
“Nema jednostavnog odgovora, nema pobjedničkog plesa, nema- mi smo bili u pravu, a oni nisu bili u pravu “, rekao je u aprilu za New York Times Jason Dempsey (49), koji je dva puta bio raspoređen u Afganistan kao oficir vojske za obuku avganistanskih snaga.
Veteran Elliot Ackerman rekao je za list da je, kad je čuo vijest, mislio na Afganistance, posebno na one koji su direktno radili s Amerikancima u posljednje dvije decenije. „Šta je s tim ljudima koji su nam vjerovali? Hoće li se ovo shvatiti kao velika izdaja? ” pitao se.
Nekoliko intervjuiranih veterinara zbog te priče osjećalo je istu krivicu zbog “napuštanja”, znajući da rat već neko vrijeme ne ide kako treba. “Nisam ni znala kako se osjećati – morala sam poslati poruke drugim veterinarima koje poznajem kako bih provjerila, jer je to zbunjujuće”, prisjetila se Ashleigh Byrnes (37) koja je bila novinarka u marincima. (Vojska je nedavno sugerirala da se izrađuju planovi za evakuaciju tumača i ostalih koji su pomogli koalicijskim trupama – trenutno više od 18.000 čeka na vize da dođu ovdje.)
“Bio sam kao izgubljen slučaj kad sam stigao (u Afganistan) – vođe su govorile o osvajanju srca i umova, ali to nismo radili”, rekao je James Alexander, za kojeg Times kaže da je bio vojnik “u malenoj pješačkoj ispostavi u Kandaharu prije porasta trupa 2012. godine. “
Nekoliko mjeseci nakon obilaska, njegov zapovjednik- štabni narednik, Robert Bales ubio je 16 civila , što je list nazvao “najgorim američkim ratnim zločinom u posljednje vrijeme”.
“Nakon toga, znao sam da zbog onoga što je učinjeno, da nikada ne možemo napredovati, a ovaj će rat neprestano gutati ljude sve dok ga podržavamo”, rekao je Aleksandar.
To je bilo 2012. godine. Nakon što je intervjuiran nakon najave povlačenja trupa, veteran je izrazio određeni nivo skepticizma da je rat ikada mogao biti priveden ” kraju” ili da bi Talibani mogli biti obuzdani ili poraženi ukoliko američke trupe dobiju još jednu godinu na terenu . Nažalost, vojni i civilni čelnici već neko vrijeme znaju ovu prljavu tajnu, kao što je detaljno opisano u Afganistanskim dokumentima Craiga Whitlocka . Pa ipak, nastavili su je pothranjivati, a naši muškarci i žene stalno su se iscrpljivali, fizički i mentalno.
Cifre kojima se barata : potrošeno 2 bilijuna dolara; u ratu je nastradalo 241.000 ljudi, uključujući više od 2.400 pripadnika američke službe, 1.147 NATO partnera, najmanje 71.344 civila, 78.314 afganistanske vojske i policije i 84.191 pripadnika opozicije.
Šta je ono što se ne može procijeniti tako lahko: suprotstavljeni osjećaji – bijes prema američkoj vladi, krivnja zbog drugova i Afganistanaca koji su ostali iza sebe, olakšanje što će konačno biti gotovo. Amerika se možda već odavno okrenula od ovog rata, ali generacija veterana, zajedno sa svojim kolegama iz Iraka, svakodnevno živi s uspomenama i razarajućim osjećajem da na kraju nisu ništa postigli. Za njih i one koji više nisu s nama postoji spomen-praznik. Većina bi radije imala zatvaranje nego paradu, ali najbolje što možemo učiniti za njih je da pamte i, u najmanju ruku, uče. Kriva je naša vlastita zapostavljenost situacije kao i vlada koja je podržala ovo dugo, mučno opraštanje.
