Muqtedar Khan
Geopolitički utjecaj iranske islamske revolucije- Kur’an obilježava 40 godina ( 2019) kao dob zrelosti i datum nakon kojeg je odgovornost neizbježna [46:15]. S obzirom na to da je iranska revolucija 1979. godine tvrdila da je islamska, kao i režim od tada, pomalo je iznenađujuće što se Teheran ne upušta u nacionalnu murakabu (retrospektivu) o 40-godišnjoj revoluciji. Svakako, u Iranu ne postoji javni razgovor na javnom nivou o tome koliko su uistinu bile islamska revolucija i kasniji režim i kakve su koristi bile za iranski narod. U ovom broju Navigatora ispitujem međunarodne implikacije iranske revolucije.
Inspiracija za islamiste
Najveći utjecaj koji je imala revolucija bio je “demonstracijski efekt”. Pojava Islamske Republike Iran postala je inspiracija za islamističke pokrete u arapskim zemljama i zemljama s većinskom muslimanskom većinom. S gledišta islamista, Iran je postigao dva čuda.
Prvo, srušio je proamerički šahov-režim i preživio američke napore da savlada islamističku politiku u Iranu.
Drugo, revolucija nije bila ni površna ni samo promjena režima. Bila je to sveobuhvatna i održiva transformacija koja je preživjela razorni osmogodišnji sukob s Irakom, koji je u osnovi bio rat sa svojim regionalnim i globalnim rivalima. Uz to, također je morao podnijeti dugoročne međunarodne sankcije, globalnu marginalizaciju i domaći terorizam od strane Mudžahedina e-Khalka (MeK) – koje je u početku sponzorirao režim Sadama Husseina u Iraku i s vezama američkih konzervativaca. Iran koji je uspostavio „islamsku državu“, konačni san svih islamista, za mnoge je ostao inspiracija u ovom širokom ideološkom spektru.
Nekoliko decenija kasnije, kada je Muslimanska braća konačno došla na vlast u Egiptu, Mohamed Morsi – tadašnji egipatski predsjednik – posjetio je Iran u avgustu 2012. godine. Tokom svog kratkotrajnog jednogodišnjeg mandata, Morsi je ugostio i iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada u februaru 2013. Iako se iranska revolucija temeljila na šiitskom islamizmu, imala je snažan učinak na sunitske islamiste. Revolucija 1979. takođe je uspostavila nekoliko presedana.
Prvo, pokazalo je da islam i demokratija nisu nekompatibilni jer je revolucija zamijenila monarha složenim hibridnim sistemom koji se sastojao od izabranih svećenika, predsjednika i parlamenta. Drugo, revolucija je ustanovila da islamisti nisu samo opozicione grupe već mogu i vladati. Treće, i najvažnije, revolucija je pokazala da „islamska država“ nije samo srednjovjekovni san već je moguća u modernom svijetu. Konačno, revolucija je pokazala islamistima da može postojati „ islamska vanjska politika“ koja uravnotežuje nacionalni vlastiti interes i islamske norme.
Iranska revolucija takođe je pogodila nacije i intelektualce u razvoju širom svijeta. Iran je mnogim zemljama i nedržavnim akterima pokazao da hegemonija zapada nije nepobjediva. Čak je nedavno, nakon što su se SAD jednostrano povukle iz nuklearnog sporazuma i ponovo uvele sankcije, Teheran uspio podijeliti zapadnu alijansu lukavom diplomacijom i otpornošću. Klerikalni režim pokazao je da se političko-ekonomskom utjecaju Sjedinjenih Država i njihovih evropskih saveznika može oduprijeti, čineći prisilnu diplomatiju manje efikasnom za Washington i njihove partnere.
Geosectarianism na Bliskom Istoku
Ključni početni utjecaj revolucije bila je promjena identiteta Irana iz sekularne nacionalističke monarhije u islamističku republiku koja slijedi islamski vanjskopolitički program. Došlo je do dramatične promjene u načinu na koji je Iran gledao na svoje nacionalne interese i svoju regionalnu i globalnu ulogu. Prije revolucije, Iran je (zajedno sa Saudijskom Arabijom i Izraelom) bio jedan od najbližih saveznika Washingtona na Bliskom istoku i držao je regiju u čvrstoj povezanosti sa Sjedinjenim Državama u doba hladnog rata. Nakon stožera Anwara Sadata početkom 1970-ih, Egipat se pridružio proameričkoj konstelaciji regije.
Ali revolucija 1979. promijenila je ovu sigurnosnu arhitekturu pretvorivši Iran u protuhegemonističku pariju koja je izazvala regionalni poredak, umjesto da ga je sačuvala. Prvih 12 godina Teheran je i dalje bio sputan jer je Bagdad podržan energetski bogatim zaljevskim arapskim državama služio kao provjera revolucionarnog režima, posebno kroz iransko-irački rat. Nakon Zaljevskog rata 1991. godine, status Iraka kao tampona između Irana i ostatka arapskog svijeta ozbiljno je oslabljen. Režim sankcija tijekom sljedećih desetak godina dodatno je potkopao Husseinov režim i omogućio Iranu da ojača svoje veze sa iračkim šiitskim i kurdskim stanovništvom.
Nakon što su Sjedinjene Države srušile Huseinov režim u ratu 2003. godine, Irak je njegovim hapšenja omogućio put Iranu za ostvarenje regionalnih ambicija Teherana. Irački režim kojim dominiraju šiiti, zajedno s Assadovim režimom u Siriji i libanonskim Hezbolahom (ključna iranska regionalna imovina), zajedno su formirali šiitski luk pod vodstvom Irana u Saudijskoj Arabiji. Od promjene režima u Iraku, sve više iranske elitne vojne snage, Islamsko-revolucionarna garda i premijer Teherana, Hezbolah, prijete Izraelu i Saudijskoj Arabiji i angažiraju se u kontinuiranim direktnim i indirektnim neprijateljstvima s ova dva američka saveznika od Sirije do Jemena. Dakle, regija je podijeljena na iransku sferu utjecaja- Sirija, Irak, Libanon i Jemen – i saudijska sfera sastavljena od Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Izraela i Jordana.
Geopolitika regije je u velikoj mjeri sada nadmetanje između ova dva tabora. Kamran Bokhari iz CGP- a nazvao je ovaj fenomen geosektarizmom, vrstom geopolitičkog sukoba pojačanim sektaškim razlikama. Pored regionalnih sigurnosnih pitanja i odnosa snaga, geosektarska konkurencija je i konkurencija između regionalnih sila koje koriste islam kao izvor lahke moći . Stoga sektaški identiteti počinju igrati veću ulogu u regionalnoj politici. Jedan od primjera za to je nadmetanje za posedovanje palestinskog problema kao islamskog cilja. Iran i Turska trenutno se ndmeću da iskoriste ovo pitanje; u prošlosti su je Egipat, Katar i Saudijska Arabija iskorištavali kako bi unaprijedili svoje interese.
Vanjskopolitički interesi SAD-a
Američko-iransko neprijateljstvo već je dvije generacije jedno od najspornijih vanjskopolitičkih pitanja Washingtona. Za to vrijeme Sjedinjene Države usvojile su u osnovi tri strateška pristupa suzbijanju Irana. Prvo je suzdržavanje, strategija koja je koristila Irak za suzbijanje rastućeg utjecaja Irana u regiji prije nego što je Irak također postao problem za Sjedinjene Države. Drugi je promjena režima, nastojanje da se promijeni priroda iranske vlade tako da Teheranom vlada umjerenija politička elita. To je najglasnije podržavano tokom procvata neokonzervativaca u Washingtonu za vrijeme prvog mandata predsjednika Georgea W. Busha i bilo je uključeno u doktrinu “Osovine zla”.
Obje ove strategije, koje su koristile sankcije i izolaciju kao instrumente, nisu uspjele. Za vrijeme predsjednika Baracka Obame, Sjedinjene Države pokušale su trećim putem upravljati Iranom, što je rezultiralo nuklearnim sporazumom 2015. godine. Ovim aranžmanom učinkovito je zaustavljen iranski nuklearni projekt, koji su Washington i Izrael smatrali najvećom prijetnjom Irana. Međutim, Teheran je nastavio sa svojim regionalnim avanturama i agresivnom vanjskom politikom. Pod Trumpovom administracijom, Sjedinjene Države su se vratile strategiji izolacije i sankcija, što je povećalo rizik od vojnih sukoba u regiji.
U međuvremenu, posljednjih godina Sjedinjene Države pokazuju značajnu toleranciju prema nacionalnim interesima Egipta, Turske, Izraela i Saudijske Arabije. Washington je pogledao u drugu stranu, čak iako je politika ovih regionalnih sila potkopala američke interese. Najspektakularniji prikaz ove tolerancije bila je kontinuirana podrška Saudijskoj Arabiji nakon ubistva Khashoggija i bliski odnosi s Egiptom, čak i nakon optužbi za gruba kršenja ljudskih prava i klizanja egipatskog predsjednika Abdel-Fattah El-Sisija ka povećanoj autoritarnosti. Interesi Washingtona u regiji bit će bolje zadovoljeni ako usvoji nijansiraniji pristup i pokaže sličnu fleksibilnost u odnosu na potrebe Irana.
Bliski Istok neće uživati mir i stabilnost bez međusobno tolerantnog odnosa između svoja dva glavna rivala, Saudijske Arabije i Irana, koje Sjedinjene Države mogu pomoći u oblikovanju. Da bi se to ipak dogodilo, Washington i Teheran prvo moraju riješiti vlastiti neprijateljski odnos koji je sada star četrdeset godina. Baš kao što se Trumpova administracija diplomatski povezala sa sjevernokorejskim režimom i Talibanima u Afganistanu, ona mora pronaći način da pregovara s Teheranom .
