Ali Ahmadi
„Grejs period“ za povlačenje može oživjeti iranski nuklearni dogovor(JCPOA)- Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA), poznatiji kao Iranski nuklearni sporazum, ostaje u neizvjesnosti. Strane koje su u njega uložile nisu uspjele postići novi sporazum – sporazum u kojem se Sjedinjene Države vraćaju na dogovor, a Iran na potpunu provedbu dogovora.
To znači da će daljnji pregovori morati pričekati dok novi izabrani predsjednik Irana Ebrahim Raisi preuzme dužnost. Dok je odlazeća Rouhanijeva administracija planirala veliki dio puta do uzajamnog povratka u potpunu usklađenost, predsjednik Hassan Rouhani inzistira na tome da je dogovor skoro završen, unatoč tome što ostaju neka neriješena pitanja.
Vrijedi razmotriti jedno pitanje koje je pokrenuo Iran, a koje je izgleda odigralo ulogu u odgađanju konačnog ishoda. Iranska vlada zatražila je garancije da Sjedinjene Države neće jednostavno odustati od sporazuma. Zamjenik ministra vanjskih poslova Abbas Araghchi izjavio je da Iran treba “dobiti garancije kako bi se pobrinuo da se ono što je bivša američka administracija učinila u smislu ponovnog uvođenja sankcija i izlaska iz JCPOA-e ne ponovi”.
Mnogi zapadni posmatrači smatraju ovo sumnjivim zahtjevom jer Washington očito nije zainteresiran za takav ustupak. Američki dužnosnici ispravno su naglasili da nemaju pravna sredstva vezati ruke budućem predsjedniku i da ne bi bili zainteresirani da povratak sankcija ovisi o odobrenju rezolucije Vijeća sigurnosti UN -a.Iran se ne suočava samo s mogućnošću budućeg naglog odustajanja od sporazuma, iako je to očito velika briga za zemlju.
Svaki republikanski kandidat za predsjednika 2024. vjerojatno će napustiti sporazum, ali i aktivirati proces koji omogućava Sjedinjenim Državama da jednostrano ponovo uvedu sankcije UN-a kao obećanje za jedan dan. Čini se da je u Sjedinjenim Državama JCPOA zauzeo stav sličan politici Mexico Cityja koji zabranjuje neprofitnim primateljima državne financijske podrške pružanje usluga pobačaja ili savjetovanje. U onome što je postalo rutinsko, kada demokrata dođe na vlast, ta osoba brzo opoziva ovu politiku.
Nakon što ta osoba napusti dužnost, sljedeći republikanski predsjednik je odmah vraća na dužnost. Ali neposredniji problem s kojim se Iran suočava je da bi ponovni ulazak u JCPOA ponudio daleko manje ekonomske koristi nego što su strane prvotno zamislile.Kada je JCPOA stupio na snagu 2015. godine, ekonomske koristi koje je Iran dobio bile su izuzetno potresne. Trgovina, investicije i saradnja, uključujući i s Evropskom unijom, jesu porasli, ali sve nade u transformaciju potaknute značajnijom integracijom u globalnu ekonomiju ostale su neostvarene.
Jedna od glavnih prepreka ekonomskoj saradnji bila je nespremnost međunarodnih banaka da olakšaju ekonomsku razmjenu. Mnogi veliki evropski bankarski giganti najavili su, u prvim danima implementacije, da uprkos ukidanju sankcija neće ponovo ući na iransko tržište.Postoji nekoliko razloga zašto se to dogodilo, ali dva su ovdje posebno važna.
Prvo, moć američkih financijskih sankcija dolazi iz središta američkog dolara i njujorške industrije financijskih usluga u globalnoj trgovini. Dakle, preostale sankcije otežale su poslovanje s Iranom. No, čini se da je najveća prepreka zabrinutost zbog povratka sankcija.
Akademsko istraživanje provedeno po ovom pitanju otkrilo je da su zabrinutosti banaka i dioničara banaka zbog ponovnih sankcija bili ključni razlog zašto su izbjegavali iransko tržište u razdoblju prije povlačenja Donalda Trumpa. Ono što se dogodilo s Trumpovom administracijom samo će pojačati takvu zabrinutost.
Esfandyar Batmanghelidj nedavno je izvršio procjenu za Evropski savjet za spoljne odnose. Tvrdio je da čak i ako bi se postigao dogovor, „[u] optimističnom scenariju, godišnji evropski izvoz u Iran iznosio bi oko 6,2 milijarde eura, dok bi uvoz iz Irana iznosio 5,6 milijardi eura – Iran bi se razočaravajuće svrstao negdje između Filipina i Pakistana među trgovinskim partnerima Evrope. ”
Ova mogućnost je dobro shvaćena u Teheranu. Aludirajući na ove zabrinutosti, vrhovni vođa Ali Hamnei već je upozorio da ublažavanje sankcija mora postojati “u praksi”, a ne samo “na papiru”. Ovo je pitanje ponovno pokrenuto u srijedu s računa na društvenim mrežama kojim upravlja njegova kancelarija. Bez ozbiljnih ekonomskih koristi, domaća podrška sporazumu ostat će krhka i ranjiva, dok bi svaka vrsta daljnjeg dogovora vjerojatno ne dolazi u obzir. Osim toga, vrijedi razmotriti ono što je bivši zvaničnik Obamine administracije Gary Samore nedavno rekao u intervjuu za Vocal Europe, istraživački centar iz Brisela.
Samore se tokom svog vremena s administracijom fokusirao na pitanja neširenja, te je predvodio grupu protiv pritiska protiv Irana prije nego što ju je napustio 2015. godine kako bi podržao JCPOA.Jedna od lekcija koje smo naučili iz nuklearnog sporazuma iz 2015. je da samo zato što vlade ukidaju sankcije ne znači da će privatna industrija iskoristiti te mogućnosti zbog straha da će sankcije biti obnovljene i da će biti podvrgnute kaznama i sankcijama odgovornosti i, očito, postupci predsjednika Trumpa potvrdili su mnoge od tih zabrinutosti. … Dakle, ako će Europljani i Amerikanci u budućnosti htjeti ponuditi sankcije, moraju razmisliti o mehanizmima koji će zaštititi privatne kompanije od naknadnih sankcija ili ekonomskih kazni.
Ništa od toga, naravno, nije savršena garancija, jer u američkom sistemu sljedeći predsjednik, ako to želi, ima moć preokrenuti ono što je prethodni predsjednik učinio. … Dakle, ne postoji način da se postigne apsolutna zaštita kroz oslobađanje od sankcija, ali mislim da možemo doći do nekih kreativnih ideja kako bismo putem osiguranja mogli nadoknaditi štetu zemljama koje posluju s Iranom.Da budemo jasni, Samore je odgovarao na pitanje o tome kako se Iran može namamiti u naknadni sporazum kojim će se postići novi nuklearni i nenuklearni ustupak. Iako je Samore ipak pozvao Sjedinjene Države da ponude ukidanje nekih primarnih sankcija kao dio takvog napora, on i dalje tvrdi da bi bila potrebna veća uvjerenja kako bi Iran mogao ostvariti stvarne koristi od JCPOA -a, što se može učiniti ali treba izdržati za buduće ustupke.
Nije iznenađujuće što Iran ne vjeruje da bi trebao pričekati ili učiniti dodatne ustupke. No, svjetske sile trebale bi uzeti u obzir da, iako bi Iran imao koristi od nekog oblika garancije, postojanje nuklearnog sporazuma može ovisiti o tome.Budući da je sporazum politički sporazum, a ne obavezujuća obaveza, bilo koja država može se u bilo kojem trenutku povući iz njega. Kritično, on također uključuje odjeljak koji omogućava bilo kojoj zemlji sudionici da jednostrano pokrene ono što je u osnovi ugrađena funkcija samouništenja
. Oštećena država može podnijeti žalbu Mehanizmu za rješavanje sporova (DRM), konsultativnom tijelu za rješavanje sukoba koje se sastoji od zemalja učesnica dogovora. Ako ta država smatra da njene zabrinutosti nisu riješene na zadovoljavajući način, stvar se može uputiti Vijeću sigurnosti gdje će se glasanje o ukidanju sankcija UN -a Iranu ponoviti i može se staviti veto prema redovnoj proceduri. To bi izazvalo potpuno povlačenje Irana i potpuno okončanje dogovora.Ovaj osebujan proces osmišljen je imajući na umu samo mogućnost iranskih kršenja. Ali politički kontekst se promijenio. Ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje zašto Trumpova administracija nije iskoristila ovu opciju prije nego što je prestala učestvovati u sporazumu.
Bez obzira na to, budući republikanski predsjednik će gotovo sigurno učiniti upravo to. Jednostavno rečeno, postavljanje novih zaštitnih mjera za sporazum sada je egzistencijalna potreba. Američki stručnjaci i političari godinama su glasno brinuli o onome što smatraju “klauzulama o zalasku” za neke od iranskih obaveza. No, kako je sada, malo je vjerovatno da će sporazum postojati dovoljno dugo da se dostignu ti datumi, što znači da će sve iranske obaveze biti pooštrene odjednom.
Jedan od načina na koji se takva zaštita može stvoriti je uvođenje novog koncepta grejs perioda u dogovor. Kad je Donald Trump objavio svoju odluku o povlačenju Sjedinjenih Država iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), nije ju mogao odmah formalizirati. Umjesto toga, i u skladu s ustavnim procesima SZO -a koje su same SAD stvorile, Washington je morao najaviti odlazak godinu dana prije nego što je zapravo napustio organizaciju.
Mnoge druge međunarodne organizacije i ugovori također imaju takve mjere.Strane bi trebale razmotriti dodavanje takvog grejs perioda i nuklearnom sporazumu. Svaka država koja želi povući, ponovo uvesti sankcije ili pokrenuti vraćanje sankcija UN -a putem procesa DRM iz drugih razloga, a ne zbog iranskog značajnog neizvršenja svojih obaveza, ne bi trebala to učiniti odmah. Umjesto toga, trebao bi proći grejs period, možda jednu ili dvije godine, između najave povlačenja i zakonskog ponovnog uvođenja sankcija. U takvom okviru, sankcije se mogu odmah poništiti ako DRM, prostom većinom glasova, utvrdi da je Iran kriv za značajne neizvršenje.
Nova rezolucija Vijeća sigurnosti UN -a, sa odgovarajućim obavezujućim jezikom, bila bi potrebna da se ovom novom okviru da težina međunarodnog prava.U stvari, to bi bankama i preduzećima dalo novo povjerenje da mogu stupiti u kontakt s Iranom i povući se na uredan način ako se sankcije vrate. Američka vlada dala je stranim kompanijama nekoliko mjeseci da napuste Iran nakon napuštanja JCPOA -e, ali za to jednostavno nije bilo dovoljno vremena. To bi također značilo da bi u slučaju povlačenja SAD -a i potencijalnog kraha dogovora, grejs period pružio neko vrijeme za upravljanje posljedicama.
Iako budući američki predsjednik može jednostavno zanemariti takva pitanja i jednostavno brzo ponovo uvesti sankcije, veća težina eksplicitnijih međunarodnih pravnih obaveza učinila bi poduzimanje takvih hrabrih jednostranih radnji skupljim i povećala bi pravni i međunarodni položaj JCPOA -e.Tijekom prvobitnih nuklearnih pregovora, nakratko se pojavila ekscentrična ideja koja je zahtijevala više od jednog veta za ponovno uvođenje sankcija UN -a.
Najagresivniji poticaj došao je iz Rusije, koja je oprezna u postavljanju presedana s dva veta koji bi mogao postati novi model u Vijeću sigurnosti, čime se umanjuje njegova moć blokiranja zapadnih sigurnosnih inicijativa. Alternativno, Sjedinjene Države su tvrdile da ne mogu imati povratak sankcija ovisno o novoj rezoluciji koja je donesena od Vijeća sigurnosti, a na nju mogu staviti veto njegovi protivnici, Kina i Rusija. Ova ideja rješava obje zabrinutosti stvarajući prepreku ka unilateralizmu na nivou DRM -a – ne u Vijeću sigurnosti – gdje bi Sjedinjenim Državama bila potrebna samo podrška evropskih saveznika za vraćanje svih sankcija.Ranije su mnogi u Washingtonu tvrdili da bi se Sjedinjene Države trebale složiti s nuklearnim sporazumom samo ako se mogu jednostrano povući.
Prema sporazumu koji je izmijenjen gore navedenim izmjenama, to bi i dalje bilo moguće, ali ne i uz hitnu pomoć. Ako Bajdenova administracija smatra da je kampanja maksimalnog pritiska bila greška, onda ne bi trebala nastaviti insistirati na moći da jednostrano ukine sankcije, a da nijedna druga država ne podrži njene tvrdnje da je Iran prekršio nuklearni sporazum. Sve uključene zemlje priznale su važnost opstanka sporazuma i njegove marljive implementacije. Doduše, ovo je donkihotski prijedlog. To zasigurno ne bi bio lak zadatak, posebno u Washingtonu, pa čak bi i Iran zazirao od otvaranja postojećeg teksta JCPOA -a za izmjene i dopune. No, potrebna je politička hrabrost i volja da se sada utvrde slabosti sporazuma.