PISjournal – Islamska Republika Iran obilježava godišnjicu Islamske revolucije koja se desila 1979. godine. Ova država koja se već 45 godina nalazi okružena mnogobrojnim neprijateljima i brutalnim sankcijama, uspjela je da postane stvarna sila u regionu zapadne Azije.
Ovih dana kada se Iranci ali i svi zaljubljenici i poštovaoci Islamske revolucije širom svijeta sjećaju slavnih dana u kojima je iranski narod,vođen vjerom u Boga,slušajući riječi imama Homeinija,dao ono najvrednije-svoj život na putu za slobodu zemlje.
Iran je postao respektabilna sila i ključan geopolitički igrač,stoga pogledajmo o kakvim tehnološkim i vojnim postignućima koja je Iran ostvario dosad piše Ivan Kesić:
“U februaru prošle godine, britanski dnevnik Guardian objavio je izvještaj, pozivajući se na analitičare američke Odbrambene obavještajne agencije koji kažu da se Iran pojavljuje kao “globalni lider” u proizvodnji dronova.
Priznanje je uslijedilo više od jedne decenije nakon što je časopis The Atlantic sa sjedištem u Washingtonu ismijao izvještaj objavljen u iranskim medijima o dronu koji je imao sposobnost da vertikalno poleti i sleti.
“Ono što nam nisu rekli je da su koristili Photoshop kako bi zaustavili polijetanje sa krova japanskog Chiba univerziteta, koji je napravio letjelicu i nikada nije imao nikakve veze s navodnom iranskom verzijom”, stoji u izvještaju, u kojem se ispituje sposobnost Irana za proizvodnju dronova.
Danas zapadne zemlje priznaju da je Iran dronovska kao i raketna sila u svijetu.
Zemlja je napravila divovske korake u eri nakon Islamske revolucije, transformirajući se od uvoznika vojne tehnologije u globalnog lidera u vrhunskim projektilima i bespilotnim letjelicama.
Šta je prethodilo razvoju?
Prije Islamske revolucije, za vrijeme vladavine proameričkog diktatora Mohammada Reze Pahlavija, Iran je samo na papiru uživao reputaciju vojne “sile”.
Uvezla je hiljade tenkova, stotine aviona i helikoptera iz zapadnih zemalja, uključujući SAD, jer nije bilo domaćeg razvoja ili proizvodnje napredne vojne opreme.
Bogate rezerve fosilnih goriva vadile su strane kompanije stranom tehnologijom, a izvozile za devize, koje su potrošene na stranu tehnologiju i rasipništvo Pahlavi dinastije.
Iračka baatistička agresija na Iran tokom 1980-ih, potpomognuta od strane SAD i zapadnih sila, razotkrila je pravo stanje vojne snage Irana i fatalnu zavisnost od uvoza.
Nakon godina žestokog ratovanja, vojna oprema postala je neupotrebljiva zbog nestašice rezervnih dijelova koje Iran nije mogao uvesti zbog uvedenog embarga i sankcija.
Invazija agresora je na kraju odbijena zahvaljujući oštrom otporu iranskih snaga i tehnološkim improvizacijama, pa je Iran u devedesete ušao vojno oslabljen i uz česte prijetnje Sjedinjenih Država, koje su tada bile neprikosnovena svjetska supersila.
Razvoj raketa i dronova
Proces iranskog razvoja balističkih projektila započeo je sredinom 1980-ih kao hitna potreba, zbog nemilosrdnih napada iračkih Baasista na iranske gradove koristeći oružje koje im je isporučivao Zapad.
Balističke rakete bile su prikladan odgovor za odmazdu jer je zračno bombardiranje riskiralo gubitak vrijednih aviona za koje nisu mogli da nabave rezervne dijelove.
U isto vrijeme i iz sličnih razloga, Iran je započeo razvoj bespilotnih letjelica (UAV) za izviđanje, čime je postao jedan od pionira modernih vojnih dronova.
Pod vodstvom Hassana Tehranija Moqaddama, proslavljenog inženjera i menadžera iz Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC), Iran je započeo balistički razvoj od nule.
Prvo su uvezli starije modele balističkih projektila iz vrlo malo prijateljskih zemalja, zatim ih kopirali obrnutim inženjeringom i nastavili da dizajniraju i poboljšavaju svoje domaće modele projektila.
Tokom posljednje dvije godine nametnutog rata, Iran je imao Oghab i Nazeat, taktičke balističke rakete kratkog dometa ili sisteme raketne artiljerije, dometa 45 km, odnosno 100 km.
Nakon završetka rata, njihov razvoj je utro put za nove porodice projektila Shahab i Zelzal sa dometom od stotina kilometara.
Do kasnih 1990-ih Iran je proizveo Shahab-3, svoju prvu balističku raketu srednjeg dometa (2.000 km), koja u svom dometu ima gotovo sve neprijateljske strane vojne baze u regionu.
Iako je sistem bio adekvatan odvraćajući faktor, bio je velik i glomazan za transport, trebalo mu je dosta vremena da se napuni tečnim gorivom, a njegova vjerovatnoća kružne greške (CEP) bila je visoka i pogodna za gađanje velikih neprijateljskih baza.
Sistem je takođe bio relativno skup i proizveden u ograničenim količinama od nekoliko stotina komada, nesrazmerno u potencijalnom sukobu protiv neprijatelja sa većom avijacijom.
Naknadne balističke rakete srednjeg dometa kao što su Ghadr-110, Fajr-3, Ashura i Sajjil, predstavljene u drugoj polovini 2000-ih, donijele su značajna poboljšanja u pogonu na čvrsto gorivo, kraću pripremu i preciznost, ali su i dalje bili veliki i skupi sistemi. .
Nedostaci masivnih balističkih projektila srednjeg dometa nadoknađeni su tokom 2010-ih, kada su u operativnu upotrebu ušle nove varijante bazirane na Fateh-110, raketi kratkog dometa na čvrsto gorivo sa početnim dometom od samo 200 do 300 km.
Sa razvojem raketnih motora i srodne tehnologije, ove nove varijante bazirane na Fateh-110 su vremenom povećale domet – Fateh-313 na 500 km, Zolfaghar na 700 km, Dezful na 1.000 km, i konačno Kheibar Shekan na 1.450 km.
Njihov domet je, dakle, izjednačen sa starijim generacijama projektila, a iako su opremljene nešto manjim bojevim glavama, sa 500 do 700 kg eksploziva, i dalje su smrtonosne.
Novije i manje rakete su takođe pokretljivije za transport, brže i jednostavnije za lansiranje, upravljivije i teže za obore za neprijateljske sisteme protivvazdušne odbrane, uz visoku preciznost.
Osim toga, lakše ih je proizvesti u masovnim razmjerima i mogu se sastaviti u ogromnom broju, što je Iran već potvrdio pokazujući snimke ogromnog raketnog arsenala iz podzemnih baza raštrkanih širom zemlje.
Paralelno sa razvojem balističkih projektila, Iran je uložio velika ulaganja u razvoj moćne flote borbenih dronova (Shahed, Fotros, Mohajer, Kaman) i municije (Shahed, Arash, Raad, Meraj), čiji domet takođe pokriva cijeli region.
Redefinisana pravila
Ovim arsenalom Iran je kompenzirao nedostatke u avijaciji jer ima sposobnost da gađa neprijateljske položaje istim dometom, ubojitim i intenzitetom, te boljom ekonomičnošću.
To ga je stavilo i na jedinstvenu poziciju u svijetu, jer sve ostale zemlje svoju vatrenu moć dugog dometa baziraju na avijaciji, uglavnom iz uvoza ili rjeđe domaće proizvodnje.
U oba slučaja to može biti skupo i imati neefikasne rezultate, o čemu svjedoči više od triliona dolara uloženih u razvoj najskupljeg mlaznog lovca, kao i neuspjeh zračne agresije na Jemen.
Nekoliko drugih zemalja također ima balistički arsenal, ali one su naslijeđe globalne vojne doktrine 20. stoljeća i služe za nošenje oružja za masovno uništenje (WMD) i odvraćanje neprijatelja, ali ne i za precizne udare.
Neke zemlje proizvode i vlastite dronove i municiju, ali nijedan takav arsenal se nije dokazao u ratnim vremenima i nema svjetsku reputaciju kao što je imaju iranski proizvodi.
Izuzetnu efikasnost danas prepoznaju čak i stručnjaci i mediji neprijateljski nastrojenih zemalja, istih onih koji su prije nekoliko godina pokušavali umanjiti ili ismijati iranske vojno-tehnološke inovacije.”
Ekskluzivno PISjournal
