Baria Alamuddin Libija
PISjournal – Hoće li Libija ponovo biti u plamenu? Čini se da njezini najistaknutiji političari i njihovi inozemni podržavači daju sve od sebe da tako i bude.
Nakon decenije sukoba, Libiji očajnički treba pomirenje i deeskalacija. Ipak, dvije osobe na čelu najvećih podjela u državi – Saif al-Islam Gaddafi i Khalifa Haftar – trenutno su na vodećim mjestima na predstojećim predsjedničkim izborima.
Libijska stabilnost je važna. Tokom protekle decenije, niz plaćenika, terorista i oružja preplavio je južne granice Libije i potaknuo mnoštvo sukoba diljem podsaharske Afrike. U međuvremenu, stotine hiljada migranata i izbjeglica iskoristile su haos u pokušaju da pređu Mediteran i uđu u Evropu. Libija je, nadalje, mutirala u zamjenski sukob za niz međunarodnih igrača.
Kako napetosti ponovo rastu, libijski političari se ne mogu složiti ni oko propisa koji reguliraju izbore. Predsjednik parlamenta Aguila Saleh (i sam predsjednički kandidat) jednostrano je podnio izborni zakon, a da poslanicima nije dozvolio da glasaju o toj mjeri. Član 12 ovog zakona, koji službenim dužnosnicima brani da se kandidiraju za predsjednika, pokazao se naročito razdornim, stvarajući stvarnu opasnost od bojkotiranja glasova u glavnim izbornim jedinicama ili potpunog odbijanja rezultata. Takav scenarij mogao bi dovesti do povratka oružanog sukoba između velikog broja milicija i plaćenika.
I Gaddafi i Haftar su suočeni sa međunarodnim optužbama za ratne zločine, pa kako se nadaju da će biti međunarodno lice Libije u fazi kada nacija očajnički treba ponovno otvoriti svoja vrata svijetu? Gaddafi je bio središnji igrač u pretjerano brutalnom – i osuđenom na propast – očevom obračunu 2011. godine. Stoga je veliki dio Libijaca svjedočio kako su voljeni ljudi ubijeni kao rezultat Gaddafijevih postupaka. Haftara, također, mnogi Libijci smatraju gospodarem rata i potpuno nezgodnim za vođu. Već je bilo žestokih prosvjeda protiv sudjelovanja oba kandidata na izborima. Međunarodna zajednica će se vezati u čvorove ako sljedeći libijski predsjednik bude proglašen ratnim zločincem. Stoga je bolje djelovati sada u podršci poštenom i otvorenom procesu u kojem se mogu pojaviti kandidati za konsenzus.
Turska se umiješala u libijsku situaciju 2019. godine, kada je Haftar pokrenuo niz novih ofanziva, uključujući i onu na glavni grad Tripoli. Sve očajnija Vlada nacionalnog jedinstva kontroverzno je odbacila veliki dio Mediterana kao tursku ekskluzivnu ekonomsku zonu u zamjenu da se Ankara uvuče u sukob u njeno ime. Turska je preplavila zemlju hiljadama sirijskih milicija, koje su blokirale Haftarovu ofanzivu, ali su od tada optužene za pljačku, silovanje i ratne zločine. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ne samo da je dobio vrlo sporna prava na bušenje nafte i plina, on je također dobio vojne baze na afričkom kontinentu koje se neće žuriti s predajom – unatoč pozivima na odlazak svih stranih boraca. Početkom 2021. godine procijenjeno je da je na libijskom tlu bilo 20.000 stranih plaćenika.
Na dijalogu u Manami prošle sedmice pitala sam libijsku ministricu vanjskih poslova Najlu Mangoush o izgledima za izbore. Ipak, osim što je svima poželjela sreću i komentirala da su procedure potpuno nove, bilo je zapanjujuće koliko je nevoljko komentirala politički proces koji je postao toliko sporan da ju je, samo nekoliko sedmica prije, libijsko predsjedništvo pokušalo suspendovati – potez koji je ljutito blokirala vlada.
Iako su brojni drugi Libijci, uključujući bivšeg ministra unutrašnjih poslova Fathija Bashaghu i bivšeg premijera Alija Zeidana, podnijeli svoje kandidature, postoji rizik da kampanja na kraju postane polarizirajuća bitka između osoba koje imaju duboke podjele čije snažne baze podrške i ogroman nacionalni profil jamče značajan udio glasova za njih.
Zapad je 2011. godine podržao svrgavanje Moammera Gaddafija, a zatim okrenuo leđa dok je Libija zapala u frakcijsko krvoproliće. Postoje rizici sličnog scenarija u 2021. godini, s tim da se evropske nacije neće u potpunosti usredotočiti na kritičnu važnost ovih izbora ili na nesagledive rizike ako stvari krenu po zlu. Iako je stabilnost Libije ključna za Evropu, zbunjene i kontradiktorne zapadne politike država poput Italije, Španije i Francuske često su pogoršavale krizu. I drugi uljezi moraju prestati cinično iskorištavati Libiju kao polje na svojoj regionalnoj šahovskoj ploči.
Nakon suspenzije parlamenta u Tunisu, sve države tzv., Arapskog proljeća na kraju su završile s manje političkih sloboda, višom razinom građanske nestabilnosti i većom ekonomskom disfunkcijom nego prije 2011. godine. Revolucije koje su nastojale proširiti prava i slobode arapskih naroda samo su izazvale nepremostive napetosti i nejedinstvo. Isto tako, u postrevolucionarnom Sudanu, s raširenim građanskim neredima i vojskom koja želi ponovo uspostaviti vlast i svrgnuti civilne političare, postoje ozbiljni rizici povratka u loša stara vremena Bashirove ere.
Libija još uvijek ima male, ali stvarne šanse za suzbijanje ovog trenda – ako se birači mogu ujediniti oko konsenzusnog predsjedničkog kandidata i uspješno održati parlamentarne izbore na način koji ne izaziva ponovljeno cijepanje i sukobe.
Slijedeće sedmice odlučno nude oštar izbor između rata i mira za Libiju, s velikim posljedicama za Evropu, Afriku i Bliski istok. Ne gledajmo ovo kao još jednu tragičnu propuštenu priliku. Isto tako, umjesto da se vanjske sile bore za svoje zastupnike da dominiraju svime, one bi trebale prijateljski nastojati ekonomski kapitalizirati od dividende mira igrajući legitimnu ulogu u ponovnoj stabilizaciji i ponovnoj izgradnji ove razorene nacije.
Libijci mogu učiniti beskrajno bolje nego da se odluče za ratnog zločinca kao svog sljedećeg vođu, dok svoje teritorije stavljaju pod hipoteku stranim silama. Učinimo sve što je moguće kako bismo im pružili sve izglede za uspjeh.
Libija Libija
