Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Gruba podjela Amerike na protestantski sjever i latinski jug ima više izuzetaka. Jedan od tih geografsko-historijskih izuzetaka je sjeverni dio Južne Amerike – historijska regija koja se naziva Gvajana (u domorodačkim jezicima guiana znači zemlja vode) i sastoji se od pet dijelova od kojih je samo dva zadržala taj naziv.
Između španske i portugalske kolonijalne zone (venecuelanska i brazilska) postoje tri bivše kolonije europskih sila (Britanaca, Nizozemaca i Francuza) koje čine tri multietničke i multikonfesionalne zasebne države. Među njima je površinom najveća Gvajana, bivša britanska kolonija, Surinam te Francuska Gijana koja je njen prekookeanski departman odnosno dio Europske unije.
Posebnost Gvajane i Surinama je i značajna muslimanska i hinduska populacija, a predsjednik Gvajane Irfan Ali je jedini musliman državnik u zapadnoj hemisferi.
Izbjegnut sukob
Gvajana i Venecuela složile su se kako će izbjegavati upotrebu sile i da neće eskalirati napetosti u dugotrajnom sporu oko naftom bogatog područja Esequibo nakon sastanka između šefova svojih država u Saint Vincentu i Grenadinima 15. decembra.
Dvije države su u zajedničkom saopćenju navele kako neće prijetiti niti koristiti silu jedna protiv druge ni pod kojim okolnostima i da će se suzdržati, bilo riječima ili djelima, od eskalacije bilo kakvog sukoba ili neslaganja.
Napetosti su naglo porasle ovaj mjesec nakon što su glasači na venecuelanskom referendumu podržali potez da područje Esequibo postane nova venecuelanska savezna država i odbacili nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji vodi postupak između dviju zemalja. Spor se dodatno rasplamsao nakon što je venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro najavio da će odobriti istraživanje nafte u regiji Esequibo.
Predsjednik Gvajane Irfaan Ali i Maduro sastali su se u zračnoj luci u Kingstownu, zajedno s predstavnicima Karipske političke i ekonomske unije CARICOM, Brazila, Ujedinjenih naroda i Zajednice latinoameričkih i karipskih država.
Sporovi će se rješavati u skladu s međunarodnim pravom, navodi se u zajedničkoj izjavi, iako se ističe da Madurova Vlada ne priznaje ICJ. Dvije države će nastaviti dijalog u Brazilu u naredna tri mjeseca. Očite je da je referendum pokušaj Madura da procijeni i poveća podršku svojoj Vladi uoči predsjedničkih izbora 2024., a ne uvod u invaziju.
Teško kolonijalno naslijeđe i nafta
Granice i posjedi kolonijalnih sila su se više puta mijenjali kao i granice susjednih država koje su u 18. stoljeću stekle nezavisnost. Sporni dio Gvajane pripadao je Venecueli od 1777. godine. Kasnije je Britanija od Nizozemaca preuzela dio teritorije i proširila svoj posjed na prostor koji je bogat ugljem i zlatom. Iako se vlada Venecuele složila sa pomjeranjem granica došlo je do promjena stava zbog otkrića činjenica nakon smrti američkog advokata koji je zastupao njene interese, a koje su pokazale da su Britanci imali podršku Rusa i da sporazum nije bio pravedan. Na osnovu toga Venecuela se protivila promjeni granica i odbila priznati odluku Pariškog arbitrarnog suda iz 3. oktobra 1899. godine na kojeg se Gvajana i danas poziva u odbrani svog prava na sporni teritorij.
Sporna pitanja su definisana Ženevskim sporazumom koji je potpisan 17. februara 1966. godine što je samo tri mjeseca prije stjecanja nezavisnosti (26. maja 1966. godine). Prema odredbama Ženevskog sporazuma obje strane su se obavezale na reviziju teritorijalnog spora, predviđeno je uspostavljanje zajedničke komisije koja bi riješila spor oko granica, sve strane (Venecuela, Gvajana i Britanija) su se služile da je Pariški sporazum pravno ništavan. Prema novom sporazumu sporna teritorija službeno ne pripada ni jednoj zemlji. Međutim, konačna odluka koju bi prihvatile obje strane nikad nije donešena.
U vrijeme vladavine Huga Čaveza koji je imao dobre odnose sa vladom Gvajane historijski spor je bio zaboravljen. U međuvremenu, Gvajana je suprotno odredbama Ženevskog sporazuma primijenila britansku praksu i počela da iskorištavanjem rudnog bogatstva sporne teritorije koju je podijelila na pet regija. Vlada Gvajane je jednostrano ustupila koncesiju kompaniji Exon Mobile na istraživanje i eksplantaciju nafte.
U kombinaciji takvog historijskog naslijeđa i unutrašnje krize koja u Venecueli traje desetljećima svijet je početkom decembra iznenadila najava režima u Karakasu da će raspisati referendum i pripojiti veći dio susjedne Gvajane. Taj teritorij se naziva Esekibo i nalazi se zapadno od istoimene rijeke. Ima površinu od 160.000 kvadratnih kilometara što predstavlja više od dvije trećine Gvajane i gdje živi petina stanovništva Gvajane odnosno 125.000.
Historijske teritorijalne pretenzije u međunarodnim odnosima su česta podloga za agresivna ponašanja pojedinih država koje imaju izražene unutrašnje političko-ekonomske izazove ili susjedni teritorij je zbog nekog razloga dobio na značaju. U slučaju Gvajane prekogranične težnje Venecuele postale su očiglednije od kada je američki Exon Mobile otkrio značajne rezerve nafte 2015. godine.
U međuvremenu Gvajana se na svjetskim ekonomskim listama drastično izdvojila po najvišoj stopi ekonomskog rasta što privlači i nevolje.
Gvajana je zadnjih godina prva u svijetu po stopi rasta BDP-a, a muslimanska zajednica daje veliki doprinos razvoju društva i ekonomije. Upravo je Gvajana najbrže rastuća ekonomija svijeta prema podacima MMF-a za 2022. godinu s rastom od čak 57,8 posto. Godinu ranije je imala rast od 20,1 %, a 2020. 43,5 %. U isto vrijeme Latinska Amerika i Karibi imaju rast ekonomije od samo 2.5 %. Inflacija Gvajane je na prihvatljivih 5, dok se njen istočni susjed Surinam bori s inflacijom oko 40, a zapadni Venezuela s 500 posto.
Prema podacima Svjetske banke Gvajana je 2002. godine imala BDP samo 955 dolara dok je 2022. narastao na gotovo 19 000. Međutim, u Gvajani je i dalje oko polovine stanovništva siromašno, državna administracija ima jako slabe kapacitete da pruži uslugu investitorima a saobraćajna infrastruktura je vrlo slaba.
Gvajana je otkrila najmanje 11 milijardi barela nafte, a na globalnom nivou njena nafta bi mogla pomoći u snižavanju cijena energenata koje su potakle inflaciju i pogoršale siromaštvo, te smanjiti ovisnost o ruskoj nafti.
Pored nafte Gvajana je obdarena plodnim poljoprivrednim zemljištem, vrijednim mineralnim resursima, uključujući boksit i zlato, prostranim tropskim šumama koje pokrivaju 80 % teritorije. Gvajana ima nisku gustinu naseljenosti, a 90 posto stanovništva živi na uskoj obalnoj ravnici, što predstavlja 10 % površine zemlje.
Bruto domaći proizvod Gvajane po glavi stanovnika dugo je bio među najnižima u regiji Latinske Amerike i Kariba. Izvanredan ekonomski rast od 20 do 40 posto u posljednje dvije godine doveo je BDP po stanovniku na preko 9.300 dolara u 2021, s oko 6.600 dolara u 2019. godini.
S ekonomijom koja u velikoj mjeri zavisi od prirodnih resursa, poljoprivrede i doznaka dijaspore, Gvajana je ranjiva na globalne fluktuacije cijena robe, nepovoljne vremenske uvjete i ekonomiju država u kojima živi njena dijaspora.
Kako su muslimani stigli u Gvajanu
Gvajana je nakon stjecanja nezavisnost zadržala članstvo u Commonwealthu, a 1970. godine je u sklopu zaokreta prema socijalističkom uređenju ekonomije službeno proglašena Kooperativnom Republikom. Iako su muslimani treći po brojnosti, uspjeli su se izboriti da Gvajana ima muslimana predsjednika u vremenu kada svijetom dominira islamofobija.
Intenzitet useljavanja muslimana u Gvajanu se pojačao nakon ukidanja ropstva, kad dolazi veliki dio radnika iz indijskog potkontinenta. Godina 1838. službeno se uzima za označavanje dolaska islama u Gvajanu.
Muslimani su sa sobom donijeli sva svoja etnička obilježja, od kojih su najvažniji jezik urdu i bogata mogulska kultura. Za izgradnju prve džamije zaslužan je afganistanski dio zajednice. Većina muslimana Gvajane jesu sunije hanefije, a prisutne su i šije, ahmedije, behaije… Organizovanje i djelovanje muslimana Gvajane je u početku bilo određeno njihovom tradicijom i praksom koja je svojstvena za muslimane Južne Azije.
Međutim, stjecanjem nezavisnosti, Gvajana se otvara arapskom svijetu, što je rezultiralo razmjenom studenata i ideja te širenje drugačijeg praktikovanja islama, čime su muslimani Gvajane ušli u proces vjerske transformacije i reforme. Naravno, ova je pojava na terenu i kroz djelovanje organizacija donijela niz izazova, neslaganja i antagonizma. To nije spriječilo uspostavljanje saradnje države i muslimanske zajednice s Iranom. S druge strane, navedeni je proces muslimane Gvajane učinio sastavnim dijelom ummeta, što se najbolje vidi po odnosu prema palestinskom pitanju. Gvajana je slijedila primjer susjednog Surinama, koji je 1996. godine postao član Organizacije islamske saradnje te je dvije godine poslije iz statusa posmatrača postala druga država zapadne hemisfere u članstvu OIC.
Muslimani u Gvajani preko svojih organizacija i članstva u OIC nesumnjivo doprinose društvu u cjelini u ekonomskom smislu, prije svega preko pristupa fondovima OIC i Islamske banke za razvoj, a isto tako i preko bogatih muslimanskih zemalja. Također, zbog članstva u OIC-u, Gvajana od islamskog svijeta dobiva nesebičnu podršku u Ujedinjenim nacijama što će joj olakšati spor sa mnogo većim susjedom.
Predsjednik Irfan Ali dijeli svoju viziju budućnosti i globalne uloge Gvajane kroz strategiju održivog, uravnoteženog i ekološki osviještenog razvoja. Za Gvajanu je jedan od najvažnijih odnosa onaj s Amerikom. Predsjednik Ali ističe da su Sjedinjene Države važan partner, ne samo iz razvojne perspektive već i iz perspektive društva jer su dvije zemlje kulturno-ekonomski povezane. Naime, u SAD živi najveći dio Gvajanaca koji su u dijaspori.
Dr. Ali je odrastao u četveročlanoj porodici prosvjetnih radnika. Rođen je 25. aprila 1980. godine indogvajanskoj porodici u gradu Leonori, koji je drugi po veličini. Ima široko međunarodno obrazovanje iz oblasti urbanog i regionalnog planiranja, planiranja radne snage, međunarodne ekonomije, finansija te međunarodnog trgovačkog prava i menadžmenta.
Stekao je bogato menadžersko i političko iskustvo u ministarstvu finansija, stanovanja, voda, turizma, trgovine te u državnom Parlamentu, čiji je član postao 2006. godine. Dr. Ali nije prvi musliman predsjednik jedne države zapadne hemisfere. Naime, drugi predsjednik susjednog Trinidada i Tobaga bio je Noor Mohamed Hassanali između 1987. i 1997. godine.
Ekskluzivno PISjournal
