Pandemija COVID-19 može ubrzati slabljenje već narušenog statusa Amerike sa tradicionalnim saveznicima, kaže bivši diplomata
Kad bismo razumjeli svijet koji dolazi poslije COVID-19, moramo imati na umu jednu važnu ljudsku statistiku: 330 milijuna ljudi živi u SAD-u; 1,4 milijarde u Kini i približno 6 milijardi u ostatku svijeta. Tih 6 milijardi, koji žive u 191 zemlji, počeli su se pripremati za geopolitičko natjecanje između SAD i Kine. Njihovi izbori određuju ko će pobijediti.
Za većinu Amerikanaca tu nema šta da se razmišlja. S obzirom na izbor između demokratskog slobodoljubivog SAD-a i opresivne komunističke Kine, 6 milijardi ljudi izabralo bi američku državu. Zaista su mnogi aspekti Sjedinjenih Država privlačniji: velika sveučilišta (naprimjer, Harvard i Yale); Broadway i Hollywood. Ipak, slabije države mogu zadržati svoje kulturne atrakcije. Svjedok je Velika Britanija s Cambridgeom i Oxfordom, Shakespeareom i Jane Austen.
Elite koje upravljaju ovim 191 zemljama većinom su se školovale na zapadnjačkim univerzitetima. Naučili su trezveno razmišljati kako napraviti analize troškova i koristi onoga što im nude i SAD i Kina. Osjećaji ovdje neće igrati ulogu. Na kraju dana moraju odlučiti koja će zemlja, SAD ili Kina, poboljšati životne uslove njihovih građana.
Afrika je najbolji primjer. Afrički lideri proučavali su priče o istočnoazijskom ekonomskom uspjehu i učili od njih. Trgovina, a ne pomoć, podstiče ekonomski rast. Kina je sada najveća svjetska trgovačka snaga; njena ukupna trgovina iznosi 4,43 biliona USD u odnosu na 3,89 biliona USD za američke države. Za jačanje trgovine unutar Afrike potrebna je prvoklasna infrastruktura. Kina je sada svjetska infrastrukturna velesila, koja u Africi gradi prijeko potrebne luke, željeznice, puteve i elektrane. Ti projekti uključuju mega luku u Bagamoyou, Tanzaniji i željezničku prugu Addis Ababa-Džibuti, koja je prva u potpunosti elektrificirana prekogranična željeznica u Africi. Paul Kagame, predsjednik Ruande, rekao je: “Kinezi donose ono što Africi treba: ulaganja i novac za vlade i kompanije.” Evo jednog vodećeg pokazatelja. Kada Kina sazove samit Kina-Afrika, pojave se svi afrički lideri.
Obično se vjeruje da Kina uvlači sve te siromašne zemlje u dužničku zamku. Stručno recenzirana akademska studija utvrdila je da ova percepcija nije istinita. U istraživačkom radu sveučilišta Johns Hopkins za 2019. godinu, profesorica Deborah Brautigam zaključila je da se većina ovih zemalja dobrovoljno prijavila na te zajmove i ima pozitivna iskustva u radu s Kinom. Brautigam piše, “Dosadašnji dokazi, uključujući slučaj Šri Lanke, pokazuju da je alarm za uzbunu zbog finansiranja kineskih banaka u infrastrukturu diljem BRI-a i šire prenaglašen.” Ona nastavlja, „… veliki broj ljudi ima povoljna mišljenja o Kini kao ekonomskom modelu i smatraju je atraktivnim partnerom za njihov razvoj.
Naprimjer, u 2014. godini 65% u Keniji, 67% u Gani i 85% u najmnogoljudnijoj zemlji u Africi, Nigeriji, zadržalo je naklonost prema Kini. “Stoga, kada je Kina pokrenula BRI, inicijativu za razvoj i izgradnju infrastrukture od centralne Azije do Afrike (pa čak i do Latinske Amerike), većina zemalja to prihvatila. Da, Kina je pravila greške sa BRI. Mahathir bin Mohamad protestirao je protiv njenih uslova kada je postao premijer Malezije 2018. godine. Međutim, o sporazumu je pregovarano u tajnosti, a Mahathir je postao jedan od glavnih govornika na otvaranju samita BRI u Pekingu 2019. godine.
Italija je još jedan vodeći pokazatelj kako se svijet okreće. Član je G-7, temeljne grupe zapadnog društva. Njena ekonomija je oslabljena. Kina je napravila korak dalje i ponudila nove investicije Italiji. Bivši italijanski ministar ekonomije i finansija Giovanni Tria nazvao je kineske investicije „krugom virtuoznog, zadovoljavajućeg i difuznog razvitka“ i „vozom koji Italija ne može sebi dopustiti da propusti“. Sada je COVID-19 odnosima Kine i Italije dao veliki poticaj. Dok su druge članice EU u početku oklijevale da pruže pomoć Italiji, Kina je reagirala gotovo odmah, poslavši 31 tonu prijeko potrebne medicinske opreme, respiratore, maske za lice i zaštitna odijela.
U prethodnim katastrofama, poput cunamija 2004.godine koji je pogodio Indoneziju, US su prve stigle s pomoći. Kina je ponudila malo. Kod COVID-19 su uloge promijenjene. Šest milijardi ljudi izvan SAD-a i Kine je iskreno šokirano kada vide jasnu razliku između kompetentnih odgovora Kine i nesposobnih reakcija SAD-a. Oni bi se složili sa ocjenom Svjetske zdravstvene organizacije: „Kineski hrabri pristup u suzbijanju širenja ovog novog respiratornog patogena promijenio je tok brzo eskalirajuće i smrtonosne epidemije “.
Jednako važno je i da je vodeći zapadni medicinski časopis, The Lancet, objavio otvoreno pismo vodećih medicinskih i zdravstvenih radnika također hvaleći odgovor Kine, napominjući da su napori koje su ulagali „naučnici, zdravstveni radnici i medicinski profesionalci Kine… [bili] izvanredni.”
Stjecati prijatelje i uticati na ljude
Ipak, sve to ne znači da će velika većina zemalja napustiti SAD i pridružiti se Kini. Daleko od toga. Većina zemalja želi održavati dobre veze s obje vlade, oni jednostavno ne žele biti prisiljeni da biraju. Ako Kina nudi dobru i jeftinu 5G tehnologiju tvrtke Huawei, naprimjer, većina zemalja (uključujući američke saveznike poput UK, Njemačke i Francuske) želi slobodu izbora najbolje tehnologije ili njihove telekomunikacijske infrastrukture. Tako da kada SAD uvede sankcije zemljama koje kupuju od Huaweija, to stvara probleme prijateljima.
Sloboda izbora onoga što je najbolje za vlastitu zemlju je zahtjev/potreba na koji se mnogi američki prijatelji pozivaju. Indija i Turska žele biti slobodne birati rakete S-400 iz Rusije; Indonezija želi kupiti borbene avione Sukhoi. Slično, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka žele slobodu trgovine s Iranom putem INSTEX-a, posebnog jasnog mehanizma koji su uspostavile kako bi olakšale trgovinu s Iranom.
Sjedinjene Države mogu i dalje povratiti veći dio uticaja koje su uživale u svijetu. Ogromna riznica dobre volje prema Sjedinjenim Državama ostaje, naprimjer, među 10 zemalja ASEAN-a jugoistočne Azije. Doduše, dvije od njih, Filipini i Tajland, „tehnički“ su ugovorni saveznici sa SAD-om. Ipak nema sumnje da su obje ove zemlje sada bliže Kini nego SAD-u. Svih 10 zemalja ASEAN-a više trguju s Kinom nego sa SAD. Da bi to izbalansirale, zalihe američkih ulaganja u zemlje ASEAN-a su daleko veće. Zapravo, ukupna investicija Amerike u ASEAN-u od 328 milijardi dolara daleko je više od onoga što uložile u Indiju, Kinu, Japan i Koreju zajedno. Nasuprot tome, kineska investicija u ASEAN iznosi oko 150 milijardi USD.
10 zemalja ASEAN-a, poput 181 druge zemlje, ne žele biti uhvaćeni u geopolitičkom takmičenju između SAD-a i Kine gdje jedna strana gubi a druga dobiva. Sasvim razumno, oni žele zadržati svoje opcije otvorenima. Sa vještom diplomacijom, SAD i dalje može pobijediti u igri. Nažalost, umijeće diplomacije izgubljeno je u Washington D.C.-u. To je stvorilo veliku otvorenost koju je Kina u potpunosti iskoristila na putu do pobjede nad svijetom poslije COVID-19.
