PISjournal – Kraljevski dekret Kuvajta o ratifikaciji sigurnosnog sporazuma s Pakistanom, tri godine nakon potpisivanja nacrta sporazuma i usred sadašnjih osjetljivih regionalnih okolnosti, izazvao je brojne analize o njegovim aspektima i mogućim ishodima. Posmatrači se u svojim procjenama ovog pakta uglavnom fokusiraju na četiri ključna faktora: promjene u regionalnom sigurnosnom poretku, njegovu različitost u odnosu na pakistanski sigurnosni sporazum sa Saudijskom Arabijom, strateške motive dviju zemalja te novu ulogu Pakistana u nastajućoj dinamici Zapadne Azije.
1. Revizija sigurnosnog poretka u Perzijskom zaljevu: Slabljenje povjerenja u američke sigurnosne garancije
Analitičari se slažu da je glavni pokretački faktor aktiviranja ovog sporazuma oslabljeno povjerenje država Perzijskog zaljeva u američki sigurnosni kišobran, kao i nastojanje da diverzificiraju svoje odbrambene partnere. Abdulbasit, sigurnosni analitičar, smatra da su američke sigurnosne garancije u regiji oslabile, što monarhije Perzijskog zaljeva usmjerava prema strategiji „diverzifikacije partnera“.
Eskalacija vojnih napetosti u regiji i napadi na američke ciljeve u Kuvajtu uvjerili su tu zemlju da oslanjanje isključivo na američko vojno prisustvo više ne garantira sigurnost. Cilj Kuvajta ovim sporazumom jeste jačanje vlastitih odbrambenih kapaciteta korištenjem pakistanskog vojnog iskustva i izgradnjom višeslojne sigurnosne mreže koja neće biti konkurencija američkom prisustvu, već njegova dopuna.
2. Strateška razlika u odnosu na saudijsko-pakistanski sporazum: Koordinacija, a ne uzajamna odbrana
Analitičari naglašavaju jednu ključnu razliku: sporazum s Kuvajtom znatno je ograničenijeg obima od pakistanskog sporazuma o zajedničkoj odbrani sa Saudijskom Arabijom.
Sporazum s Rijadom izričito navodi da „napad na bilo koju od dvije zemlje predstavlja napad na obje“. Kuvajtski sporazum ne sadrži takvu klauzulu o uzajamnoj odbrani, već se fokusira na obuku, prijenos tehnologije, logistiku i vojno-industrijsku saradnju.
Brigadni general Mahmood Shah, vojni analitičar, to opisuje ovako: „Sa Saudijskom Arabijom obaveza uzajamne odbrane potpuno je jasna. S Kuvajtom je riječ isključivo o obuci i strukturnoj saradnji.“ Ta razlika odražava strateški oprez Islamabada – izbjegavanje direktnog uplitanja u regionalne sukobe uz istovremeno očuvanje slobode da djeluje nezavisno u složenim odnosima snaga u Zapadnoj Aziji.
3. Uzajamne koristi: Kuvajt računa na pakistansko iskustvo i stručnost, Pakistan traži utjecaj i energente
Ovaj sporazum donosi obostrane koristi. Kuvajt, bogata zemlja s malobrojnim stanovništvom i ograničenim vojnim iskustvom i ekspertizom, nastoji iskoristiti dobro obučane pakistanske oružane snage, koje su priznate po svojim ratnim sposobnostima, protivterorističkim operacijama i operativnoj koordinaciji. S pakistanske strane, Islamabad ovim sporazumom nastoji ostvariti ekonomske i energetske koristi. Također želi osigurati tržišta za svoje odbrambene proizvode, uključujući borbene avione JF-17 i bespilotne letjelice. Pojedini analitičari, među njima i indijski stručnjak Pravin Sawhney, smatraju da ovaj potez predstavlja korak ka formiranju „islamskog sigurnosnog okvira“, u kojem Pakistan, kao nuklearna sila, ima vodeću ulogu.
4. Pakistan – od konzumenta sigurnosti do izvoznika sigurnosti
Na širem planu, stručnjaci ovaj sporazum vide kao znak da Pakistan napušta ulogu pukog konzumenta sigurnosti i izrasta u „izvoznika sigurnosti“ te regionalnog sigurnosnog aktera u vlastitom pravu. Bilal Khan, stručnjak za pitanja odbrane, smatra da ovaj sporazum o saradnji pokazuje kako je vanjska politika feldmaršala Asima Munira, usmjerena na jačanje regionalnog utjecaja Pakistana, urodila plodom. Ipak, stručnjaci upozoravaju da aktiviranje ovog sporazuma može izazvati reakcije Irana i Indije te Islamabad dovesti u težak položaj između njegovih arapskih saveznika i istočnog susjeda.
Ekskluzivno PISjournal
