Elvin Delić
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
PISjournal – Hadždž, peta temeljna dužnost i obveza u islamu (šart), tradicionalno se posmatra kao vrhunac individualne pobožnosti i kolektivnog vjerskog iskustva muslimanskog ummeta.
Međutim, iranski sociolog religije Ali Shariati u svojoj knjizi “Hadždž” nudi daleko dublju, angažiraniju i precizniju interpretaciju hadždža – ne kao pukog skupa rituala lišenih smisla, već kao revolucionarnog čina oslobođenja, duhovnog buđenja i kolektivnog otpora. Slično, Imam Ruhollah Homeini je hadždž posmatrao kao priliku za političko buđenje muslimanskog svijeta, naglašavajući važnost zajedništva i borbe protiv nepravde.
U svjetlu suvremenih socio-političkih događanja, posebno uloge Saudijske Arabije u upravljanju hadždžom i njenog odnosa prema pitanju Palestine, Shariatijeva i Homeinijeva vizija hadždža postaju ponovno relevantna i politički subverzivna.
Za Shariatija, hadždž je egzistencijalni povratak izvornoj ljudskosti, simbolički bijeg iz zatvora individualizma, klasne podjele, rasizma i imperijalističkog otuđenja. Oblačenjem ihrama, pojedinac napušta sve društvene maske – postaje „samo čovjek pred Bogom“, oslobođen statusnih privilegija i nacionalnih identiteta. Kruženje oko Ka’be (tavvaf) simbolizira vraćanje centru božanskog smisla, dok kamenovanje džemrata označava aktivnu borbu protiv metafizičkih, društveno -političkih i ideoloških zloduha prošlosti i sadašnjosti .
Imam Homeini je sličnu perspektivu imao prema hadždžu, naglašavajući njegovu ulogu u jačanju jedinstva muslimanskog ummeta i borbi protiv nepravde. Prema njegovim riječima, “hadždž je prilika za muslimane da se okupe, ojačaju svoju vjeru i solidarnost, te da se suprotstave nepravednim režimima i kolonijalnim silama”. Homeini je također isticao važnost “tabarra’ata” (odricanja od neprijatelja islama) tijekom hadždža, što je u simboličkom i idejnom smislu postao ključni element islamske političke prakse.
Suvremena ili čak postmoderna realnost hadždža, međutim, stoji u oštroj suprotnosti s ovakvim viđenjem. Saudijska Arabija, kao takozvani “čuvar dvaju Harema”, kroz kontrolu nad organizacijom hadždža već desetljećima prakticira sustavnu depolitizaciju i neutralizaciju svakog oblika islamskog otpora. Sve što bi moglo podsjećati, ili kako bi simpatizeri dinastijskog islama rekli, “smrdjeti” na kritiku nepravde – posebno u vezi sa Palestinom, imperijalizmom, ili samim saudijskim režimom – smatra se zabranjenim ili „političkim“ sadržajem nedozvoljenim tijekom obreda.
Zabrana nošenja transparenata, izgovaranja političkih parola, pa čak i dovi za Palestinu u javnim prostorima tijekom hadždža postala je ustaljena praksa koju sprovodi autokratski saudijski režim. Na taj način, prostor koji bi mogao poslužiti za kolektivni vapaj ummeta protiv tlačenja – biva zatvoren i pretvoren u strogo kontrolirani vjerski “safari”.
Upravo je to i jedna od odlika tzv. “postmodernih islamskih društava”, odnosno društava u kojima je prisutan sekularizirani islam u kojemu se striktno odvaja vjera od političkih pitanja, te se ista svodi na obavljanje rituala bez ikakvog intrizičnog značenja, a politička pitanja se zamjenjuju trivijalizacijom i banalizacijom fikhskih pitanja bračne postelje.
Karakteristike takvog ideal-tipskog postmodernog društva zamotanog u pseudoislamsko ruho, najbolje ilustrira hapšenje uglednog iranskog šejha Qassemiyana, koji je prije nekoliko dana, boraveći na hadždžu, zatvoren od strane saudijskih vlasti zbog kritiziranja namjera saudijskih vlasti da do sljedeće godine legaliziraju alkohol na više od 600 lokacija u Kraljevini. Qasemian, koji je široko poznat u Iranu kao voditelj kur’anskog programa Mahfel, priveden je nakon što je video koji je snimio tijekom hadža počeo kružiti internetom. U videu je iznio oštru kritiku nedavnih događanja u Saudijskoj Arabiji, povlačeći paralele između njih i perioda Umejjida, koji su u povijesti islama kao dinastija, osim prema animozitetu prema Poslanikovoj porodici, poznati i kao uživaoci i simpatizeri alkoholnih pića. Šejh Qassemijan je uz napore iranske diplomacije pušten iz pritvora, no to ni u kojoj mjeri ne umanjuje suštinu iskazivanja sile i terora nad muslimanskim intelektualcima kojeg perpetuira saudijski režim.
Da to nije puka astrološka kombinacija i slučajnost, svjedoči u zadnjih 15 godina poznat podatak da Saudijska Arabija angažira privatnu sigurnosnu kompaniju G4S za kontrolu hadžija i održavanje tijekom hadždža, kojeg godišnje obavi skoro 3 milijuna muslimana. Za one koji žele znati više – G4S je suučesnik u kršenju međunarodnog prava i ljudskih prava Palestinaca od strane Izraela, tako što već više od desetljeća pruža „sigurnosne usluge“ za cionističke zatvore, u kojima se nalazi više od 5.000 zarobljenih Palestinaca, uključujući 200 žena i djece, židovske naseljeničke kolonije na Zapadnoj obali, koje su nelegalne i izgrađene na ukradenoj palestinskoj zemlji, te istražne i pritvorske centre, gdje su organizacije za ljudska prava dokumentirale nebrojene slučajeve zlostavljanja i torture. Hadžije, budite mirni i spokojni, jer vas čuva G4S.
Instrumentalizacija islama: od svetosti do hegemonije
Saudijski režim stoljećima već koristi simboličku moć svetih mjesta za legitimizaciju autokratske vlasti i međunarodnih savezništava, uključujući i one koje su direktno suprotstavljene interesima i pravdi prema muslimanskim narodima, osobito Palestincima, ali i Irancima čije hadžije su također bili meta saudijskih vlasti, koje su imale direktnu odgovornost za logističke i organizacijske propuste koji su doveli do smrti više od 500 iranskih hadžija u tragediji na Mini iz 2015. godine.
U posljednjim godinama, saudijsko približavanje Izraelu u kontekstu tzv. „normalizacije odnosa“, praćeno pasivnošću prema agresiji nad Palestinom, dodatno ističe ideološki raskol između islamskih vrijednosti solidarnosti i prakse političkog oportunizma. U tom smislu, Shariatijeva i Homeinijeva vizija hadždža kao globalne mobilizacije protiv nepravde dolazi u sukob s realnošću gdje islamska svetinja postaje sredstvo režimske kontrole i tišine.
Palestinsko pitanje, koje bi trebalo biti središnje u suvremenom islamskom diskursu o pravdi i otporu, sustavno je izbačeno iz službenog narativa tijekom hadždža. Iako milijuni muslimana svake godine posjećuju Mekku, to okupljanje rijetko se koristi kao platforma za koordiniranu solidarnost s Palestinom, upravo zbog zabrana koje saudijske vlasti nameću. Time se poništava ono što su Shariati i Homeini smatrali suštinskim: da hadždž bude moment buđenja savjesti, kolektivne spoznaje i poziva na akciju.
U vremenu kada su političke i ekonomske sile u islamskom svijetu sve više u funkciji globalnog kapitala i liberalno-lijeve kulturalne hegemonije, a ne islamskih vrijednosti pravde, jednakosti i oslobođenja – Shariatijeva i Homeinijeva interpretacija hadždža stoje kao hrabri kontrapunkt. Njihova vizija poziva muslimane da ponovno promisle vlastitu ulogu, ne samo kao vjernika u obredima, već i kao aktivnih protagonista u borbi za slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka.
U tom svjetlu, kritika saudijske instrumentalizacije islama nije puka politička provokacija, već nužan korak ka duhovnoj i kolektivnoj dekolonizaciji. Vratiti hadždžu njegovo oslobađajuće značenje znači – vratiti islamu njegovu revolucionarnu etiku, bez koje ne bi bilo ni islamske medicine, arhitekture, književnosti ni umjetnosti koje su očarale svijet.
No, stavimo politiku malo na stranu.
Ako plač djeteta koje živo gori u šatoru ili jecaj majke nad tijelom svojega mrtvog djeteta ne može učiniti da hadžija u Haremu Časnom, makar riječju svojom obaspe u lice sudionike i podržavatelje tih gnusnih zločina, onda nema nikakvog Hadždža, nikakvog hadžije, ni islama, niti kakvog vjernika, a ni čovjeka. Sve riječi iz grupe A kao što su: kurban, hadždž, zekat, namaz, post i šehadet – postaju najobičnije floskule i prazna mjesta, a hadžije umotane u bijele ihrame postaju stado ovaca koje kruži oko kocke od cigli.
Ekskluzivno PISjournal
