Bojan Budimac   globalizacija

Autor je novinar koji živi i radi u Turskoj.

PISjournalKineska kletva “da ti bude dato da živiš u interesantnim vremenima” naša je globalna stvarnost. Prekretnica kroz koju svijet prolazi danas vodi ka neuporedivo temeljnijim promjenama nego su to bili razni “novi svjetski poredci” rušeni i uspostavljani u prošlom vijeku.

Da li se ta prekretnica može preći bez trećeg svjetskog rata veliko je pitanje. Međutim, može se argumentirati da je svijet već u trećem svjetskom ratu, a da su dva fronta na kojima se vodi oružana borba – Ukrajina i Palestina – tek njegovi simptomi. Naime, ako se svjetski rat definiše kao promjene balansa moći i svjetskog poretka, onda promjene kojima svjedočimo liče na globalni sukob u kojem na frontovima, osim spomenutih vojnih, kao što su (geo)politika, ekonomija, kulturni uticaj, tehnologija itd. Zapad gubi mjesto svjetskog hegemona.

Boris Johnson, dželat ukrajinsko-ruskih pregovora u Istanbulu – koje magazin američkog spoljnopolitičkog establišmenta Foreign Affairs naziva (nedavni naslov) “Razgovorima koji su mogli okončati rat u Ukrajini” – neobično je otvoren u vezi sa zapadnom hegemonijom. U kratkom videu, koji je zapravo reklama za njegovu kolumnu u Daily Mailu, bivši premijer Ujedinjenog Kraljevstva, zalažući se za nastavak finansijsko-oružane pomoći Ukrajini, kaže: “Ako Ukrajina padne, to bi bila katastrofa za Zapad, to bi bio kraj zapadne hegemonije i ne bismo imali nikoga da krivimo osim sebe. Pročitajte moju kolumnu u Daily Mailu.”

Stavimo na stranu da Johnson ne objašnjava zašto bi neutralnost Ukrajine, a to je osnovni razlog rata, što je gensek NATO-a nakon mnogo mjeseci negiranja potvrdio, bila “katastrofa” za Zapad, koja se ima sprečavati, između ostalog, (samo)uništenjem evropske privrede. Interesantniji je u toj izjavi “kraj zapadne hegemonije”. Nemoguće je ne zapitati se gdje i kada je to zapadna hegemonija ozakonjena kao svjetski poredak? Nema o njoj ništa u Povelji Ujedinjenih nacija niti bilo kojem drugom međunarodnom dokumentu. Naravno, pitanje je retoričko, a odgovor je u sada tako popularnoj frazi “svjetski poredak zasnovan na pravilima”.

Dok se Johnson brine za opstanak zapadne hegemonije, Hubert Védrine, bivši francuski ministar vanjskih poslova i generalni sekretar francuskog predsjedništva pod predsjednikom Mitterrandom, smatra da je to (zapadna hegemonija) završena priča. U nedavnom intervjuu rekao je da Zapad nagriza duh prozelitizma, samo je sada Pavlovo “idi i evangeliziraj sve narode” postalo “idi i širi ljudska prava po cijelom svijetu”. “Postojalo je vrijeme, koje je dugo trajalo, kada su Evropljani kontrolirali svijet, dobro ili loše to je druga debata, ali gotovo je. To je gotovo”, rekao je, dodavši da je jedno od velikih pitanja “možemo li zamisliti Zapad koji je sačuvao društva koja je stvorio, ali koja više nisu prozelitska, koja nisu previše intervencionistička”. Izražavajući pesimizam, ocijenio je da je takvo razmišljanje suprotno od onoga što misle sve (zapadne) elite. “Svega 5–10 posto ljudi – ne znam možemo li reći elite, ali barem ljudi koji imaju pristup javnim debatama – ne misle da je naša glavna misija da širimo naše vrijednosti po cijelom svijetu propovijedima, sankcijama i bombardovanjem, ali to je debata koja je pred nama jer nećemo ponovo postati većina, nećemo ponovo postati gazde svijeta, tako da smo primorani da razmišljamo o tome.”

Uz obaveznu opasku da Zapad nikad nije bio “većina”, te podsjećanje na čuveni citat iz Huntingtonovog Sukoba civilizacije – “Zapad nije osvojio svijet superiornošću svojih ideja ili vrijednosti ili religije (na koju je malo pripadnika drugih civilizacija preobraćeno), nego svojom superiornošću u primjeni organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju ovu činjenicu; nezapadnjaci nikad.” – mora se primijetiti da su Védrinovi stavovi interesantni. Tim prije što dolaze od (doduše) bivšeg zvaničnika zemlje koja se grčevito bori da sačuva svoj neokolonijalni stisak na svojim bivšim kolonijalnim posjedima u Africi.

To da je desetak minuta prije toga govorio o ostanku u Africi, praktično u ulozi neokolonizatora (to naravno nije rekao), kao o svjedočanstvu francuske “odgovornosti”, govori o tako uobičajenoj zapadnjačkoj kognitivnoj disonanci i činjenici da je samom Védrinu teško zamisliti zapadna “društva koja više nisu prozelitska i koja nisu previše intervencionistička.” A da paradoks bude potpun, Védrine kaže: “I šta se dešava ako to ne možemo prihvatiti? Tada ćemo i dalje biti marginalizovani, sve više odsječeni od ostatka sveta i sve više prezreni zbog našeg pogrešnog osjećaja superiornosti.”

“Ogromna polarizacija koja se danas događa u svijetu nije samo geopolitička. To nije samo nadmetanje oko resursa, ili čak jednostavno rivalstvo zasnovano na trgovinskim odnosima. Sukob između zapadnih elita i ostatka čovječanstva, kao što je Emmanuel Todd sugerisao u La Défaiteu, rezultat je ‘padanja Zapada u nihilizam i obožavanje ničega’. Todd je ovaj nihilizam definisao kao ‘želju za destrukcijom, ali i negacijom stvarnosti. Nema više nikakvih tragova religije, ali ljudsko biće je i dalje tu. Zapad predvođen Washingtonom jednostavno nema pojma koliko veliki dio svijeta odbacuje sistem vrijednosti savremenog globalističkog neoliberalizma”, piše Alastair Crooke, bivši viši britanski diplomata i direktor Foruma za konflikte (Bejrut), na portalu Almayadeen.

Knjiga Emmanuela Todda, francuskog demografa, istoričara i politikologa, koju Crook spominje, pun naziv La Défaite de l’Occident, odnosno “Poraz Zapada” (Éditions Gallimard, 11 decembar 2023), provokativna je analiza propadanja zapadne civilizacije, odnosno Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.

Ono što Todd naziva “nultom religijskom državom” (o konceptu zombi katoličanstva pisao je u knjizi Ko je Charlie?, a u ovoj uvodi zombi protestantizam), proizvodi, po njemu, u određenim slučajevima, najgore, obožavanje praznine, odnosno nihilizma.

“Nihilizam, kako ga ja razumijem, ima dvije fundamentalne dimenzije. Najvidljivija je fizička dimenzija: nagon za uništavanjem stvari i ljudi, pojam koji je ponekad vrlo koristan kada se proučava rat. Druga dimenzija je konceptualna, ali ne manje bitna, posebno kada razmišljamo o sudbini društava, o reverzibilnoj prirodi njihovog propadanja: nihilizam tada neodoljivo teži da uništi sam pojam istine, da zabrani svaki razuman opis svijeta… Ova druga dimenzija pridružuje se, na određeni način, najčešćem značenju riječi, koje je definiše kao amoralizam koji proizlazi iz odsustva vrijednosti.”

Vodeći nas kroz mnoge društvene transformacije, pa i preko LGBT i transrodne ideologije, Todd nam ilustruje nihilizam Zapada. “Genetika nam govori da ne možemo transformisati muškarca (XY hromozomi) u ženu (XX hromozomi), i obrnuto. Pretvarati se da to može znači tvrditi lažno, tipično nihilistički intelektualni čin. Ako ova potreba da se afirmiše laž, da se obožava i nameće jer istina društva prevladava u društvenoj kategoriji (prilično viša srednja klasa) i njenim medijima (New York Times, Washington Post), imamo posla s nihilističkom religijom. Na meni, istraživaču, ponavljam, nije da sudim, ali na meni je da dam činjenicama ispravnu sociološku interpretaciju. S obzirom na široku rasprostranjenost transrodne teme na Zapadu, možemo još jednom uzeti u obzir da je jedna od dimenzija nultog stanja religije na Zapadu nihilizam.”

“Mislim da zapravo postoji mentalna i društvena veza između ovog kulta laži i sada poslovične nepouzdanosti Sjedinjenih Američkih Država u međunarodnim poslovima. Baš kao što muškarac može postati žena, nuklearni sporazum s Iranom (Obama) može se preko noći transformirati u režim pogoršanih sankcija (Trump). Budimo malo ironičniji: američka vanjska politika na svoj je način rodno fluidna.”

“Kako bi društva u kojima se strukturira razlika između očevog i majčinskog srodstva, a opozicija između muškaraca i žena je konceptualno suštinska, mogla prihvatiti ideologiju koja nam govori da muškarac može postati žena, a žena muškarac? Govoriti o jednostavnom odbijanju značilo bi potcijeniti veličinu sukoba. Sasvim je moguće da ova društva smatraju da je Zapad ‘poludio’. Možda je nihilistički?”

Prethodna tri citirana pasusa su samo ilustracija zašto Zapad ne može pretendovati na univerzalnost svojih vrijednosti. No, Todd je uradio sveobuhvatnu analizu propadanja zapadnog narativa.

Povlačeći direktnu liniju od kolonijalizma do globalizacije otkriva nam da “Ekonomski antagonizam (‘ostatka svijeta’, prim. aut.) proizlazi iz jednostavne činjenice da se globalizacija pokazala kao ništa drugo do ponovna kolonizacija svijeta od strane Zapada, ovaj put pod američkim, a ne britanskim vodstvom. Eksploatacija manje naprednih naroda (izvlačenje viška vrijednosti, rekli bi marksisti) bila je diskretnija, ali mnogo efikasnija nego u godinama 1880–1914.”

Da li sve to znači da će vjekovno (kolonijalno, neokolonijalno i/ili imperijalno) breme biti skinuto s pleća bijelog čovjeka, kako je svojevremeno Rudyard Kipling pakovao zapadnjačku hegemoniju kao plemenit “civilizatorski” dobronamjeran poduhvat? Svi ti narativi, a oni su kroz historiju imali brojne transformacije, u svakom su slučaju potpuno diskreditovani.

Posljedice kolonijalizma (neokolonijalizma i imperijalizma) teško su sagledive, ali sveobuhvatne, od socioloških – rasizam i diskriminacija, ekonomskih, političkih do ekoloških. Iako se (u nekim slučajevima) u Ujedinjenim nacijama raspravlja i o reparacijama, u većini slučajeva one su jednostavno nemoguće.

Shashi Tharoor, indijski diplomata, koji je 29 godina radio u UN-u i dogurao do generalnog podsekretara i poslanika u indijskom parlamentu, u knjizi Neslavno carstvo, šta su Britanci uradili Indiji iznosi podatak da bi kompenzacija u današnjem novcu iznosila 3.000 milijardi dolara, što je veće od ukupnog bruto proizvoda Ujedinjenog Kraljevstva, pa samim tim je i nemoguća. No, on se ni ne zalaže za to, bio bi sasvim zadovoljan zvaničnim izvinjenjem i uvođenjem činjenica o razornom djelovanju kolonijalizma u obrazovanju. Ko danas zna da je 1700. godine udio Indije u svjetskoj privredi bio 27 posto (slično je s Kinom), a da je nakon odlaska Britanaca bio jedva 4 posto?

Mentalni i kulturni kolonijalizam takođe imaju razorno djelovanje na društva u kojima su prisutni. Turkiye, koja nema bagaž kolonijalizma u svojoj historiji, niti je ikada bila fizički kolonizovana, do neke je mjere (bila) žrtva surogat kolonijalizma. Surogat kolonijalizam jeste situacija u kojoj dominantna sila vrši kontrolu ili utjecaj na drugu zemlju ili regiju preko zastupnika, posrednika ili lokalnih kolaboracionista, a ne putem direktne kolonijalne administracije. To se može manifestirati na različite načine, kao što su ekonomska dominacija, politička manipulacija ili kulturni imperijalizam. Ovaj oblik kolonijalizma može biti manje otvoren i suptilniji od tradicionalne kolonijalne vladavine, ali i dalje može imati značajne implikacije na suverenitet, razvoj i autonomiju pogođenog regiona.

Dvadeset godina posmatram izvlačenje iz tog odnosa, koji je nanio mnogo štete prije svega u nerazvitku zemlje. Najjači simbol izlaska iz tog odnosa jeste svakako razvoj odbrambene industrije, kada je riječ o materijalnom. Kada je riječ o socijalnom, to je svakako povratak samopouzdanja naroda.

Međutim, to je dug proces i nije nepovratan. Ilustracije (opasnosti) radi, gradonačelnik Istanbula smatra da je njegova dužnost da pripremi društvo za istospolne brakove. Čemu to vodi, vidjeli smo kod Emmanuela Todda.

Ratovi u Ukrajini i Palestini na neki su način katalizatori promjena čiju dubinu teško možemo sagledati, ali tačnost jednog transparenta na propalestinskim demonstracijama neupitan je: “Znate li šta je također umrlo u Gazi? Mit o zapadnoj humanosti i demokratiji.”

Izvor