Nenad Radičević
Autor je vanjskopolitički komentator i dopisnik iz Njemačke za brojne medije na Balkanu.
PISjournal- Proteklih nedjelja međunarodna javnost je posle svake razornije bombe u Ukrajini i svakog novootvorenog fronta na Bliskom istoku sve više strepila da je to upravo okidač za početak Trećeg svjetskog rata. Istovremeno, na sasvim drugim dijelovima svijeta poprilično ispod radara šire javnosti su se odvijala ozbiljnija opipavanja međusobnog pulsa velikih sila.
Ova blaga koškanja su bila upravo na neuralgičnim tačkama gdje bi svaka jača iskra sukoba mogla da raspali neki pravi rat velikih sila. A te tačke nisu u Ukrajini i na Bliskom istoku, već u Indo-Pacifiku i na Arktiku.
Istini za volju, rat u Ukrajini i ratovi na Bliskom istoku imaju i te kako potencijal za širenje sukoba, ali i dalje tu nisu pređene ona najdeblje crvene linije, koje bi uključile više velikih sila u direktan sukob.
Sukobi na Bliskom istoku dijelom liče na reprizu Šestodnevnog rata u kojem je Izrael istovremeno ratovao sa četiri zemlje, samo što je kontekst sasvim drugačiji. Naime, arapske zemlje, naročito sunitske kraljevine, više nisu spremne da zarad palestinske braće ratuju sa Izraelom, pa se izraelska invazija na pojas Gaze i Liban, napadi na Siriju, kao međusobno raketiranje sa Iranom mogu tumačiti isključivo kao dio iransko-izraelskog sukoba. I taj sukob bi mogao još dugo da ima regionalni karakter, ukoliko Iran ne bude značajno ugrozio bezbjednost Izraela ili ako Izrael ne upotrijebi nuklearno oružje u napadima na iranska vojna, nuklearna i naftna postrojenja.
Doduše, čak i bivši izraelski premijer Ehud Olmert u izjavi za britanski Kanal 4 rekao je da „sumnja“ da Benjamin Netanyahu zapravo pokušava da uvede SAD u sukob sa Iranom, ocjenjujući da je to „bezobzirno“ i da bi to bio „najopasniji trenutak u veoma opasnoj godini“.
S druge strane, svijet strahuje zbog toga što su pojedine zapadne zemlje dozvolile Ukrajincima da na Zapadu proizvedeno naoružanje koriste i za gađanje meta na ruskoj teritoriji, dok je potom Putin odlučio da promijeni nuklearnu doktrinu Rusije te da smanji uslove pod kojim je moguće da ruska vojska upotrijebi nuklearno oružje.
Visoka cijena za Rusiju
Međutim, ono što ukazuje da je malo vjerojatno da će Moskva Ukrajinu napasti nuklearnim naoružanjem može se pročitati iz izjava kineskih i indijskih zvaničnika. A poruka minulih dana je jasna: Kini i Indiji bilo bi neprihvatljivo da Rusija iskoristi nuklearno naoružanje, prije svega zbog toga što bi prelazak te crvene linije njima zakomplikovao situaciju na njihovim eventualnim nuklearnim sukobima u južnoj Aziji.
To je najjasnije i najotvorenije formulisao bivši šef indijske diplomatije Kanwal Sibal, koji je u intervjuu za moskovski „Komersant“ izjavio da će „zemlja, koja upotrijebi nuklearno oružje, biti odbačena“ te da tako Indija gleda na posljedice nuklearnog sukoba između Rusija i Zapada. I dok optužuje Zapad da je „eskalirao vojni sukob u Ukrajini dostavljajući ukrajinskoj vojsci sve ubojnije i ubojnije naoružanje da gađa ruske mete“, Sibal je istakao da „bi bilo pogrešno vjerovati da Rusija ne bi izgubila podršku Globalnog juga, ako upotrijebi nuklearno oružje“.
“Zemlja koja prva izvrši nuklearni udar staviće sebe u situaciju međunarodnog izopštenika“, rekao je Sibal, dodajući da bi ta zemlja „bila odbačena čak i od svojih prijatelja, jer oni neće vidjeti opravdanja za korištenje nuklearnog oružja kako bi se spriječio napad konvencionalnim sredstvima“. „U slučaju Rusije, to bi bilo sagledano kao nedopustiv čin, jer Rusija nije još iskoristila u potpunosti svoj arsenal konvencionalnog naoružanja u ukrajinskom konfliktu“.
Indijski diplomata je podsjetio i da se prije dvije godine prilikom posjete njemačkog kancelara Pekingu, i kineski predsjednik Xi Jinping izjasnio protiv upotrebe nuklearnog oružja, te da bi taj stav podržali i Brazil i Južna Afrika. Sibalova poruka je da „Rusija ne može da ignoriše ovu realnost“, dodajući da bi „cijebh koju bi morala da plati, zbog raskida veza sa Globalnim jugom, uključujući i onu na ekonomskom frontu, bila veoma visoka“.
Ovakva poruka zapravo dobrim dijelom umanjuje vjerovatnoću da rat u Ukrajini bude uvod u neki novi svjetski rat.
Geopolitički ledolomci
Međutim, na krajnjem sjeveru planete nadgornjavanja velikih sila su uveliko u toku. Na malo čitanim portalima o pomorstvu saznaje se da ledolomac Američke obalske straže Healy „žuri da se vrati na Arktik kako bi se suprotstavio rastućem kineskom i ruskom uticaju“.
Ovaj ledolomac se sa remonta u Sijetlu vraća na Arktik nakon dva i po mjeseca odsustva na koji je bio primoran zbog požara koji je oštetio mašinsku prostoriju. U međuvremenu, prvi put u Beringovom moru i Beringovom moreuzu na ulazu u Arktički okean plove brodovi Kineske obalske straže, koji su se tu sastali sa ruskim graničnim patrolama. Kako navode u Američkoj oblaskoj straži, te vode između Rusije i Aljaske su najsjevernija tačka na kojoj su ikad primjećeni brodovi Kineske obalske straže, koji su prethodno patrolirali Japanskim morem pa se sjevernim Pacifikom uputili ka Arktiku.
Američki Pentagon je javno izrazio zabrinutost zbog „rastućeg usklađivanja“ između Kine i Rusije u mnogim dijelovima svijeta, uključujući i Arktik.
Sve to dolazi u trenutku kada jemenski Huti sve češće raketiraju prekookenske brodove na glavnoj trgovačkoj ruti u Crvenom moru, ruti preko koje prolaze svi kontejneri sa robom iz Azije za Evropu. Zbog toga je snabdijvanje Zapada već usporeno, a ono što je mnoge šokiralo jeste to da je američko-kineski hladni rat doveo do toga da Kina otvoreno „odbija američku molbu da sarađuju u rješavanju krize sa Hutima u Jemenu“.
Globalno zagrijavanje i otapanje leda na Artiku je dovelo do toga da je plovidba preko Sjevernog pola postala realna alternativa standarnim rutama i svojevrsna prečica za trgovačke brodove između Evrope i Azije. Zbog toga ne čudi pojačano interesovanje Kine za ono što već naziva „polarnim putem svile“. Posljednjih nedjelja nekoliko kineskih kontejnerskih brodova već je putovalo Arktikom, uspješno prošavši ruskim Sjevernim morskim putem.
Kina je ovog ljeta u Arktički okean prvi put slala i svoja tri ledolomca, dok Amerikanci to nisu bili u stanju jer su oba vremešna ledolomca bila na popravci. I dok američki stručnjaci bezmalo kukaju što najmanje narednih pet godina Američka obalska straža neće dobiti novi ledolomac na koji čeka već tri decenije, Kina i Rusija zasad preuzimaju prednost u ovom novom strateškom mjestu na planeti, koje postaje novi front za nadgornjavanje velikih sila.
Iako su Rusi ljubomorno čuvali pristup Arktiku, saradnja sa Kinom im treba kako bi kineskim ekonomskim mišićima odbacili uticaje zapadnih sankcija. Istovremeno, Kina zauzvrat dobija pristup arktičkim pomorskim rutama i resursima, stvarajući „polarni put svile“ i alternativu ruti kroz Malajski moreuz u jugoistočnoj Aziji, gdje kontrolu imaju Indonezija, Malezija, Singapur i Tajland. Arktičkom rutom Kina smanjuje zavisnost od uspostavljenih pomorskih kontrolnih punktova u Malajskom moreuzu gdje je pritom ogromno prisustvo američke vojne mornarice.
Pokazivanje mišića u Tajvanskom moreuzu
Američko-kinesko međusobno pokazivanje mišića i uticaja u tom regionu prisutno je, ne samo na ovoj važnoj trgovačkoj ruti, već i u Tajvanskom moreuzu koji razdvaja Kinu i ostrvo Tajvan, čije vlasti tvrde da Kina nema nad njim suverenitet. Zvanični Peking, pak, ima više strateških interesa da ponovo preuzme kontrolu nad Tajvanom.
Ekonomski, zauzimanje Tajvana omogućilo bi zvaničnom Pekingu da kontroliše tajvansku industriju poluprovodnika, koja čini polovinu ukupne svjetske proizvodnje, što bi uz proizvodnju na kontinentalnom dijelu Kine činilo da ubuduće kontroliše bar dvije trećine svjetske proizvodnje ovih strateški važnih komponenata.
Vojno, Tajvan je Kini svojevrsna brava na Tihom okeanu jer geografski joj uz japanska i filipinska ostrva onemogućava slobodan pristup Tihom okeanu i regionalnu pomorsku dominaciju, ograničavajući je samo na Istočno kinesko i Južno kinesko more. Štaviše, ova ostrva ograničavaju manevarske sposobnosti kineskih podmornica s balističkim projektilima te omogućava američkim saveznicima i samoj američkoj ratnoj mornarici da lako uoče kineske podmornice koje žele da dođu do Tihog okeana. Osvajanje Tajvana bi stoga dalo mogućnost njenoj vojsci da snažnije odvrati SAD od bilo kakve intervencije u regionu što bi dovelo u pitanje i efikasnost američke vojne saradnje i podrške Južnoj Koreji i Japanu.
U septembru su prvi put posle više od dvije decenije Tajvanskim moreuzom prošla dva njemačka ratna broda. Uprkos javnim najavama i mjesec dana dugim i čak komičnim premišljanjima i čekanjem na odluku ministra odbrane, fregata „Baden Wuerttemberg“ i vojni snabdijevački brod „Frankfurt am Main“ su prošli moreuz, pri čemu Pekingu nisu zvanično najavili ovaj potez, htjevši time da pokažu da su to međunarodne a ne kineske teritorijalne vode. Nedugo potom iznad Tajvanskog moreuza je preletio pomorski patrolni i nadgledni avion američke vojne mornarice, dok je nekoliko dana kasnije po prvi put Tajvanskim moreuzom prošao japanski razarač.
Zbog toga, vojni brodovi SAD i drugih država često plove kroz Tajvanski moreuz, insistirajući da je to dio međunarodnih voda, uprkos diplomatskim kritikama zvaničnog Pekinga, koji smatra da kineskim teritorijalnim vodama pripada i taj cijeli prolaz čija širina je između 130 i 220 kilometara na najširem dijelu.
I dok se u zapadnim medijima potezi ovih mornarica u vazduhu i na moru objašnjavaju kao demonstracija ovih zemalja da su „posvećene slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku“ kao i da signaliziraju svoju „namjeru da koriste slobodu navigacije u ovom krucijalno važnom vodenom putu“.
Suštinski, kada se to uzme u kontekst nedavnih vojnih vježbi u regionu to je bilo proameričko pokazivanje mišića Kini, baš kao što je to Kina učinila nedavnim raspoređivanjem svog nosača aviona između dva japanska ostrva u blizini Tajvana. Japansko-američka saradnja već je tradicionalna u ovom regionu, ali čini se da je najveće iznenađenje njemački potez, budući da Berlin proteklih decenija pokušava da ima dobre veze sa Pekingom. Zbog ove plovidbe, Kina je optužila Njemačku za „eskalaciju bezbjednosnih rizika“ i „slanje pogrešnih poruka“ u Tajvanskom moreuzu.
Krstarenjem kroz ovo geopolitičko minsko polje, Njemačka pokušava da odobrovolji Vašington ali i Tajvan kao svog glavnog snabdjevača poluprovodnicima, čiji se najveći koncern TSMC premišlja da li da otvori fabriku u Njemačkoj. S druge strane, ipak se trudi da ne naljuti previše Peking. Pa je tako poslednji njemački ministar ekonomije, koji je bio u poseti Tajvanu bio Guenther Rexrodt i to davne 1997. godine. Čak i funkcioner Zelenih i sadašnji vicekancelar i ministar ekonomije Robert Habeck, koji je poznat prema zagovaranju oštrog stava prema Pekingu, nije se usudio protekle tri godine da posjeti Taipei.
A razlozi za ovo balansiranje kada je u pitanju Tajvan su veliki. Ne samo zbog kinesko-njemačkih privrednih veza, već i zbog toga što bi vojni sukob u Tajvanskom moreuzu, prema računici njemačkih stručnjaka, imao ogroman uticaj na njemačku spoljnotrgovinsku razmjenu, čija petina je sa zemljama u azijsko-pacifičkom regionu. Kako kažu, rat oko Tajvana bio bi za njemačku privredu značajniji i veći udar nego što su bili pandemija COVID-19 i aktuelni rusko-ukrajinski rat.
Zbog svega toga je je mnogo veći strah da bi eventualni Treći svjetski rat mogao početi na Pacifiku nego na Bliskom istoku ili u Evropi.
