Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Čitava globalna zajednica bila je ogorčena iracionalnom i uvredljivom halabukom koju je američki predsjednik Donald Trump izrekao kada se hvalio briljantnom idejom o tome kako će izgraditi i modernizirati futurističku Gazu budućnosti, koje je planirao postići dobrovoljnim preseljenjem Palestinaca iz Gaze tako što će ih namamiti da napuste svoja zgarišta u susjedni Egipat i Jordan, ili pak neke druge zemlje.
Nakon toga bi on i njegovi prijatelji iz kompanije za trgovinu nekretninama, Affinity Partners, čiji je vlasnik njegov zet Jared Kushner, u suradnji sa njihovim bogatim arapskim donatorima, na najboljim parcelama ovog palestinskog obalnog pojasa, koji je predsjednik Trump opisao kao “krhotina” i to ispred izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, izgraditi mondensku rivijeru nalik Dubai ili Monako.Trump, naravno, za razaranje Gaze nije direktno optužio izraelskog lidera. Međutim, sudeći po njegovom izrazu lica, činilo se da je Netanyahu odlično shvatio Trumpovu poruku, možda čak i bolje od ostatka svijeta.
Dugi niz decenija, a posebno od Hamasovog preuzimanja Gaze 2007. Godine, nakon pobjede na prvim demokratskim izborima koje je Izrael dozvolio na prijedlog američkog predsjednika Georgea W. Busha, 2006. palestinska izbjeglička enklava bila je pod srednjovjekovnom opsadom, gorom od Staljingrada tokom Drugog svjetskog rata ili Sarajeva tokom srpske agresije krajem prošlog stoljeća (1992-1995). Za izraelski okupacioni režim Gaza je prvenstveno služila kao veliki zatvor na otvorenom i “ljudsko skladište” za palestinski narod koji je silom protjeran iz svojih gradova, sela, zaselaka i maslinika, tokom Nakbe 1948. godine koje su izraelske terorističke milicije Lehi (Stern banda), Irgun, Haganah a posebno Palmach, elitna udarna jedinica ove formacije koja će kasnije postati izraelska vojska, protjerale i raselile po susjednim zemljama. Veliki broj Palestinaca je tada stjeran u pojas Gaze. Pripadnik Palmacha bio je i Sarajlija David (Dado) Elazar, tada mladić koji je preseljen iz Bosne u Palestinu, a koji je kasnije postao načelnik generalštaba izraelske vojske (IDF), praktično, glavnokomandujući izraelskih okupacionih snaga u vrijeme mandata premijerke Golde Meir. Elazar je vjerovatno bio jedan od najmlađih pripadnika ove cionističke jedinice koja je počinila genocid i etničko čišćenje Palestinaca širom historijske Palestine. Danas Izrael kontrolira više od 78 posto Palestine, skoro trećinu više nego je to bilo predviđeno za državu Izrael u skladu sa rezolucijom Ujedninjenih nacija.
Te naoružane cionističke bande protjerale su Palestince ubijajući mnoge u tom procesu i počinivši ratne zločine protiv civila kao što su mučenje, bacanje u bunareve i silovanje. Palestinci u Gazi su potomci upravo tih izbjeglica iz historijske Palestine čiju je zemlju Izrael tada okupirao kako bi naselio jevrejske naseljenike iz Evrope, Rusije i drugih zemalja. Trump bi sada želio transformirati Gazu u atraktivnu i luksuznu rivijeru levantinske obale Mediterana. Svi razumni ljudi svjesni su da Palestinci u Gazi, kojih ima 2,3 miliona (bez onih koji su ubijeni u izraelskoj genocidnoj kampanji – kojih je ubijeno ne manje od 70.000 prema najkonzervativnijim procjenama, uključujući ugledni britanski medicinski časopis Lancet) ne mogu i neće prihvatiti da budu premješteni. Palestinci Gaze spremni su radije umrijeti na svojoj zemlji ali je neće dobrovoljno napustiti. Ako Izrael nije bio u stanju to postići bacanjem pet puta veće tonaže razornih bombi od dvije atomske koje je SAD upotrijebio za bombardiranje Hirošime i Nagasakija, sigurno nema te ljudske sile koja bi danas mogla protjerati Palestince iz njihove zemlje. Uzgred da kažemo,Trumpove su izjave uznemirile inače nezainteresovane i inertne evropske političke elite i njihove vodeće i poslušne medije i druge kreatore javnog mišljenja na zapadu, ali i njihove saveznike u bogatim arapskim vazalnim američkim državama u Perzijskom zalivu, koji su sramotno šutjeli cijelo vrijeme trajanja genocida u Gazi, dok su pritom uporno kao papagaji ponavljali floskule i mantre o tome kako je„Izrael imao pravo na samoodbranu“. Netanyahuov režim je ubijao palestinske civile i uništavao cjelokupnu infrastrukturu Gaze, dok su se zapadne liberalne, centrističke ali i desničarske vladajuće elite ponašale kao da se ništa ne dešava, već su također pomagale Izrael svim raspoloživim sredstvima u činjenju genocida.
Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen i mlada, arogantna i tvrdoglava i sve manje popularna ministrica vanjskih poslova njene zemlje, Annalena (Charlotte Alma) Baerbock, koja je, za divno čudo, transformirala svoju Zelenu političku stranku (političku platformu koja se obično povezuje s humanitarnim i progresivnim ciljevima u cijelom svijetu), u ratno-huškačkog partnera vladajuće njemačke koalicije u odlasku, podržavajući izraelski režim kao glavni evropski kolaboratcionist među u genocidu Izraela u Gazi, djelujući kao apologeta Netanyahua i njegovog režima na zapadu, svrstavši svoju vladu na pogrešnu stranu historije, po drugi put, kao što su učinile i druge evropske liberalne elite, izuzev nekolicine časnih zemalja poput Irske, Španije, Slovenije i djelimično Norveške, koje su pokazale razumjevanje za nepravdu i zločine nad Palestincima.
Nijedan politički režim u modernoj povijesti čovečanstva od Hitlerovog Trećeg Rajha i njegovog holokausta nad evropskim Jevrejima, nije počinio tako užasan i monstruozan zločin, kao što je izraelski režim pod Netanjahuom učinio Palestincima u Gazi. Kakva ironija povijesti. Što je još gore, Genocid u Gazi je bio potpomognut i podržan od strane američkog, britanskog i evropskog naoružanja i visokotehnoloških obavještajnih sistema podrške, uključujući i umjetnu inteligenciju koje su Izraelu pružale korporacije poput Microsofta i drugih zapadnih tehnoloških divova. Koristili su Palestinu kao laboratoriju za testiranje izraelskog i drugog zapadnog suvremenog visokotehnološkog oružja na terenu, kao što je to Antony Loewenstein, australski jevrejski istraživač i novinar sa sjedištem u Sidneju, pomno dokumentirao u svojoj knjizi “The Palestine Laboratory”. Zapadne vlade i liberalne elite su također štitile izraelske ratne zločince od krivičnog gonjenja, koristeći diplomatsku snagu SAD-a u Vijeću sigurnosti UN-a, bez obzira na jasne stavove dva međunarodna suda (ICJ i ICC) – oba suda proglasila su postupke izraelskog režima sličnim genocidu i tražili da se njegovi počinioci suoče sa pravdom za prekršaje ratovanja i za zločine protiv čovječnosti.
Međutim, nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa u Americi, te su se europske i američke političke liberalne elite odjednom probudile i počele da dižu galamu. Njihov san i inertnost koje su pokazale proteklih 16 mjeci trajanja cionističkog genocida nad Palestincima Gaze, uznemirila je odjednom obična retorika živopisnog američkog novog (starog) predsjednika Donalda Trumpa, koji je već svima poznat po svojim ludim sprdnjama koje sutradan obično zaboravi i nastavlja dalje. Trumpov maverički stil u kombinaciji s njegovim iracionalnim, uvredljivim i često ponižavajućim i simplificiranim retoričkim akrobacijama prema svojim sagovornicima sada je postao sastavni dio njegovog predsjedničkog stila, i po mom skromnom mišljenju, uvijek ga treba uzimati s rezervom.Trump, kad god razgovara s bilo kim bitnim, svoje poruke upućuje različitim vrstama svojih pristalica koji su po pravilu jedna heterogena masa koji se razilaze u raznim ideologijama, pogledima na svijet i svojim političkim preferencama i lojalnostima, kao što izgleda i sama raznobojna duga. Trumpovu retoriku stoga nikada ne bi trebalo shvatiti doslovno i uzimati je ozbiljno. Umjesto toga, treba je sagledati, procijeniti i utvrditi, mirno i bez emocija, u zavisnosti od ljudi kojima se američki predsjednik želi obratiti i ciljeva koje planira time postići.
Donald Trump je drugačiji predsjednik od svih svojih prethodnika kojeg treba razumjeti po mjerilima njegovih vlastitih hirova i raspoloženja a ne koristeći mjerila zapadnih liberalnih elita koje on kao američki predsjednik želi diskreditirati i poraziti kao svoje primarne političke rivale i ideološke protivnike. Postoji ogromni moralni nesklad u stavovima liberalnih zapadnih elita prema Trumpu koji ovdje treba objasniti i secirati. Jedan fenomen je posebno karakterističan i nadaje se kao važno pitanje. Naime, kako je moguće da je većina europskih i američkih liberalnih elita tako dugo šutjela posljednjih 16 mjeseci dok je “genocidni Džo”, kako je sada poznat bivši američki predsjednik, pružao punu vojnu, diplomatsku, obavještajnu i logističku podršku svoje zemlje najekstremnijem izraelskom režimu u 77 godina njegovog postojanja. Zašto su se tek sada probudile i naljutile zapadne liberalne elite i njihove vlade, i to zbog puke retorike koju koristi predsjednik Trump, a koja možda nije niti ozbiljna a kamoli izvodiva u praksi, a nisu našli za shodno da se makar na učtiv i blag način suprotstave i pokažu svoje neslaganje i zabrinutost zbog načina na koji je bivši američki predsjednik Joseph Biden sve vrijeme podržavao i snabdjevao oružjem Netanyahua punih 16 mjeseci kako bi njegove snage mogle neometano činiti genocid u Gazi, ubijati žene i djecu i uništavati civilnu infrastrukturu i razarati domove građana u Gazi, bolnice, škole, crkve, džamije, univerzitete, porodilišta, šatorska izbjeglička naselja, i sve to u nešto blažoj formi i kraći period u susjednom Libanu.
Trump je najavio da bi SAD mogle preuzeti pojas Gaze i prebaciti Palestince kao stoku u Jordan i Egipat, ili čak u Indoneziju, samo da bi izgradio luksuznu rivijeru duž obale Sredozemnog mora kao odskočnu dasku prije nego što uspostavi mir i prosperitet na cijelom Bliskom istoku, gdje bi svi mogli živjeti sretno do kraja života. Ne samo da je njegova priča zvučala nečuveno već je ono što je kazao jednostavno neizvodljivo, barem ne bez rasplamsavanja velikog katastrofalnog regionalnog rata između Izraela, podržanog od SAD-a, te Jordana i Egipta, sa još strašnijim posljedicama od onih koje smo svjedočili u protekloj godini. Naravno, Trump se doima kao politički lider koji stvari vidi u velikom formatu i koristi općeniti pristup političkim idejama, stoga njegova retorika nije sadržavala nikakvu detaljnu strategiju o tome kako planira postići svoje ciljeve u Gazi. Možda je samo puštao balone i pokušao osjetiti kakve će biti reakcije arapskih lidera, dok je istovremeno svirao poželjnu muziku Netanyahuu i Miriam Adelson, udovici kockarskog tajkuna Sheldona koji su ga sponzorirali sa 100 miliona dolara, te milionima tvrdokornih jevrejskih i kršćanskih cionista u Americi koji su podržali Trumpovu predsjeničku kampanju. Na drugom, ne manje važnom nivou, Trump je možda želio probuditi, svjesno ili ne, pospana i nezainteresovana arapska kraljevstva i diktature da preuzmu vlastitu inicijativu i ponude alternativno rješenje za Gazu i njenu budućnost, kada nisu bili voljni da pomognu Palestincima vojno, diplomatskim ili ekonomskim pritiscima na Izrael.
Arapske države uglavnom su stajale po strani i nisu mrdnule prstom da pomognu palestinskoj borbi, posebno tokom proteklih 16 mjeseci genocida u Gazi. Islamska Republika Iran odlučila je da snosi teret cjelokupne podrške Palestincima i libanonskim patriotima u njihovim naporima da se odupru izraelskom napadu koji je svim sredstvima podržala Amerika. Iranski saveznici: Hizbullah u Libanu, Ansarullah u Jemenu i razne nedržavne šiitske naoružane milicije u Iraku, žrtvovale su mnogo krvi i oskudnih
resursa kako bi pomogli Palestincima da se uspješnije odupru agresiji mnogo moćnijih protivnika. Postojale su brojne opcije za arapske države kako bi se suprotstavile Izraelu, ali one su odlučile da ne preduzmu nijednu i ostale su pasivne i nezainteresovane, dok su njihovi evropski partneri kao papagaji ponavljali odavno diskreditirane planove za mir u Palestini, kao što je 20-godišnja ‘Arapska mirovna inicijativa’ za uspostavljanje palestinske države po modelu “rješenja dvije države”, što je zapravo jedan obični eufemizam koji iako je mogao biti rješenje da je bilo iskrene volje u Americi i Izraelu da provede u praksi. U suštini, ovaj plan je u teoriji dobro rješenje, i baziran je na rezolucijama UN-a i u skladu je sa međunarodnim pravom. Ali, je odavno diskreditiran, tako da se uvijek izvlači iz rukava kad se pritici na Izrael povećaju, a u stvari na njemu nije učinjen ni milimetar progresa. Šanse za njegovu primjenu, iako ga je čak 2017 prihvatio i Hamas, još od Sporazuma o miru iz Osla iz 1993, iz dana u dan bile su sve manje. Arapske zemlje 16 mjeseci nijemo posmatraju genocid, nadajući se potajno da će Izrael slomiti Hamas i time eliminirati političku i demokratsku prijetnju s kojom bi se mogle suočiti u budućnosti i same arapske zemlje, ako bi Hamas preživio, što bi potaknulo simpatije i osiguralo ideološku podršku na ulicama arapskih prijestolnica, što se upravo dogodilo, s obzirom na popularnost Hamasa među običnim arapskim građanima, bez presedana.
Trump voli da svira različitu vrstu muzike različitim ušima. Možda je čak i signalizirao Benjaminu Netanyahuu i njegovim još ekstremnijim saveznicima Bezalelu Smotrichu i Itamaru Ben Gviru (potonji je u međuvremenu dao ostavku na položaj ministra sigurnosti u znak protesta zbog sporazuma o prekidu vatre). Njegova šifrirana poruka Bibiju možda je bila, “hajde da zaboravimo na uspostavljanje nezavisne palestinske države”, kako je nedavno rekao iskusni američki jevrejski akademik i mirovni aktivista Alon Ben-Meir: “Ova zemlja je zemlja predaka jevrejskog naroda i mora biti vraćena svojim pravim vlasnicima”. Palestince treba pripremiti za drugu Nakbu (katastrofu), ali ovoga puta će egzodus biti dobro organiziran i dogovoren da se Palestinci Gaze nastane u Jordanu i Egiptu i da tamo žive sretno do kraja života. Ne vjerujem ni na sekundu da Trump nije shvatio stvarnu težinu situacije. Da, Gaza je u ruševinama, i možda će trebati mnogo godina i desetine milijardi dolara da se obnovi njena infrastruktura i stambene kuće kako bi se učinila pogodnom za život. Ali Palestinci pripadaju Gazi gdje su njihovi preci živjeli mnogo generacija. Ovdje je njihovo kulturno naslijeđe i oni neće napustiti svoju zemlju na kojoj se njihova djeca nadaju da će izgraditi bolju budućnost.
Neosporna je činjenica da većina zapadnih liberalnih političkih elita ne mari za budućnost Palestine niti se brine za ljudska prava i dobrobit Palestinaca. Oni su zabrinuti zbog činjenice da je Trump razotkrio pravu prirodu zapadnih demokracija i posebno licemjerstvo liberalnih elita i njihove dvostruke standarde. Etničko čišćenje Palestine i stvaranje velikog Izraela, odavno je prihvaćena politička platforma u zapadnim strateškim krugovima. Takozvani mirovni planovi i inicijative bili su samo dimna zavjesa za pacificiranje i smirivanje Palestinaca, čime je Izraelcima davano više vremena da postepeno izvršavaju svoj zadatak. Ulogu različitih američkih administracija u potkopavanju implementacije mirovnog procesa iz Osla marljivo je dokumentirao jedan od najpriznatijih historičara Palestine, Rashid Khalidi, nedavno penzionisani profesor arapske i islamske civilizacije na Univerzitetu Columbia u New Yorku. Khalidi je objasnio ovaj sramni proces u svojoj knjizi pod naslovom “Posrednici prevare”. Zaključio je da postoji samo proces ali ne i mirovni proces. Zapadne liberalne vlade i elite u sprezi s njima, također su zabrinute za ono što bi se moglo dogoditi Izraelu i njegovom genocidnom režimu. Njih brine da bi raseljavanje Palestinaca u većim razmjerima (druga Nakba) moglo ozbiljno destabilizirati susjede Izraela, posebno američku klijentelističku monarhiju Jordan, koja bi bila prva pogođena potencijalnim prilivom Palestinaca iz Gaze i okupirane Zapadne obale. Ovo bi, ako bi se ikada dogodilo, nesumnjivo uzdrmalo temelje ove monarhije, koju jevrejski krajnje desničarski ekstremisti ozbiljno smatraju “jedinom palestinskom većinskom državom” koju su oni možda spremni tolerirati u svom susjedstvu. Otuda i nervoza u Amanu i hitna posjeta kralja Abdulaha II Bijeloj kući gdje je, vidno potresen i uplašen za svoj tron, obećao predsjedniku Trumpu da će se brinuti o američkim interesima i konsultovati se s Kairom i Rijadom kako bi pomogao u pronalaženju najboljeg rješenja za Gazu. Više od pedeset posto stanovništva Jordana je palestinskog porijekla. Istini za volju, oni takođe imaju puno jordansko državljanstvo (zasluga za koju jordanska monarhija zaslužuje da joj se prizna). Jordan je nezamjenjiv saveznik (vazal) SAD-a i njegova vladajuća Hašemitska dinastija je bogato nagrađena od strane SAD-a sa više od 1,3 milijarde dolara finansijske pomoći, kako bi se održala na vlasti i sačuvao mirovni sporazum s Izraelom. Primarna strateška uloga Jordana za SAD stoga je da štiti istočni bok Izraela od bilo kakvih “terorističkih” prijetnji.
Vidjeli smo prošle godine kako je jordansko ratno zrakoplovstvo bilo aktivno uključeno u obaranje iranskih bespilotnih letjelica i balističkih projektila usmjerenih na Izrael, dok je Vlada Jordana dozvolila da Izrael koristi svoj zračni prostor za napad na Iran. Nadalje, Jordan dijeli 350 kilometara dugu granicu s Izraelom i služi kao važna barijera protiv priliva oružja na okupiranu Zapadnu obalu, čime se sprječava da oružani otpor izraelskoj okupaciji dobije zamah na okupiranoj teritoriji, kao što je onaj koji smo vidjeli u Dženinu u kojem je tokom protekle godine više od 20.000 Palestinaca raseljeno. Dodatno osiguranje za Izrael je podaništvo takozvane Palestinske uprave (PA) na čelu s Mahmoudom Abbasom, koji je spojio PA, političku partiju Fatah, i Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) u jedinstven entitet, koji kontrolira poput diktatora. Palestinska uprava, slaže se većina posmatrača, služi tek kao izvođač radova izraelskog okupacionog režima, kako bi se omogućilo etničko čišćenje Zapadne obale i lakše i bezbolnije provodila represija nad njenim palestinskim stanovništvom, čime je djelomično prebačena odgovornost okupacionih snaga Izraela na palestinsku policiju okupirane teritorije i na sigurnosne snage Mahmouda Abbasa, koje su obučene i opremljene od strane Amerikanaca i njihovih zapadnih saveznika. Na ovaj način su jednim metkom pogođena dva zeca,prebacivanje odgovornosti dijela terora na Palestinsku upravu, dok se baš zbog toga istovremeno stvaraju podjele između raznih palestinskih frakcija s druge strane jer se gnjev mladih Palestinaca skreće na Abbasovu policiju. Na ovaj način slabe se sve stvarne šanse za međupalestinsko pomirenje koje je neophodno za uspostavljanje zajedničkog antiokupacionog palestinskog fronta otpora.
Palestinska uprava uživa minornu podršku Palestinaca od 17 posto (na Zapadnoj oba), prema najnovijem istraživanju Palestinskog centra za politiku i istraživanje koji je objavljeno u septembru 2024, kako navodi jedan članak portala Middle East Monitor, dok Hamas uživa ogromnu podršku na obje teritorije. Vizija Palestinske uprave za Gazu je da se ona mora ujediniti sa Zapadnom obalom pod jednom upravljačkom strukturom. Međutim, njeni političari i administratori u Ramalli svjesni su da ne mogu povratiti kontrolu nad Gazom bez podrške SAD-a. Svjesni su da samo Trumpova administracija može izvršiti pritisak na izraelsku vladu koja se također uporno protivi, zbog korumpiranosti Abbasove administracije, da joj se dopusti upravljanje Gazom nakon genocida. Izrael insistira da se Palestinska uprava mora reformisati jer je korumpirana do srži. Nažalost, Izrael je potpuno u pravu, po ovom pitanju. Međutim, pravi motiv Izraela je potpirivanje podjele između Fataha i Hamasa. Izrael blisko sarađuje s vlastima UAE-a na pronalaženju alternativnog rješenja za upravljanje Gazom, bez Hamasa ali i bez sklerotične Palestinke uprave. Jedna od opcija o kojoj se ranije govorilo je da vrate u Gazu Mohameda Dahlana, bivšeg šefa sigurnosnih snaga Fataha u Gazi koji je tamo bio prije preuzimanja vlasti od strane Hamasa 2007. Dahlan je ogorčeni rival Mahmuda Abasa u pokretu Fatah i pobjegao je u egzil u Abu Dhabi gdje je služio kao savjetnik vladara ove države. Dahlan takođe ima državljanstvo Republike Srbije i kao posrednik u biznisu omogućio je velika ulaganja UAE-a u Srbiju a optužen je i za mutne poslove u trgovini oružjem.
Krajem prošle godine sigurnosne jedinice Palestinske uprave pokrenule su nemilosrdnu sigurnosnu operaciju u Dženinu, navodno ciljajući kriminalne i militantne grupe u ovom izbjegličkom kampu na sjeveru okupirane Zapadne obale. Ozbiljni analitičari se slažu da je ovo u stvari samo signal dolazećoj Trumpovoj administraciji da je Abbasova uprava spremna i efikasna i da ima kapacitet da održi sigurnosnu kontrolu u Gazi ako joj se za to pruži prilika. Na sastanku u Rijadu 28. Januara 2025. Hussein Al-Sheikh, generalni sekretar Izvršnog komiteta PLO-a, rekao je Steveu Witkoffu, Trumpovom izaslaniku za Bliski istok, da je Palestinska uprava spremna i da se vojno sukobi sa Hamasom, ako se to pokaže neophodnim kako bi se uspostavila kontrola nad Gazom, ali od strane Palestinske uprave. Naravno, upravo se ovo dogodilo 2007. uz podršku vlada SAD-a i izraelskog okupacionog režima kad je Hamas uvjerljivo pobjedio na izborima za Palestinsku upravu. Fatah je pokušao, iako je bio gubitnik izbora, silom preuzeti vlast u Gazi. Hamas to nije dozvolio. Sa takvim izdajničkim vodstvom, bez sumnje, palestinskom narodu nije potreban izraelski neprijatelj. Čini se da ima dovoljno volje i moći za ugnjetavanje vlastitog naroda.
U ovom međupalestinskom sukobu poginuo je veliki broj boraca i civila na obe strane. Hamas je tada preuzeo kontrolu nad Gazom, a Izrael uz podršku SAD-a je uveo drakonske sankcije i blokadu pojasa Gaze kakva nije zapamćena u modernoj povjesti čovječanstva, a koja je trajala sve do 7. oktobra 2023. kada su komandosi oružanog krila palestinskog otpora Brigade Al Qassam uspjeli, po prvi put, izvesti direktan napad na teritoriji Izraela. Izrael je nakon toga krenuo u odmazdu počinivši genocid i destrukciju Gaze. Ali, nije uspio poraziti Hamas niti je ostvario ni jedan od svojih proklamiranih vojnih ciljeva. Mada, nedeklarirani cilj Izraela, ubiti što veći broj Palestinaca i Gazu učiniti zgarištem i nemogućom za život, do određene mjere su ostvareni. Ali je Izrael doživio moralni i vojni poraz, a politika ovog genocidnog režima otkrivena je i osuđena od strane cijelog svijeta, iako ne od strane zapadnih vlada.
Ekskluzivno PISjournal
