PISjournal – Svijet danas prolazi kroz osjetljivu fazu svoje historije; fazu čija je glavna značajka geopolitička i geostrateška konkurencija između dviju velikih sila, Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine.
Ova konkurencija nije ograničena samo na ekonomsku ili vojnu sferu, već se temelji na različitim filozofskim i idejnim osnovama koje odražavaju svjetonazore vođa tih zemalja. U središtu ovog sučeljavanja nalaze se dvije istaknute političke figure: Xi Jinping, vođa Kine, i Donald Trump, aktuelni predsjednik SAD-a. Svaki od njih kroz svoje strategije oblikuje redefiniciju međunarodnog poretka u savremenom dobu.
Xi Jinping, kao lider Kine, u prvi plan stavlja strateško strpljenje i postupnu racionalnost. Vjeruje da Kina mora postupno učvrstiti svoj položaj u svjetskom sistemu oslanjajući se na ekonomsku moć i multilateralnu diplomatiju.
Njegove politike temelje se na velikim infrastrukturnim projektima, razvoju novih tehnologija i širenju gospodarskih veza s različitim zemljama. Inicijativa „Pojas i put“ najistaknutiji je primjer ovog pristupa; projekt koji ne samo da donosi ekonomske koristi kineskim partnerima, već stvara mrežu međusobne ovisnosti koja dugoročno značajno povećava geopolitički uticaj Kine.
Xi Jinping je jasno shvatio da u nastajućem multipolarnom svijetu pobjeda ne dolazi kroz izravan sukob, već kroz postupno akumuliranje moći, suptilno slabljenje konkurenata i mudro korištenje povijesnih prilika.
Suprotno tome, Donald Trump zauzima potpuno drugačiji pristup. Njegova vanjska politika temelji se na agresivnom pragmatizmu, izravnom pritisku i kratkoročnim rezultatima. Slogan „Prvo Amerika“ jasno odražava Trumpovu nebrigu za multilateralizam i tradicionalna diplomatska pravila.
Povlačenje iz međunarodnih sporazuma poput Pariškog klimatskog sporazuma i Iranskog nuklearnog sporazuma, uvođenje širokih sankcija protiv konkurenata i čak saveznika, te pokretanje trgovinskog rata s Kinom – sve su primjeri ove logike. Trump vjeruje da se nacionalna moć učvršćuje kroz otvoreno pokazivanje sile i vršenje pritiska, čak i ako to dovodi do globalne nestabilnosti. Njegov fokus je na neposrednim rezultatima i politici koja je u kratkom roku vidljiva američkoj javnosti.
Iako metafore Sun Tzua i Machiavellija pomažu razumjeti razlike između ova dva pristupa, fokus treba biti na stvarnim politikama ovih lidera. Sun Tzu, poznati kineski strateg iz 5. stoljeća pr. Kr., u Umijeću rata isticao je da je najbolja pobjeda ona koja se postiže bez borbe. Suprotno tome, Niccolò Machiavelli, zapadni filozof iz 16. stoljeća, gledao je politiku kao prostor gole moći i smatrao da cilj može opravdati sredstvo. Sličnost Xi Jinpinga s logikom Sun Tzua očituje se u naglasku na pobjedu bez borbe i iskorištavanju strukturalnih slabosti protivnika, dok se Trump može smatrati nastavkom Machiavellijeve tradicije, oslanjajući se na tvrdu moć i otvoreno demonstriranje dominacije.
Uprkos ovim razlikama, oba lidera dijele jednu zajedničku tačku: postojeći svjetski poredak je nedovoljan i potrebno ga je redefinirati u korist svoje zemlje. Xi Jinping tu redefiniciju provodi unutar međunarodnih institucija i postupnim uticajem, dok Trump to čini naglim i jednostranim pritiskom.
Ova razlika u pristupu vidljiva je i u području globalne trgovine. Xi Jinping brani globalizaciju i otvoreno gospodarstvo te nastoji predstaviti Kinu kao zagovornika slobodne trgovine. Suprotno tome, Trump vidi globalizaciju kao prijetnju američkoj zaposlenosti i nastoji je ograničiti tarifama i carinskim barijerama. Ovaj sukob ilustrira dva potpuno suprotna pogleda na svjetsku ekonomiju.
S političko-filozofskog stajališta, razlika između dva lidera također je značajna. Xi Jinping vidi svijet kao dugotrajnu igru u kojoj uspjeh zahtijeva strpljenje i kontinuitet. Trump, pak, politiku vidi kao polje neposrednih natjecanja, naglašavajući prijetnju, iznenađenje i brzu akciju.
Tako se sukob Xi Jinpinga i Trumpa ne svodi samo na geopolitički spor, već predstavlja sučeljavanje dviju različitih političkih logika: jedna se temelji na strpljenju, promišljenosti i mehkoj moći, a druga na pritisku, neposrednom pragmatizmu i tvrdoj moći. Budućnost međunarodnog poretka ovisi o tome hoće li postupna racionalnost Istoka nadvladati agresivni pragmatizam Zapada ili će Machiavellijeva logika i dalje bacati sjenu na globalnu politiku.
Ekskluzivno PISjournal
