PISjournal – Ako se sedamdesete godine prošlog stoljeća pamte po naftnoj krizi, a devedesete po globalizaciji ekonomije, čini se da će druga polovina dvadesetih godina XXI stoljeća ostati zapamćena kao period nadmetanja za tehnološkuinfrastrukturu.
U razdoblju od 2024. do 2026. godine vlade i najveće tehnološke kompanije uložile su stotine milijardi dolara u razvoj podatkovnih centara, poluprovodnika, elektroenergetskih mreža, lanaca snabdijevanja kritičnim mineralima i računarskih kapaciteta. Ovaj trend pokazuje da se geopolitička konkurencija više ne vodi samo oko same tehnologije, već oko kontrole infrastrukture na kojoj se ta tehnologija zasniva.
„Praćenje geopolitičkih trendova u tehnologiji“ predstavlja seriju analitičkih izvještaja koja se, oslanjajući se na podatke i dokumente međunarodnih institucija, vlada i istraživačkih centara, bavi najvažnijim globalnim trendovima u području strateških tehnologija.
Šira slika: pet brojki koje objašnjavaju svijet tehnologije
500 milijardi dolara
Projekt Stargate, koji zajednički razvijaju OpenAI, Oracle i SoftBank, planira u naredne četiri godine uložiti do 500 milijardi američkih dolara u razvoj računarske infrastrukture i podatkovnih centara u Sjedinjenim Američkim Državama. Vrijednost ovog projekta veća je od bruto domaćeg proizvoda mnogih država.
1,2 biliona dolara
Prema najnovijem izvještaju Američkog udruženja industrije poluprovodnika, godišnji prihodi od čipova koji se koriste u naprednim podatkovnim centrima mogli bi do 2028. godine dostići približno 1,2 biliona dolara. Takav rast potvrđuje da poluprovodnici više nisu samo industrijska roba, već predstavljaju okosnicu digitalne ekonomije.
95 posto
Isti izvještaj pokazuje da više od 95 posto vrijednosti standardnog serverskog ormara (rack) u naprednim podatkovnim centrima otpada na poluprovodnike. Ova činjenica objašnjava zašto je konkurencija oko kompanija poput NVIDIA-e, TSMC-a, Samsunga i ASML-a postala jedno od ključnih geopolitičkih pitanja.
Utrka s vremenom
Novo istraživanje CarnegieEndowmenta pokazuje da je brzina izgradnje podatkovnih centara i njihovog priključenja na elektroenergetsku mrežu postala jedna od najvažnijih konkurentskih prednosti država. U pojedinim zemljama čak i nekoliko mjeseci kašnjenja pri priključenju jednog podatkovnog centra može umanjiti njegovu ekonomsku vrijednost za milijarde dolara. Izvještaj također pokazuje da Ujedinjeni Arapski Emirati, u pojedinim scenarijima, realizuju projekte brže čak i od Sjedinjenih Američkih Država.
Električna energija, a ne samo čipovi
Dok je prethodnih godina najveća pažnja bila usmjerena na nedostatak poluprovodnika, najnoviji izvještaji Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) i CarnegieEndowmenta upozoravaju da će sljedeće usko grlo u tehnološkoj konkurenciji biti elektroenergetske mreže i kapacitet proizvodnje električne energije za podatkovne centre.
Drugim riječima, države koje ne budu u stanju osigurati stabilno i brzo snabdijevanje električnom energijom za velike digitalne projekte mogle bi izgubiti dio svoje konkurentske prednosti u tehnološkoj utrci.
Prva bitka: utrka koja je počela sa 500 milijardi dolara
Objava projekta vrijednog 500 milijardi dolara u januaru 2025. godine možda se izgubila među brojnim tehnološkim vijestima, ali za mnoge analitičare međunarodnih odnosa to nije predstavljalo samo veliku investiciju, već početak nove faze rivalstva velikih sila.
Projekt Stargate, koji zajednički razvijaju OpenAI, Oracle i SoftBank, predviđa izgradnju široke mreže podatkovnih centara i računarske infrastrukture širom Sjedinjenih Američkih Država. Vrijednost ove investicije premašuje bruto domaći proizvod mnogih država svijeta.
Međutim, značaj projekta nije samo u njegovoj vrijednosti. Gotovo istovremeno Evropska unija pokrenula je program AI Factories radi jačanja vlastitih računarskih kapaciteta, Indija je povećala budžet nacionalnog programa IndiaAI, dok su zemlje Perzijskog zaljeva ušle u utrku koja se do prije nekoliko godina nije smatrala posebno važnom, odnosno u konkurenciju za privlačenje podatkovnih centara, naprednih procesora i vodećih tehnoloških kompanija.
Na prvi pogled može se činiti da su ovi projekti međusobno nepovezani. Međutim, kada se posmatraju zajedno, postaje jasno da vlade više nisu samo podrška tehnološkim kompanijama, već su postale najveći investitori u tehnološku infrastrukturu.
Današnja konkurencija više nije usmjerena prvenstveno na razvoj novog proizvoda, već na izgradnju tvornica XXI stoljeća. Za razliku od industrijskih pogona prošlog vijeka koji su proizvodili automobile ili čelik, ove nove tvornice proizvode računarsku snagu i kapacitete za obradu podataka.
Sami investicioni iznosi predstavljaju samo dio priče. Njihov stvarni značaj ogleda se u činjenici da države i tehnološke kompanije po prvi put ulažu u digitalnu infrastrukturu u razmjerama koje su nekada bile karakteristične za velike naftne, željezničke ili nuklearne projekte. Ova promjena jasno pokazuje da tehnologija više nije samo jedan sektor ekonomije, već je postala sastavni dio savremene politike moći.
Druga bitka: Rat čipova, kada je jedan čip postao pitanje nacionalne sigurnosti
U oktobru 2022. godine vlada Sjedinjenih Američkih Država donijela je odluku koja je na prvi pogled predstavljala samo novo izvozno ograničenje. Izvoz najnaprednijih računarskih čipova i opreme za njihovu proizvodnju prema Kini bio je značajno ograničen. Međutim, događaji koji su uslijedili pokazali su da se ne radi samo o trgovinskom sporu. Svaki novi krug američkih ograničenja izazivao je odgovor Pekinga, od povećanja ulaganja u domaću industriju poluprovodnika do ubrzanih napora za smanjenje zavisnosti od zapadne tehnologije. Tako je čip, koji je nekada bio tek elektronska komponenta, postao jedno od ključnih pitanja vanjske politike i geopolitičkog nadmetanja između dvije najveće svjetske sile.
Ako su se prije jedne decenije geopolitičke konkurencije vodile oko nafte, prirodnog plina ili pomorskih trgovačkih ruta, danas se imena kompanija poput NVIDIA-e, TSMC-a, ASML-a, Samsunga i Intela redovno pojavljuju u izvještajima o nacionalnoj sigurnosti, na sastancima šefova država i u diplomatskim pregovorima. Razlog je jasan: gotovo nijedna napredna tehnologija, od podatkovnih centara i superračunara do odbrambenih sistema, autonomnih vozila i svemirske industrije, nije moguća bez najsavremenijihpoluprovodnika.
Upravo je ta zavisnost pretvorila lanac snabdijevanja poluprovodnicima u jednu od najosjetljivijih tačaka svjetske ekonomije. Veliki dio projektovanja najnaprednijih čipova odvija se u Sjedinjenim Američkim Državama, značajan dio proizvodnje koncentrisan je na Tajvanu i u Južnoj Koreji, dok je proizvodnja najnaprednije litografske opreme gotovo u potpunosti u rukama nizozemske kompanije ASML. Takva koncentracija znači da svaka politička kriza, sigurnosni incident ili odluka o izvoznim ograničenjima može imati posljedice koje daleko nadilaze tehnološki sektor te uticati na finansijska tržišta, industrijsku proizvodnju, pa čak i odbrambene planove država.
Istovremeno, konkurencija više nije ograničena samo na sprečavanje pristupa protivnika naprednim tehnologijama. Sjedinjene Američke Države kroz CHIPS and Science Act ulažu desetine milijardi dolara kako bi dio proizvodnje poluprovodnika vratile na vlastitu teritoriju. Evropska unija kroz European ChipsAct nastoji povećati svoj udio u globalnoj proizvodnji čipova i smanjiti stratešku zavisnost. S druge strane, Kina ulaže milijarde dolara u razvoj kompanija poput SMIC-a i izgradnju domaćeg lanca vrijednosti u industriji poluprovodnika. Drugim riječima, svi glavni akteri došli su do istog zaključka: sposobnost projektovanja i proizvodnje naprednih čipova više nije samo industrijska prednost, već sastavni dio nacionalne moći.
Možda je najupečatljiviji pokazatelj ove promjene transformacija pogleda investitora. Tržišna vrijednost kompanije NVIDIA posljednjih godina premašila je bruto domaći proizvod mnogih velikih svjetskih ekonomija. To nije predstavljalo samo izuzetan poslovni uspjeh, već i potvrdu da tržište poluprovodnike vidi kao temelj buduće ekonomije. U takvim okolnostima, rat čipova više nije nadmetanje nekoliko tehnoloških kompanija, već borba za kontrolu jedne od najvažnijih infrastrukturnih osnova moći XXI stoljeća.
Treća bitka: Rat koji počinje u rudnicima
Tokom ljeta 2023. godine kineska vlada gotovo neprimjetno je objavila da će izvoz galija i germanija ubuduće podlijegati novom sistemu izdavanja dozvola. Na prvi pogled radilo se o običnoj trgovinskoj odluci, ali u Washingtonu, Bruxellesu i Tokiju ta vijest dobila je sasvim drugačije značenje. Po prvi put je jedan od najmanje vidljivih segmenata tehnološkog lanca snabdijevanja postao instrument geopolitičkog pritiska. Svijet je iznenada shvatio da budućnost tehnološke konkurencije neće biti određena samo u laboratorijama, fabrikama čipova ili podatkovnim centrima, već i u rudnicima za koje mnogi do tada nisu ni čuli.
Ako je nafta bila strateška sirovina XX stoljeća, čini se da kritični minerali postaju jedna od najvažnijih strateških vrijednosti XXI stoljeća. Litij, kobalt, nikal, grafit, rijetki zemni elementi, galij i germanij čine ključne karike lanca bez kojeg proizvodnja naprednih čipova, baterija nove generacije, električnih vozila, telekomunikacione opreme, satelita i brojnih odbrambenih sistema praktično nije moguća.
Upravo zbog toga konkurencija za ove resurse odavno je izašla iz okvira ekonomije i postala dio vanjske politike. Tokom posljednje dvije decenije Kina je stekla dominantan položaj ne samo u eksploataciji već, prije svega, u preradi mnogih kritičnih minerala. Takva prednost danas joj omogućava da, u uslovima geopolitičkih napetosti, koristi lance snabdijevanja kao instrument političkog pritiska. Kao odgovor na to, Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Japan i Južna Koreja posljednjih godina ulažu značajna sredstva u rudarske projekte u Australiji, Latinskoj Americi i Africi kako bi smanjili zavisnost od jednog dominantnog dobavljača.
Međutim, konkurencija se ne vodi samo oko eksploatacije sirovina. Mnogi stručnjaci smatraju da će najveća strateška vrijednost u budućnosti biti u kontroli procesa prerade, rafinacije i pretvaranja ovih minerala u industrijske proizvode. Upravo zbog toga države ulažu milijarde dolara u razvoj novih lanaca snabdijevanja, unapređenje tehnologija reciklaže i sklapanje dugoročnih sporazuma sa zemljama koje raspolažu velikim rudnim rezervama. U tom kontekstu treba posmatrati i novije sporazume između Sjedinjenih Američkih Država i Australije, Evropske unije i Čilea, kao i sve intenzivnije kinesko prisustvo u afričkim državama.
Pogled na kartu svjetskih nalazišta dodatno potvrđuje geopolitički značaj ovih resursa. Čile i Argentina raspolažu velikim dijelom svjetskog „litijskogtrougla“, Demokratska Republika Kongo posjeduje značajan dio svjetskih rezervi kobalta, Australija je među najvećim proizvođačima litija, dok Kina, pored vlastitih nalazišta, ima presudnu ulogu u preradi rijetkih zemnih elemenata, grafita, galija i germanija. Zbog toga se investicione aktivnosti u Africi, Latinskoj Americi i Okeaniji više ne mogu posmatrati isključivo kao ekonomska konkurencija, već predstavljaju dio šireg geopolitičkog preoblikovanja globalnih tehnoloških lanaca snabdijevanja.
Možda je najvažnija promjena upravo to što rudnici više nisu samo izvor prihoda ili izvoza, već su postali sastavni dio nacionalne sigurnosti. Kao što je energetska sigurnost u prošlom stoljeću postala jedan od temelja vanjske politike velikih sila, tako danas sigurnost pristupa kritičnim mineralima zauzima sve važnije mjesto u njihovim strateškim kalkulacijama. Rat za tehnološku dominaciju počinje mnogo prije proizvodnje čipova, u rudnicima i postrojenjima za preradu, gdje se, gotovo neprimjetno, oblikuje budućnost brojnih strateških industrija svijeta.
• Ovaj izvještaj pripremljen je na osnovu skupa službenih dokumenata, izvještaja istraživačkih centara (think tankova) i podataka koje su objavili OpenAI, Carnegie Endowment for International Peace, CSIS, Stanford AI Index, IEA, OECD, UNCTAD, Semiconductor Industry Association, Evropska komisija i Ministarstvo trgovine Sjedinjenih Američkih Država.
Ekskluzivno PISjournal
