Andrew Mitrovica

George W Bush bi trebao zaćutati i otići- Bush je masovni ubica. Trebao bi dijeliti krevet na sprat s Ratkom Mladićem u Haagu, a ne davati intervjue o Afganistanu u Maineu.

Do sada je George W Bush trebao dovršiti prvi i drugi tom svojih zatvorskih pisama.

Ali, kao što znamo, svijet nije pravedno mjesto. Dakle, kao i svi drugi američki predsjednici koji su izbjegli optuženičku klupu unatoč zločinima koje su počinili u zemlji i inozemstvu, bivši predsjednik SAD -a ostaje slobodan i, zaista, bezbrižan čovjek.

Pretpostavljam da je i Bush sretan,dok slika ono što se s milosrđem može opisati kao globalni, deformirani “portreti” i koji teži uređivanju zelenila na svom imanju u Teksasu.

Nezamislivo mi je, međutim, da je nekoć iznimno moćan čovjek koji je gotovo pojedinačno odgovoran za dva katastrofalna rata  koji su nanijeli tako neizmjernu štetu i patnju tolikim nevinima, na toliko mjesta, mogao doživjeti istinski trenutak tišine, a kamoli sreće.

Pitam se, također, ako Bush ikada zastane sa slikarstvom i vrtlarstvom kako bi razmotrio užasnu mjeru svoje krivnje ili zadrhti zbog otkrivanja i zaustavljanja opsega dubokih, unakažujućih posljedica njegovih brojnih i očiglednih zločina protiv dostojanstva i čovječnosti.

To bi moglo biti u velikoj mjeri retoričko pitanje budući da je jedna od glavnih kvalifikacija postajanja predsjednikom nužnost ubijanja, osakaćivanja i traumatiziranja drugih ljudskih bića u ubilačkoj potrazi za uvijek pokornim američkim „nacionalnim interesom“.

Dakle, Bush vjerovatno nalazi značajnu utjehu u ljigavom izbjegavanju da je biti predsjednik često nezahvalan, prljav posao koji od stanara povremeno zahtijeva da naredi “udarce” – velike i male – protiv američkih “neprijatelja”, baš poput mafijaškog dona, ali sa mnogo većom, bolje opremljenom vojskom, naravno

U posljednje vrijeme razmišljao sam o ovim pitanjima, o ovom banalnom, neprežaljenom ubojici i nasilniku s predsjedničkom bibliotekom koji odobrava mučenje  jer, umjesto da konačno učini svijetu uslugu time što se trajno zatvorio umjesto optužbe, Bush i dalje vjeruje, nevjerovatno, da njegova razmišljanja o ratu i diplomatiji imaju ozbiljne zasluge i da ih treba uzeti u obzir.

Ranije ovog mjeseca, Bush-a je u njegovom ljetnikovcu u Kennebunkportu, Maine, intervjuisao njemački emiter koji očigledno nema ništa pametnije raditi sa svojim vremenom i resursima.

Razgovor u 4 oka za kojeg su se obje strane složile opisan je kao “rijetka” stvar od Busha, koji navodno izbjegava privatne razgovore s novinarima.

Bože, pitam se zašto?

Osim što je Busha nakratko otrgnuo od njegova maloljetničkog petljanja s bojom na platnu i ukrotio njegove neposlušne živice, intervju koji je vodio neustrašivi novinar mogao bi kod povučenog bivšeg predsjednika  izazvati mucanje i malo naugodnosti i poslužiti kao blaga vrsta kazne za ono što je zaslužio .

Buš je jednom mogao biti izazvan da konačno odgovori na laži koje je izmislio kako bi započeo ratove gdje  su on i njegovi kriminalni “savjetnici” u dizajnerskim odijelima bili uvjereni da će biti jeftino, lako i brzo.

Dvije decenije kasnije, okrutna, smrtonosna ludost Bushovih umišljenih, katastrofalnih zabluda i izmišljotina je jasna: milioni mrtvih i ožiljanih po tijelu, umu i duhu, bezbroj drugih života uništeno je ili ostavljeno u zabludi u izbjegličkim kampovima gdje vladaju bolest, oskudica i beznađe, zemlje zahvaćene beskrajnom neizvjesnošću, nasiljem i sektaštvom i strpljivi, oživjeli talibani spremni su ponovo nametnuti svoju zloćudnu vlast nad Afganistanom.

Bush je također mogao biti pritisnut zbog svoje uloge u projektiranju međunarodnog reketa za otmice-poznatog kao “predaje”-koji je američkim siledžijama koje je odobrila država dozvoljavao da kidnapuju uglavnom muslimanske muškarce i bacaju ih u tajne tamnice u Iraku i šire gdje su bili vezani, ispitivani , ponižavani, mučeni strujom, napadnuti od strane pasa, seksualno zlostavljani, gušeni vodom i na kraju ubijani.

Čini se da se ništa od toga nije dogodilo. Umjesto toga, Bushu je data neograničena dozvola da se usprotivi povlačenju preostalih američkih i NATO trupa iz Afganistana.

Posljedice će biti nevjerojatno loše ”, rekao je Bush, bez, pretpostavljam, i trunke ironije.

Da bi ovaj bezosjećajni kreten sugerirao bilo gdje, bilo kada, iz bilo kojeg razloga, da će “posljedice” postupaka drugog predsjednika “biti nevjerojatno loše” za Afganistan, očit je dokaz Bushove genetski programirane gluposti i opscene, gotovo mučne oholosti.

Zatim je Bush pokazao da je oštećen na način koji je samo psiholog mogao dešifrirati te da nije sposoban introspecirati ili se pokajati zbog užasa koji je nanio na toliko ljudi, na toliko mjesta zbog svojih naredbi kao vrhovni zapovjednik.

Prvo je njemačkim gostima rekao da je povlačenje iz Afganistana greška.

S obzirom na njegov užasan geopolitički uspjeh, Bushu bi trebalo zabraniti da ikada, pod bilo kojim okolnostima i u bilo kojem kontekstu, izgovara riječ: “greška”.

Ipak, definisanje načina na koji su Bush i podjednako kriva družina radili na metodičkom uništavanju Iraka i Afganistana kao “grešaka” i sama bi bila greška.

Povrede i zlodjeli koje su Iračani i Afganistanci preživjeli nakon dugih, gorkih posljedica Bushove odluke o invaziji ne mogu se umanjiti ili odbaciti jednostavno kao greške.

Oni su bili i ostali nehumani zaključci zlokobnog, proračunatog izbora nesposobnog predsjednika koji je bio uvjeren da je njegova i američka sudbina da “oslobode” dvije udaljene zemlje iz istih evanđeoskih razloga.

Drugo, izvanredno, Bush je preuzeo implicitnu zaslugu-usred sve smrti i razaranja koje je američka invazija dala Afganistancima-za brutalno preoblikovanje afganistanskog društva kao oporavak protiv brutalnosti talibana.

“Nevjerovatno je kako se to društvo promijenilo zbog brutalnosti talibana”, rekao je Bush.

Ne, nevjerovatna je Bushova luđačka ideja da je američka vojna okupacija Iraka i Afganistana imala bilo kakav iskupljujući ili spasonosni utjecaj na sudbine oba naroda.

Konačno, i tako cinično, Bush je pokušao prepisati svoju inkriminirajuću historiju implicirajući da je pustio američke snage i bespilotne letjelice na Afganistan ne da bi uništio talibane ili ih kaznio zbog skrivanja Al-Qaide, već da bi emancipirao žene i djevojke.

“Odjednom,bojim se da će afganistanske žene i djevojke pretrpjeti neizrecivu štetu”, rekao je Bush iz udobnosti svoje oaze sa razglednicama.

Ime George W Bush sinonim je za patnju i neizrecivu štetu koju djevojke, dječaci, žene i muškarci u Iraku i Afganistanu hrabre decenijama.

Uz željnu pomoć punih, amnezijskih televizijskih voditelja, Bush je pokrenuo prigušenu, ali odlučnu kampanju za obnavljanje svoje loše reputacije. Na njenom mjestu pojavila se nova, milostiva, iako pomalo neugodna i draga Bushova karikatura.

To je bolesna fatamorgana.

Bush je neočekivani masovni ubica. Trebao bi dijeliti krevet na kat s Ratkom Mladićem u Hagu. Ako to ne uspije, trebao bi monaški šutjeti i otići.

Kao pokoru, to je najmanje što bi ova nepodnošljiva bitanga mogla učiniti.

Izvor