Rijad Ahmetović Helge
PISjournal – U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, Chevrolet Camero iz 1979. godine se mogao vidjeti na mnogim putevima i ulicama države.
Prolazio je kroz ratišta, gradove svake strane i dostavljao je humanitarnu pomoć stanovnicima kojima je bila potrebna.
Osoba iza volana je bio Helge Meyer, nekadašnji oficir danski specijalnih jedinica i služio je u vojsci od šesnaeste godine života. Imao je uspostavljenu saradnju sa američkim „Zelenim Beretkama“ uz uske kontakte sa američkom vojskom.
Devedesetih godina kada je desila strateška agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ubistva, silovanja, glad i tragedije su postale svakodnevnica. Humanitarna pomoć bi rijetko dostizala do mjesta gdje je bila najpotrebnija i često bi bila ukradena od strane bandita da se koristi za šverc.
Meyer je ovdje dobio inovativnu i čudnu ideju koju je preporučio svojim američkim partnerima. Korišenje brzog automobila koji bi bio specijalizovan za bosanskohercegovački teren u tom periodu. Zamisao je bila da se humanitarna pomoć dostavlja direktno onima kojima je najpotrebnija ali da dostava bude efikasnija od velikih konvoja koje su koristile humanitarne organizacije.
Amerikancima se svidjela Meyerova ideja i donirali su mu Chevrolet Camero 79 sa konjskom snagom od 170 sa V8 motorom. Zbog manjka restrikcija na ratnom terenu, automobil se mogao modifikovati na razne načine. Motor je pojačan do 220 konjskih snaga i instaliran je rezervoar azot-oksida koji bi izjednačio motor sa malim blokom na 440 konjskih snaga na kratkom periodu u slučaju nužde.
Na Camera su onda stavili oklop i mehanizam za sklanjanje stvari sa puta i zaštitu od mina. Prozori sa strana su zamjenjeni sa čeličnim pločama koje bi dozvolile Helgeju da jedino gleda naprijed. Svijetla automobila su bila infracrvena a imao je i termokamere. Čak i po noći, Helge je mogao voziti Camera, a da ga niko ne primjeti.
Za dodatnu zaštitu, Camero je imao neprobojne, run-flat gume i automatski propožarni sistem unutar auta. Sa motifikacijama pozadi da nosi 400 kilograma zaliha, ovaj Mad Max stil automobila je bio skoro savršen za uslove i teren u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.
Za vlastitu bezbjednost, Meyer je dobio zaštitni prsluk, šljemove, tomahawk sjekiru, taktičke noževe ali bez ikakvog vatrenog oružja. Prema njegovim izjavama, njegovo jedino „oružje“ je bila Biblija koju bi nosio u svom vozilu.
Svi troškovi za vozilo, namirnice i modifikacije su bili plaćeni u privatnim donacijama američkih vojnika.
Zbog njegove mobilnosti i neobičnog stila, Meyer je uspio da dostavi nevjerovatnu količinu pomoći bosanskohercegovačkoj populaciji. Prolazio je kroz kontrolne punktove bez ikakvih problema u mnogobrojne gradove, predgrađa i sela.
Postao je legenda i atrakcija u očima naroda, naročito za djecu kojoj je pomagao. Ista djeca čija su djetinjstva prolazila u hororu rata i muka, Helge Meyer im je bio poput Djeda Mraza iz Mad Max-a. Istinska inspiracija da postoji svjetlo na kraju tunela – ljudskost u tako neljudskim uslovima.
Meyer je dobio nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad od strane mnogih organizacija, uključujući američke vojske.
On danas živi u Njemačkoj gdje još uvijek vozi svog čuvenog Camera.Opisao je svoja iskustva u knjizi „Božiji Rambo – na putu u ratnom Cameru“.
Njegova legendarna priča ostaje čuvena i dan danas zbog njene specifičnosti i inspiracije, jer je u svakoj humanitarnoj krizi potreban „Božiji Rambo“ – ili bolje reći Helge Meyer.
Ekskluzivno PISjournal
