Sabit Huseinov
PISjournal – Kada sam primio vijest o pogibiji ajatollaha Sejjida Alija Hameneija, dugo nisam mogao prihvatiti da je to stvarnost. Vijest me zatekla rano ujutro, a prijatelji su me jedan za drugim obavještavali o događaju koji je za mene predstavljao mnogo više od smrti jednog političkog ili vjerskog vođe. Prvih nekoliko dana osjećao sam da se radi o nekoj strašnoj grešci. U razgovorima s porodicom i prijateljima uporno sam ponavljao da je to nemoguće, nadajući se da će se ispostaviti kako je riječ o dezinformaciji. Čovjek često nije svjestan koliko je neka osoba prisutna u njegovom životu sve dok je ne izgubi.
Za mene, ali i za mnoge muslimane u Rusiji, ajatollah Hamenei bio je mnogo više od vrhovnog vođe Islamske Republike Iran. Predstavljao je moralni oslonac i autoritet kojem smo se vraćali svaki put kada bismo se suočili s političkim, društvenim ili vjerskim dilemama. U trenucima kada se činilo da nema jasnog odgovora ili pravca, njegove riječi donosile su sigurnost i osjećaj da postoji neko ko situaciju sagledava mudro, pravedno i dalekovidno. Zbog toga smo se nakon njegove pogibije osjećali kao siročad koja su ostala bez zaštitnika. Dani žalosti nisu bili formalnost; bili su iskren izraz tuge koju smo nosili sa sobom od kuće do radnog mjesta i nazad.
Priroda mog posla omogućava mi da veliki dio godine provodim putujući širom Rusije. Posjećujem različite gradove, razgovaram s ljudima različitih nacionalnosti i mezheba, te iz neposredne blizine pratim raspoloženje među muslimanima i ostatkom društva. Upravo zato mogu reći da je vijest o Hameneijevoj pogibiji ostavila snažan trag gotovo svuda gdje sam boravio.
Među muslimanima, bez obzira na pripadnost šiitskoj ili sunitskoj tradiciji, reakcije su bile ispunjene iskrenom tugom. Mnogi suniti, koji su ranije prema Islamskoj Republici zadržavali određenu rezervu, ovoga puta su mi slali poruke saučešća, često veoma emotivne i ispunjene suzama. Smatram da je upravo ovaj događaj otvorio novo poglavlje u odnosima između šiita i sunita u Rusiji. Zajednička tuga pokazala je da postoje vrijednosti koje nadilaze mezhebske razlike i da se u presudnim trenucima muslimani mogu okupiti oko zajedničkih principa.
Ipak, ono što me možda najviše iznenadilo bila je podrška koju sam susretao među nemuslimanima. Tokom putovanja kroz različite dijelove Rusije, uključujući i udaljeni Sibir, često sam nailazio na ljude koji su željeli izraziti solidarnost s Iranom. Jednom prilikom čak mi je pilot aviona, nakon što je saznao da sam musliman i šiija, prišao kako bi izrazio podršku i suosjećanje. Takvi trenuci ostavljaju dubok utisak jer pokazuju da određene vrijednosti mogu povezati ljude bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnost.
Slična iskustva imao sam i u Moskvi. Tokom protesta ispred izraelske ambasade razgovarali smo s prolaznicima koji su prepoznavali fotografiju ajatollaha Hameneija i otvoreno govorili da podržavaju Iran. Neki su čak ohrabrivali učesnike protesta i isticali da vjeruju kako je Iran bio na pravednoj strani sukoba. Posebno je zanimljivo što se među dijelom pravoslavnih kršćana mogao osjetiti rast kritičkog odnosa prema izraelskoj politici, što ranije nije bilo toliko izraženo.
Istovremeno se promijenio i ton ruskih medija. Analize koje su ranije bile mnogo rezervisanije prema Iranu danas otvorenije govore o njegovoj vojnoj snazi, političkoj stabilnosti i sposobnosti da odbrani svoje interese. Čak su i pojedini mediji koji su nekada zauzimali izrazito proizraelske stavove počeli ozbiljnije analizirati razloge zbog kojih je Iran uspio očuvati unutrašnje jedinstvo i političku stabilnost u veoma teškim okolnostima.
Kada danas razmišljam o naslijeđu ajatollaha Sejjida Alija Hameneija, ne mogu ga posmatrati isključivo kroz prizmu politike. Ono što je na mene ostavilo najdublji utisak bila je njegova sposobnost da u svakoj situaciji ostane odmjeren, precizan i dosljedan vlastitim principima. Godinama smo pratili njegova obraćanja naciji, analizirali ih među prijateljima i pokušavali razumjeti poruke koje su bile upućene ne samo Iranu nego i cijelom muslimanskom svijetu.
Njegov govor nikada nije bio ispunjen pretjeranim emocijama niti riječima izgovorenim radi trenutnog političkog efekta. Naprotiv, svaka rečenica bila je pažljivo odmjerena. Čak i kada je govorio o najžešćim protivnicima Irana, uključujući i američke predsjednike ili druge svjetske lidere, nikada nije prelazio granicu ličnih uvreda niti je iznosio optužbe koje nije mogao potkrijepiti. Ta osobina ostavljala je snažan utisak na sve nas koji smo godinama pratili njegov rad.
Posebno sam cijenio činjenicu da isti princip nije primjenjivao samo prema protivnicima nego i prema saveznicima. Nije bio čovjek koji će nekoga hvaliti samo zato što pripada istoj političkoj ili ideološkoj strani. Kada bi govorio o prijateljima, njegove riječi bile su jednako odmjerene kao i kada bi govorio o protivnicima. Smatrao je da istina mora ostati iznad političkih simpatija i interesa.
Upravo zbog toga mnogi od nas razvili su veliko povjerenje u njegove procjene međunarodnih događaja. Kada bi govorio o nekoj krizi ili političkom pitanju, bili smo uvjereni da iza njegovih riječi stoje ozbiljne informacije, temeljita analiza i osjećaj odgovornosti. Često bi naglašavao da određene tvrdnje iznosi na osnovu raspoloživih podataka ili informacija koje su mu dostavljene, jasno pokazujući razliku između činjenica i pretpostavki. Takav pristup danas je rijedak među političkim liderima.
Njegova ostavština nije se ogledala samo u političkom vodstvu nego i u načinu na koji je tumačio islam. Čitajući njegova djela i govore iz mlađih dana, uvijek sam iznova uočavao koliko se njegov pogled na Kur’an razlikovao od uobičajenih i površnih interpretacija. Njegova tumačenja nisu bila ograničena samo na tradicionalno razumijevanje vjerskih tekstova; nastojao je pokazati kako kur’anske poruke mogu biti primijenjene na savremene političke, društvene i kulturne izazove. Upravo zbog toga njegove knjige i danas predstavljaju važan izvor inspiracije mnogim studentima islamskih nauka.
Iz tog razloga vjerujem da njegov odlazak predstavlja gubitak koji se ne može jednostavno nadoknaditi. Nismo izgubili samo državnika niti samo vrhovnog vjerskog autoriteta. Izgubili smo čovjeka koji je mnogima bio moralni uzor i primjer kako ostati vjeran vlastitim uvjerenjima u vremenu punom političkih pritisaka i međunarodnih sukoba.
Jedno od područja na kojem je njegov uticaj bio posebno vidljiv jeste položaj muslimana u Rusiji. Tokom posljednjih dvadesetak godina, različite ekstremističke ideologije pokušavale su pronaći prostor među muslimanskim zajednicama Rusije i država Centralne Azije. Takvi pokušaji često su vodili produbljivanju podjela između sunita i šiita, stvarajući atmosferu nepovjerenja koja je odgovarala samo onima koji su željeli oslabiti muslimanski svijet.
Međutim, politika koju je zagovarao ajatollah Hamenei išla je potpuno suprotnim putem. Poseban značaj pridavao je dijalogu među muslimanima i jačanju međusobnog povjerenja. Organizovani su brojni susreti islamskih učenjaka, muftija i predstavnika različitih mezheba, a rezultati takve politike danas su jasno vidljivi. U mnogim ruskim gradovima šiitske zajednice djeluju potpuno otvoreno, dok saradnja sa sunitskim institucijama postaje sve intenzivnija. U pojedinim sredinama zajedničko obavljanje molitve u sunitskim džamijama više ne predstavlja nikakav problem, što je prije dvadesetak godina bilo gotovo nezamislivo.
To smatram jednim od njegovih najvažnijih doprinosa – pokazao je da različitosti unutar islamskog svijeta ne moraju biti izvor sukoba, nego mogu postati temelj međusobnog razumijevanja i zajedničkog djelovanja protiv ekstremizma.
Posmatrajući događaje koji su prethodili ratu, uvjeren sam da sukob nije započeo onoga dana kada je ubijen ajatollah Hamenei. Njegovi korijeni sežu mnogo dalje, a kao jednu od ključnih prekretnica vidim atentat na generala Kasema Sulejmanija. Taj događaj označio je početak nove faze pritisaka na Iran, u kojoj su vojna, politička i medijska sredstva korištena s ciljem slabljenja Islamske Republike i narušavanja njenog unutrašnjeg jedinstva.
Mnogi su vjerovali da će Iran pod takvim pritiskom doživjeti unutrašnje podjele, da će se stanovništvo okrenuti protiv vlastite države i da će se sistem suočiti s ozbiljnom krizom legitimiteta. Međutim, razvoj događaja pokazao je sasvim drugačiju sliku. Umjesto raspada društvene kohezije, svjedočili smo snažnoj mobilizaciji građana koji su, uprkos opasnostima, ostali uz svoju zemlju.
Posebno me impresionirala odlučnost običnih Iranaca. Uprkos bombardovanjima, prijetnjama i svakodnevnoj neizvjesnosti, ljudi nisu napuštali javni prostor. Porodice su zajedno izlazile na ulice, iskazujući podršku svojoj državi i oružanim snagama. Takve scene nisu predstavljale samo političke skupove; bile su izraz dubokog osjećaja nacionalnog dostojanstva i spremnosti da se zajednički podnesu posljedice rata.
Vjerujem da je upravo to predstavljalo najveće iznenađenje za protivnike Irana. Godinama je u međunarodnim medijima stvarana slika o dubokom jazu između iranskog naroda i državnog rukovodstva. Međutim, rat je pokazao da takva slika nije odgovarala stvarnosti. Čak su i mediji koji su tradicionalno bili kritični prema Islamskoj Republici morali priznati da je društvo pokazalo visok stepen jedinstva i otpornosti.
Ne smije se zanemariti ni uloga iranskih oružanih snaga. Njihova sposobnost da odgovore na izazove i održe stabilnost ostavila je snažan utisak na vojne analitičare širom svijeta. Upravo zahvaljujući kombinaciji vojne spremnosti i podrške stanovništva, Iran je uspio osujetiti planove svojih protivnika i natjerati ih da prihvate prekid neprijateljstava. Ovakav razvoj događaja pažljivo je praćen i u Rusiji. Budući da se i sama nalazi u dugotrajnom vojnom sukobu, ruska javnost s velikim interesovanjem analizirala je iransko iskustvo. Posebno su vojni analitičari isticali da Iran predstavlja primjer kako se država može uspješno suprotstaviti znatno snažnijem pritisku zahvaljujući spoju vojne organizacije, političkog rukovodstva i podrške stanovništva.
Često sam u ruskim televizijskim emisijama i stručnim analizama mogao čuti kako se govori da Rusija treba proučavati iranski model otpora. Takve izjave prije nekoliko godina bile bi gotovo nezamislive. Danas, međutim, Iran više nije predstavljen kao regionalni akter ograničenog značaja, već kao država čije iskustvo može poslužiti kao primjer u savremenom načinu vođenja rata i očuvanja nacionalne stabilnosti.
Ni ruski mediji nisu zanemarili masovna okupljanja građana u Iranu. Naprotiv, detaljno su analizirali razloge zbog kojih su milioni ljudi izlazili na ulice i kakav je uticaj takvo jedinstvo imalo na tok sukoba. U brojnim emisijama raspravljalo se o značaju ideološke motivacije i osjećaja pripadnosti zajednici, naglašavajući da upravo takvi faktori mogu imati presudan uticaj na otpornost jedne države u kriznim vremenima.
Sve to dovelo je do značajne promjene percepcije Irana među ruskom javnošću. Ugled Islamske Republike porastao je u mjeri kakvu ranije nisam mogao zamisliti. Ako bih to želio opisati jednostavnom usporedbom, rekao bih da je povjerenje i poštovanje prema Iranu poraslo višestruko u veoma kratkom vremenu. Istovremeno je sve prisutnije uvjerenje da Rusija i Iran dijele slične geopolitičke izazove. Među ruskim analitičarima često se može čuti ocjena da bi slabljenje Irana predstavljalo ozbiljan udarac i za ruske interese, jer bi promijenilo stratešku ravnotežu u cijeloj evroazijskoj regiji. Zbog toga se sve češće govori o potrebi dublje saradnje između dvije države, ne samo na vojnom, nego i na političkom, ekonomskom i kulturnom planu.
U tom kontekstu, budućnost rusko-iranskih odnosa više se ne posmatra kao pitanje trenutnih interesa, već kao dugoročno strateško partnerstvo koje bi moglo imati važnu ulogu u oblikovanju novog međunarodnog poretka. Dok razmišljam o posljednjem ispraćaju ajatollaha Sejjida Alija Hameneija, uvjeren sam da to neće biti samo ceremonija oproštaja od jednog državnika ili vjerskog autoriteta. Vjerujem da će taj događaj predstavljati simbol jedinstva miliona ljudi koji su tokom njegovog života u njemu prepoznavali moralni autoritet i vođu islamskog ummeta. U mojoj mašti, taj prizor neodoljivo podsjeća na Arba’in – na more ljudi koje ne okuplja politički interes, već iskrena ljubav, odanost i osjećaj zajedničke pripadnosti.
Siguran sam da će u Iran doći ljudi ne samo iz susjednih država nego i iz udaljenih krajeva svijeta. Oni neće dolaziti isključivo kako bi prisustvovali dženazi, već kako bi odali počast čovjeku kojeg su smatrali simbolom otpora, dostojanstva i istrajnosti. Kao što Arba’in svake godine okuplja muslimane različitih nacionalnosti, jezika i kultura, vjerujem da će i posljednji ispraćaj ajatollaha Hameneija pokazati koliko snažno zajedničke vrijednosti mogu povezati ljude.
Nakon vijesti da je za novog vrhovnog vođu izabran ajatollah Modžtaba Hamenei, među nama u Rusiji zavladalo je vidljivo olakšanje. Telefoni nisu prestajali zvoniti, prijatelji su jedni drugima upućivali čestitke, a mnogi su taj izbor doživjeli kao potvrdu da kontinuitet neće biti prekinut. Nakon dana ispunjenih tugom, prvi put se osjetila nada da će put kojim je Iran išao proteklih decenija biti nastavljen.
Moje uvjerenje nije zasnovano samo na emocijama nego i na vjerovanju da politički i ideološki kontinuitet predstavlja važan faktor stabilnosti u trenucima velikih regionalnih promjena. Mnogi smatraju da će novi vođa nastaviti razvijati principe na kojima je počivala politika njegovog prethodnika – oslanjanje na nezavisnost, otpor vanjskim pritiscima, jačanje islamskog jedinstva i očuvanje nacionalnog suvereniteta.
Iz ruske perspektive, posljednji događaji dodatno su učvrstili uvjerenje da Iran danas zauzima znatno važnije mjesto na međunarodnoj sceni nego prije samo nekoliko godina. U ruskoj javnosti više se ne govori o Iranu kao o izolovanoj državi, već kao o zemlji koja je pokazala sposobnost da sačuva unutrašnju stabilnost, očuva političko jedinstvo i odoli pritiscima mnogo snažnijih protivnika. Takva percepcija predstavlja jednu od najvećih promjena kojima sam svjedočio tokom posljednjih godina.
Sve što se dogodilo pokazalo je da snaga jedne države ne proizlazi isključivo iz vojnog potencijala ili ekonomskih pokazatelja. Njena stvarna snaga ogleda se u povjerenju između naroda i rukovodstva, u spremnosti građana da zajednički podnesu iskušenja i u postojanju vrijednosti koje mogu nadživjeti pojedince. Upravo zbog toga vjerujem da će političko i duhovno naslijeđe ajatollaha Sejjida Alija Hameneija nastaviti živjeti kroz generacije koje dolaze.
Njegova smrt označila je kraj jednog historijskog poglavlja, ali istovremeno i početak novog razdoblja u kojem će ideje koje je zastupao biti podvrgnute novim izazovima. Hoće li one zadržati istu snagu, pokazat će vrijeme. Međutim, jedno je sigurno – njegov uticaj na Iran, muslimanski svijet i mnoge ljude izvan njegovih granica ostat će predmet političkih, religijskih i historijskih rasprava još dugi niz godina.
Ekskluzivno PISjournal
