PISjournal – Danas,15.maja Palestinci i svi slobodoljubivi narodi obilježavaju 77. godišnjicu Nakbe ili Dana katastrofe.
To je dan koji budi bolne uspomene svakog Palestinca čiji su preci protjerani sa svojih ognjišta prije 77 godina a na temeljima nekadašnje Palestine osnovali ilegalnu državu Izrael.Tada je protjerano preko 700.000 ljudi.
Od tog dana počinje patnja palestinskog naroda koja traje do danas.Dok se po svijeti vijore zastave Palestine i uzvikuje “Free Palestine”,u Gazi svakim danom raste broj mrtvih što od izraelskih bombi i snajperskih hitaca što od izgladnjivanja i nedostatka lijekova.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu kazao je kako njegova vlada radi na pronalaženju trećih država koje bi primile stanovnike Gaze, mjesecima nakon što je predsjednik SAD-a Donald Trump predložio njihovo protjerivanje i preuređenje teritorije u odredište za odmor.
To je tužna realnost izraelske okupacije ponosnog palestinskog naroda.
Od početka rata u Gazi 2023. godine,ubijeno je preko 53.000 Palestinaca,većinom žena i djece.Kuće,zgrade,bolnice i ostala infrastruktura pretvoreni su u hrpe kamenja i betonskih ostataka pod kojima se još uvijek nalaze tijela ubijenih.
Kako bi spriječio da se stvarna slika svakodnevnog života u Gazi prenese ostatku svijeta,Izrael ne štedi ni novinare pa je prema procjenama agencija od početka rata ubijeno 216 novinara.Toliko novinara nije nastradalo ni u Drugom svjetskom ratu iako se smatra najvećim krvoprolićem u historiji čovječanstva.
Dok pišem ovaj tekst,u Gazi vlada humanitarna kriza jer cionisti ne dopuštaju da kamioni sa hranom i medicinskim potrepštinama dođu
O Nakbi
Prije svega potrebno je reći da je Izrael kolonijalni projekat potpomognut Zapadom.
Kao i svi kolonijalni projekti naseljenika, Nakba je cionistička verzija protjerivanja palestinskog autohtonog stanovništva iz njihove historijske domovine, prisvajanja imovine i zatiranja njihovog naslijeđa. Kroz svoju historiju, cionizam je isprepleten u kolonijalnu logiku dominantan-inferiorni/dostojan-jadan. Cionisti su dali dodatnu težinu kolonijalnom obrazloženju civiliziranja jednog prostora kroz povratak “originalnog stanovništva” koje se vraća “kući” iz egzila. U isto vrijeme cionistička ideologija Palestince definiše kao “vanzemaljce” koje treba ukloniti.
Prisustvo Jevreja u Palestini ima historijsko utemeljenje, ali plansko naseljavanje krajem 19. i početkom 20. Stoljeća je bila pretpolitička faza cionizma. Jevreji su bježali od progona uglavnom iz Europe ili iz vjerskih razloga nastanili su se u Palestini kako bi bili dio veće palestinske zajednice. Čak i danas, religiozni Neturei Karta se izjašnjavaju kao palestinski Jevreji. Antagonizam sa Palestincima se pojavio kada je cionistička doktrina nagrizla mogućnost suživota u korist kolonijalnih naseljenika.
Transformacija cionističke kolonije iz teorije u stvarnost odvijala se preko Britanije koja je imala ulogu “babice” u procesu nasilnog rađanja cionističkog entiteta, Taj proces je ozvaničen Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine kojom je Britanija, bez kolonizacije Palestine ili ikakvih prava na nju, ponudila ju je europskim cionistima za ekskluzivnu jevrejsku domovinu. Međutim, Balfourova deklaracija bila je samo uvod za tri strategije nakon što je Britanija kolonizirala Palestinu. Prva je bila zabrana Jevrejima ulazak u Britaniju. Nakon uspona nacista, Britanci se hvale da su primili 80.000 Jevreja, ali prešućuju činjenicu da je deset puta veći broj Jevreja odbijen. Druga je bila britanska kolonijalistička uredba koja je favorizirala cioniste, posebno stjecanje vlasništva nad zemljom od strane Jevrejskog nacionalnog fonda, dok je ograničavao palestinsko posjedovanje imovine. Konačno, Britanija je favorizovala ekonomske i vojne kapacitete cionista. Do septembra 1944. Britanija je pomogla da se uspostavi jevrejska brigada od 30.000 vojnika pod njenom plavo-bijelom zastavom i obučila je prema visokim vojnim standardima.
Naoružani i dobro obučeni cionisti s lakoćom su uspjeli da napadaju i zauzmu palestinska sela i počine teške zločine nad civilima.Prema procjenama uništeno je 500 palestinskih sela.Cionisti su zauzeli 78% palestinske teritorije dok su Palestinci protjerani i zabranjen im je povratak.
Njihovu imovinu konfiskovala je cionistička država i stavila u službu kolonijalizma naseljenika. Međutim, malobrojni Palestinci koji su uspjeli da se vrate postali su “prisutni odsutni” sa svojom zemljom i imovinom koju je prisvojio Izrael.
Godine 1950.,s ciljem jačanja nove jevrejske države,cionistička vlada je donijela Zakon o povratku, koji je Jevrejima iz cijelog svijeta dao ekskluzivna prava da dobiju izraelsko državljanstvo i da se nasele bilo gdje u koloniziranim područjima.
Podrivanje i negiranje palestinskih prava nametnuto je u svim oblastima života, od obrazovanja, stjecanja zemljišta, braka, putovanja i stanovanja. Jevrejima je upravljalo građansko pravo, dok su Palestincima upravljale posebne vladine službe i vojska. Ovo je isti odnos koji su uspostavili bijeli europski naseljenici u Americi, gdje je nakon zauzimanja zemlje i genocida preostali domoroci strpani u rezervate.
Nakon 1967. godine, kako bi ostvario svoje kolonijalističke ciljeve, Izrael je okupirao ostatak teritorije Palestine, stvarajući još 350.000 izbjeglica i preuzeo kontrolu nad dodatnih milion Palestinaca.
Priča o otporu i nadi
Ali, Palestina nije samo priča o porazu,protjerivanju i ubijanju.Ima tu nešto i više.
Tto je priča o otporu. Narod ove zemlje se nikada nije predao. Intifade – narodni ustanci koju su protresli svijet, simbol su volje koja se odupire okupaciji. Kamenje koje palestinska djeca bacaju, uzvik su naspram nepravedne historije koja im je nametnuta. Svaka ulica u Gazi i svaki sokak u Nablusu svjedoci su ovog beskrajnog otpora.
U ovoj priči su i svjetske sile odigrale svoju ulogu. Amerika, sa bezuslovnom podrškom Izraelu, evropske zemlje sa šutnjom i pratnjom, arapske zemlje sa licemjernim politikana, svi su dodatno zakomplikovali ovaj spor. Palestina nije samo žrtva izraelske okupacije nego je žrtva šahovske partije svjetskih sila.
Žrtva igre u kojoj ljudskost konstantno biva žrtva političkih interesa.
Ali, bliži li se kraj ove gorke priče? Hoće li doći dan kada će Palestinci moći slobodno živjeti u svojim domovima? Možda odgovor na ovo pitanje još uvijek nije jasan, ali očito je da nada još uvijek živi. Palestinski narod i pored svih problema još uvijek u srcu nosi san o povratku svojoj domovini. San o danu u kojem nema više zidova razdvajanja. O danu kada će im se djeca moći igrati bez straha od bombi i metaka.
Ranjena Palestina je ponovo na mapi svijeta. Duboka bolna rana koja se svakoga dana obnavlja.
Ipak, ova rana simbolizira nešto veće, simbolizira nadu. Nadu u to da će pravda jednog dana da pobijedi.Nada u dan kada će arogantne sile koje smatraju da imaju pravo oduzeti sve na što im pogled sleti otići na smetljište historije a zločinci stati pred lice pravde.
Ekskluzivno PISjournal
